Bosanskohercegovačko društvo i državu „krase“ dva (patološka) fenomena: (1) Prijetnja novim genocidom nad Bošnjacima nije otklonjena; (2) Prijetnja podjeli/nestanku Bosne i Hercegovine je aktuelna.
Potvrdu težine pataloškog stanja zločinačkog uma i razuma potvrđuju i nedavna dešavanja (na 20. godišnjicu genocida nad Bošnjacima) kada je ultimativno i ucjenjivački odbačena britanska Rezolucija o Srebrenici – negira se dokazani dokaz/negira se genocid nad Bošnjacima.[1] Poslije negiranja genocida iz Republike Srpske ali i iz Srbije, međunarodna zajednica mora, radi uspravna hoda čovjeka, preispitati svoje (prenaglašeno) povjerenje prema Republici Srpskoj i Srbiji; posebno ono u dijelu međunarodne zajednice o navodnoj spremnosti počinilaca genocida nad Bošnjacima za suočavanje sa prošlošću. Poslije navedenog čina – odbacivanja Rezolucije o Srebrenici, Srbija ne može/ne smije dobiti privilegovan položaj na zapadnom Balkanu – ne može biti tutor drugima; jer je (i) Srbiji potreban tutor.[2] Za Republiku Srpsku je najbolje, ipak, da se shodno presudama međunarodnog suda pravde (i) adekvatno (po pravu, pravdi i moralu) sankcioniše; znamo da genocid ne planiraju i izvršavaju pojedinci/grupe; genocid planira i izvršava država/paradržava ili njeni najviši dijelovi. Genocid je (najteže) krivično djelo i ono što je nastalo na genocidu treba/mora da se sankcionira – oduzme/ugasi. Sve drugo nije pravda!
Poznato je da svaki narod, manje ili više, ima mitove, legende, književna djela, svece i vjerovanja koji nisu uvijek usklađeni sa zvaničnim religijskim učenjem. Veoma teško je naći sistem mišljenja ili ideologiju koji su, na način sličan velikosrpskoj ideologiji[3], ove simbole tumačili, razumijevali i koristili s ciljem dominacije i razaranja.[4] (Srpska) velikodržavna ideologija je jedina pokretačka snaga koja je pokrenula „ljude“/zločince/zvijeri da čine najteže oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući genocid nad Bošnjacima, djelo koje životinja životinji ne radi.[5] Srpska velikodržavna ideologija ima svoje utemeljenje u sljedećem: „Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice”, Leo Kuper.
Obavještajno iskustvo (od čega 7 godina kao načelnik Vojnoobavještajne službe BiH) ali i naučno iskustvo (bavljenje ratom kao totalnom društvenom destrukcijom) me obavezuju da budem zabrinut/do sada najzabrinutiji za sudbinu svoga naroda – Bošnjaka i svoje države - države BiH, više nego u vrijeme agresije na RBiH. Zašto? (1) Nikada u sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije snage koje se institucionalno[9] trebaju/moraju suprostavljati sve agresivnijim recidivima velikodržavne ideologije - velika Srbija. (2) Nikada u političkom ali i sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije (patriotske) reakcije na recidive velikodržavne ideologije – velika Srbija, koja svaki dan uzima sve veći i veći destruktivni zamah na račun države BiH (očito da su efekti Specijalnog rata nad Bošnjacima postignuti – Bošnjaci se sve više i više zbunjuju do te mjere da ne prepoznavaju realne opasnosti i prijetnje, po njih i njihovu državu).
Znanstveno je očekivati da će zbog izostanka priznanja i pokajanja za počinjene masivne ratne zločine nad Bošnjacima (a posebno za najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima) zločinački um i razum inteziviratu zadnju fazu genocida nad Bošnjacima – negiranje genocida. Ratni zločinci, posebno počinioci najtežeg ratnog zločina-zločina genocida ne govore sa kajanjima o zločinima; nema priznanja i pokajanja za počinjene ratne zločine; to ustvari potvrđuje da je zločinački um i razum (još uvijek) spušten ispod nivoa životinje (bar tako znanost kaže); vrijedi li onda od takvog uma i razuma očekivati bilo šta drugo osim negiranje zločina/genocida i pripreme za nove zločine – genocid. Svima je navedeno pomalo jasno; ali, na žalost, najnejasnije je žrtvama genocida – Bošnajcima, jer im se oduzima svojstvo faktora (kao najbrojnijem narodu) u BiH; a poslije gubljenja svojstva faktora u društvu i državi Bošnjaci postaju/postadoše „niko i ništa“ u svojoj državi (ne učestvuju a još se manje pitaju o važnim društvenim i državnim tokovima); što je dobar preduslov za još snažnije (institucionalno) negiranje genocida ali i pripremu za (novi/zadnji) genocid nad Bošnjacima.
Zašto ratni zločinci skrivaju istinu? Najbliži odgovor: ratni zločinci vjeruju da su masovna svirepa ubijanja; masovna silovanja; masovna mučenja; ali najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnajcima pravedna djela! Navedena uvjerenja proizilaze prije svega od dobijenih sve češće institucionalnih priznanja i/ili crkvenih oprosta ali i iz ličnih, destruktivnih ili psihopatskih sklonosti. Rezulati istraživanja a i znanstvene procjene govore da srpski ratni zločinci – posebno oni koji su počinili najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima ne samo da se nisu pokajali za učinjena nedjela već kod novih generacija (transgeneracijski) planski razvijaju još veću mržnju prema drugom i drugačijem; posebno prema Bošnjacima. Na žalost, i u narednom periodu će preovladavati stav uvaženog prof. dr. Ismeta Dizdarevića, koji kaže: ”Krivci ili sukrivci ratnih zlodjela, posebno genocida, ne govore sa kajanjima o njima. Ali i kada neki, između njih, progovore o svojim zlodjelima, nikada ne izgovore punu istinu. I tada oni, obično gonjeni osjećajem grižnje savjesti, o razlozima i načinima izvršavanja zločina ne govore jezikom istine, već jezikom nesjećanja i traženjem opravdanja.… Nijedna osoba, za koju se pouzdano zna da je kriva, ne smije biti prepuštena spokoju mirnog života. Glavni začetnici, nosioci i izvršioci genocida snose najveću odgovornost. Ali osudom njih za zlodjela koja su počinili ne mogu se osloboditi odgovornosti i svi “mali ljudi”. U atmosferi koja sada vlada izgleda da ćemo čekati na izlive kajanja nosioca i izvršioca zla, a bez iskrenog pokajanja i osude zla nema ni pomirenja niti toleratnog suživota pripadnika različitih nacija i vjera”. (Dizdarević, Knjige svjedoci, 2010., pp.18-20).
Možda je najbolji odgovor na pitanje: zašto krivci ili sukrivci zlodjela skrivaju istinu?, sadržan u sljedećim riječima: ”Naravno, ne treba posebno napominjati da je baš Ćosić stručnoj književnoj i najširoj književnoj i političkoj javnosti poznat kao kreator doktrine srpske laži, o čemu, posebno, i bez imalo nelagode i samopoštovanja piše ovako: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu; laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije; lažemo stvaralački, maštovito, inventivno; laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbima”” (Zbornik radova sa naučne i stručne rasprave o knjizi ”Bosanski rat” Dobrice Ćosića, 2012., pp. 291-292).
Prijetnja novim genocidom nad Bošnjacima nije otklonjena!
Prisutni veći nivo mržnje nego prija protekle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu obezbjeđuje znanstvenu procjenu da bi u eventualno narednom/novom ratu u Bosni i Hercegovini srpski genocidni ratni zločinci ali i njihovi nasljednici (generacije koja je rođena i odrastala poslije agresije na R BiH) počinili još brojnije i teže ratne zločine nad Bošnjacima od onih počinjenih u protekloj agresiji na R BiH. Svakako, osim navedenog i dalje je prisutan snažan spoljni uticaj (institucionalni, vjerski, intelektualni,…) na zločinački razum i um u smislu njegove pripreme za eventualno novu destrukciju u Bosni i Hercegovini.
Od Bošnjaka kao žrtava najtežeg ratnog zločina – zločina genocida traži se (vrši se neviđeni pritisak) da oproste monstrumima/ideolozima, planerima, naredbodavcima i izvršiocima genocida, a u isto vrijeme od monstruma/ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca genocida se ne traži priznanje i pokajanje za počinjeni genocid nad Bošnjacima. Za ono što je nad Bošnjacima urađeno – genocid, Bošnjaci nikada ne smiju dati oprost niti smiju zaboraviti. Ukoliko bi to Bošnjaci uradili/oprostili i zaboravili genocid, tada bi i sami učestvovali u (samo)genocidu – jer oprost i zaborav genocida je (ustvari) put u novi genocid.
Prijetnja podjeli/nestanku Bosne i Hercegovine je aktuelna!
Na kraju, ne mogu a da se ne osvrnem, ukratko, na trenutni bosanskohercegovački društveni ambijent koji sve više i više pogoduje narastućoj društvenoj destrukciji, sa neizvjesnim ishodom. Šta je stvarni uzrok navedenog (destruktivnog) stanja? Bosanskohercegovački (trenutni) društveni ambijent iz profesionalnog i znanstvenog ugla izgleda ovako: Osim prisustva brojnih faktora društvene destrukcije, u Bosni i Hercegovini se nije a niti se želi izvršiti „društvena dekontaminacija“ od ratnih zločinaca a posebno ne od ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnajcima. Na žalost, i dalje se vrši transgeneracijska mržnja prema drugom i drugačijem od strane srpskog zločinačkog razuma i uma, koji je u protekloj agresiji na R BiH počinio masivne ratne zločine, ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima (djelo koje životinja životinji ne radi); sprječavaju povratak nasilno protjeranih Bošnjaka; vrše neviđenu diskriminaciju Bošnjaka; vode politiku izgradnje pravoslavnih objekata – u svojoj veri na tuđoj zemlji (slučaj nane Fate Orlović,…). Sve se ovo dešava na teritoriji – Republici Srpskoj – najkrvavijem parčetu zemlje na Planeti – u kojoj je Srbin samo čovjek, koja je najhomogeniziranija teritorija na svijetu po: zločinima; ratnim zločincima; porušenim i popaljenim objektima; ubistvima; masovnim grobnicama, silovanjima; logorima; progonima; mržnji prema drugom i drugačijem;… Ustvari, agresori su u R BiH izvršili sociocid – ubijanje društva (najteži anticivilizacijski čin), čin poslije koga bi imena aktera/počinioca sociocida trebala/morala biti uklesana u kamen kao opomena čovječanstvu. Na žalost, u BiH sve više i više jača „inficiranost“ – „prijetnjom od bošnjačkog terorizma“ (iako su Bošnjaci prema jednom američkom istraživanju najmiroljubiviji muslimani u svijetu). Uspjeh navedene „inficiranosti“ leži u zadnjem primjeru, gdje je do sada najmasovnija grobnica u Bosni i Hercegovini „Tomašica“ kod Prijedora potisnuta u društvenu sjenu i spuštena na nivo društvenog interesovanaj kao npr. pomor ribe u nekom lokalnom ribnjaku, a sve zahvaljujući što zločinački razum i um u Bosni i Hercegovini očito ima svoje uticaje u mnogim porama bosanskohercegovačkog društva i države, i koji nam servira društvene prioritete (zamagljuje nam istinu).
Ponovo naglašavam, mi danas u Bosni i Hercegovini, imamom patološko stanje – bolesno društvo (u Republici Srpskoj): zločinački razum i um ne samo da se ne kaje za počinjene ratne zločine (ubijeđeni su da su radili pravu stvar – genocid nad Bošnajcima), nego se još više veličaju ratni zločinci i transgeneracijski se prenosi jača mržnja prema drugome i drugačijem (posebno prema Bošnjacima), a paralelno imamo i negiranje Bosne i Hercegovine, ali i pozive za njenu podjelu/nestanak. Ove činjenice nameću znanstvenu, pravnu,… i svaku drugu procjenu da je Republika Srpska genocidna tvorevina[6] koja treba biti adekvatno sankcionisana za ono što je učinjeno na njenoj teritoriji (genocid nad Bošnjacima, masivna ubistva, brojna silovanja; brojni logori; masovni progoni; brojni porušeni objekti; sve veća poslijeratna mržnja prema drugome i drugačijem,…) na način da se kroz sudsku praksu njezina “djela” verifikuju i izrekene se adekvatna (konačna) sudska, politička i moralna sankcija: oduzimanje onoga što je nastalo na krivičnom djelu (ratnim zločinima/genocidu,…) – oduzimanje/gašenje Republike Srpske (u prilog ovome ide i izjava koju je dao uvaženi i veoma cijenjeni profesor David Pettigrew: “Presuda za genocid ne može biti mrtvo slovo na papiru u međunarodnom pravnom poretku!… Međutim, potrebna je i jedna ozbiljna inicijativa na političkom i kulturnom nivou, da bi se uspostavila jedna jedinstvena i multikulturalna Bosna i Hercegovina”, rekao je Pettigrew. Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug 99”, Sarajevo, 21.03.2014.). Ovo je sa aspekta prava, pravde i morala ali i sa civilizacijskog aspekta jedina istinska pravda (pobijedio bi ljudski razum i um koji se zalaže za uspravan hod čovjeka). U suprotnom, možemo očekivati da se sa teritorije Republike Srpske aktuelne ideje pretvore u praktične poteze – poteze koji mogu dovesti do snažnijeg oblika društvene destrukcije zasnovanog na pokušaju potpune teritorijalne homogenizacije nacionalnog (srpskog) suvereniteta – pokušaj ocjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine/nestanak Bosne i Hercegovine. Naravno, neki analitičari ovu ideju i mogućnost odbacuju kao nerealnu (a bošnjačke Sejde Bajramovići ubjeđuju svoj narod da nikada Bošnjaci i BiH nisu bili jači), ali svi gube iz vida činjenicu da ako na jednoj teritoriji dominira zločinački razum i um (koji je počinio djelo koje životinja životinji ne radi – genocid), onda njegove manifestacije mogu biti suprotne očekivanju normalnog razuma i uma. Moje profesionalno iskustvo (kao Načelnika Vojnoobavještajne službe Oružanih snaga Bosne i Hercegovine) naučilo me je da u izradi procjena stanja, uvijek se stavljam u ulogu destruktivca/neprijatelja i da sa te pozicije pravim predviđanja toka situacije. To sam i u ovom slučaju uradio.
Ostaje velika dilema: zašto su se Bošnjaci (prije priklučivanja BiH u NATO) kao žrtve najtežeg ratnog zločina – zločina genocida opredjelili za ubrazno uništavanje „viškova“ naoružanja i opreme, ne samo nestabilnog (opasnog za skladištenje, kojeg je i najmanje), već i stabilnog/i novog (jedna primjer: nedavno uništavanje novih 30.000 komada pušaka M16A1 iz skladišta u Visokom – sa bošnjačke lokacije; što bi/da nije uništeno uz usvojenu proizvodnju municije call 5,56 mm u „Igman“/Konjic sasvim bilo dovoljno upozorenje starim/novim dušmanima Bosne i Bošnjaka). Bojim se da će u vremenu koje je pred nama, Bošnjaci ostati i bez NATO-a i bez naoružanja!, dok susjedne zemlje (sa nekima imamo i najteža/najbolnija iskustva) užurbano rade na onome o čemu Bošnjaci uopšte ne razmišljaju – o nabavkama najsavremenijeg naoružanja ali i ubrzanoj modernizaciji svojih Oružanih snaga.[10] Ovakav, odnos Bošnjaka naspram samih sebe i svoje države je ustvari i krajnji cilj dušmana Bosne i Bošnjaka; ali mi „nije poznat“ krajnji cilj institucionalno odgovornih bošnjačkih predstavnika koji (sa)učestvuju u navedenom procesu – bilo svjesno ili nesvjesno; posljedice su po Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu iste.
Kritička demistifikacija velikosrpske ideologije mora imati za krajnji cilj prevenciju nekih novih/ponovljenih ratnih zločina, ali i najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima, koji se u historijskom kontinuitetu čini nad Bošnjacima, samo zato što su muslimani.[7]
Najprije iz političkih i ideoloških razloga, danas su prisutni mnogobrojni i raznovrsni (velikodržavni) propagandni pamfleti ali i historijski falsifikati o protekloj agresiji na RBiH. Sve više institucionalno, pod okriljem recidiva velikodržavnih ideologija, gradi se i formira ideologija negiranja ratnih zločina nad Bošnjacima, a posebno najtežeg ratnog zločina – zločina genocida nad Bošnjacima; paralelno optužujući najviši bošnjački politički i vojni vrh RBiH (na čelu sa rahmetli Predsjednikom Alijom Izetbegovićem) za izraženu (po njima) u protekloj agresiji ideologizaciju (vjersku, političku,…) ARBiH i cjelokupnog muslimanskog/Bošnjačkog stanovništva, sa krajnjim ciljem stavranje Islamske države (po uzoru na Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića) u srce kršćanske Evrope. Bošnjacima, kao žrtvama najtežeg ratnog zločina – zločina genocida, umjesto da današnje čovječanstvo povjeri da kreiraju državne i društvene tokove ne samo u BiH već i šire; ostaje da se transgeneracijski pravdaju da nisu bili; da nisu sada i da neće biti globalna sigurnosna prijetnja.
Potrebno je naglasiti da je kontinuitet velikosrpske ideologije (i) danas prisutan, možda, i najizraženiji do sada; jer svakodnevno od različitih struktura „najkrvavijeg parčeta zemlje na planeti“ – Republike Srpske imamo negiranje države Bosne i Hercegovine. Paralelno sa navedenim, na sceni (izraženo) djeluju (i) recidivi velikodržavne ideologije – velika Srbija koji ponovo (re)aktiviraju ideju o daljoj teritorijalizaciji nacionalnih suvereniteta, sa krajnjim velikodržavnim ciljevima: buduće ustavno uređenje Bosne i Hercegovine na principu federalizacije BiH/konfederalizacije BiH/BiH – unija država, što je ustvari najkraći put u podjelu/nestanak BiH.
Srpski nacionalisti, do skora pod vodstvom Dobrice Ćosića a sada pod vođstvom mnogih “kloniranih” nasljednika njegove velikodržavne ideje, i dalje istrajavaju na ostvarivanju i provođenju srpskog velikodržavnog projekta, uvjereni da će u promijenjenim međunarodnim okolnostima ostvariti nacistički i genocidni plan – ujedinjenje svih “srpskih” zemalja (“zaokruživanje svih srpskih zemalja”) i srpskog naroda (“ujedinjenje Srpstva”), odnosno formiranja jedinstvene srpske države – Velike Srbije ili druge srpske države na Balkanu/Republike Srpske. U tom procesu ostvarivanja aktivnosti koriste se političke metode i sredstva djelovanja primjerene novonastalim okolnostima (uslovima).[8]
Obavještajno iskustvo (od čega 7 godina kao načelnik Vojnoobavještajne službe BiH) ali i naučno iskustvo (bavljenje ratom kao totalnom društvenom destrukcijom) me obavezuju da budem zabrinut/do sada najzabrinutiji za sudbinu svoga naroda – Bošnjaka i svoje države – države BiH, više nego u vrijeme agresije na RBiH. Zašto? (1) Nikada u sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije snage koje se institucionalno[9] trebaju/moraju suprostavljati sve agresivnijim recidivima velikodržavne ideologije – velika Srbija. (2) Nikada u političkom ali i sveukupnom državnom i društvenom smislu nisu bile slabije (patriotske) reakcije na recidive velikodržavne ideologije – velika Srbija, koja svaki dan uzima sve veći i veći destruktivni zamah na račun države BiH (očito da su efekti Specijalnog rata nad Bošnjacima postignuti – Bošnjaci se sve više i više zbunjuju do te mjere da ne prepoznavaju realne opasnosti i prijetnje, po njih i njihovu državu).
Ostaje dilema: Zašto se put Bosne i Hercegovine ka priključivanju u NATO sve više i više odgađao (posebno od 2007. godine kada su formirane jedinstvene Oružane snage BiH; i kada je BiH bila spremnija za NATO od nekih članica NATO) do mjere da je danas puno izvjesnije da se Bosna i Hercegovina neće priključiti u NATO. Dosadašnje odgađanje priključivanja Bosne i Hercegovine u NATO nije rezultat (presudnog) Ruskog uticaja; poslije „jučerašnjih“ dešavanja u Makedoniji/Kumanovu; današnji „dešavanja naroda“ u Crnoj Gori; bojim se kada bi (hipotetički) sutra NATO pozvao BiH da mu se priključi – to bi bilo (i) previše kasno.
Ostaje velika dilema: zašto su se Bošnjaci (prije priklučivanja BiH u NATO) kao žrtve najtežeg ratnog zločina – zločina genocida opredjelili za ubrazno uništavanje „viškova“ naoružanja i opreme, ne samo nestabilnog (opasnog za skladištenje, kojeg je i najmanje), već i stabilnog/i novog (jedna primjer: nedavno uništavanje novih 30.000 komada pušaka M16A1 iz skladišta u Visokom – sa bošnjačke lokacije; što bi/da nije uništeno uz usvojenu proizvodnju municije call 5,56 mm u „Igman“/Konjic sasvim bilo dovoljno upozorenje starim/novim dušmanima Bosne i Bošnjaka). Bojim se da će u vremenu koje je pred nama,Bošnjaci ostati i bez NATO-a i bez naoružanja!, dok susjedne zemlje (sa nekima imamo i najteža/najbolnija iskustva) užurbano rade na onome o čemu Bošnjaci uopšte ne razmišljaju – o nabavkama najsavremenijeg naoružanja ali i ubrzanoj modernizaciji svojih Oružanih snaga.[10] Ovakav, odnos Bošnjaka naspram samih sebe i svoje države je ustvari i krajnji cilj dušmana Bosne i Bošnjaka; ali mi „nije poznat“ krajnji cilj institucionalno odgovornih bošnjačkih predstavnika koji (sa)učestvuju u navedenom procesu – bilo svjesno ili nesvjesno; posljedice su po Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu iste.[11]
Poslije „JUČERAŠNJIH“ (majskih) dešavanja u Makedoniji – rata u Kumanovu; DANAŠNJIH „dešavanja naroda“ u Crnoj Gori;[12] nezaobilazna su „SUTRAŠNJA“ dešavanja u Bosni i Hercegovini, samo „ne znam“ koja: (1) integracijska (ubrzanje BiH ka euroatlanskim integracijama); ili (2) dezintegracijska (teritorijalizacija nacionalnih suvereniteta, sa krajnjim velikodržavnim ciljevima: buduće ustavno uređenje Bosne i Hercegovine na principu federalizacije BiH/konfederalizacije BiH/BiH – unija država, što je ustvari najkraći put u podjelu/nestanak BiH).
Ostaje najveća dilema: zašto su Bošnjaci (kao najbrojniji narod u BiH; kao narod koji i u kvalitativnom i kvantitativnom smislu ispoljava najviši nivo patriotizmna prema državi BiH; (i) narod nad kojem je nedavno počinjen najteži ratni zločin – zločin genocida) ubijeđeni za razvoj situacije u pravcu varijante (1)(integracija/ubrzanje BiH ka euroatlanskim integracijama) a ne razmišljaju a kamoli da pripremaju adekvatan odgovor za varijantu (2) (dezintegracija/teritorijalizacija nacionalnih suvereniteta, sa krajnjim velikodržavnim ciljevima: buduće ustavno uređenje Bosne i Hercegovine na principu federalizacije BiH/konfederalizacije BiH/BiH – unija država, što je ustvari najkraći put u podjelu/nestanak BiH).[13]
______________________________________________________________________________________
[1] Britanska Rezolucija o Srebrenici je podijelila čovječanstvo: na ljude – oni koji podržavaju činjencu da se u Srebrenici desio genocid; i na neljude – oni koji negiraju da se u Srebrenici desio genocid/negiraju dokazano! Dugo u historiji nije bila jasnija podjela čovječanstva.
[2]Prof. dr. Bogdan Bogdanović, arhitekta, neimar, tvorac, pored mnogih drugih i partizanskog spomenika u Mostaru; pisac, nekadašnji gradonačelnik Beograda:“…Moja braća Srbi nisu svesni razmera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer posle izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te neverovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cele moje nacije. Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju…”
[3]Među najznačajnije propagatore i ideologe velikosrpske ideologije u 19. i 20. vijeku ubrajaju se Ilija Garašanin, Vuk Stefanović Karadžić, Nikola Stojanović, Jovan Cvijić, Vasa Čubrilović i Stevan Moljević, kao i akademici SANU koji su izradili Memorandum 1986.
[4] U raznim oblicima radikalnih ideologija istaknuto mjesto zauzima nacionalizam. Od raznoraznih oblika nacionalizma, koji se obično kreću u rasponu od umjerenog patriotizma i građanskog nacionalizma, s jedne strane, do radikalnog i ponekad ekstremnog (rasističkog) etničko-kulturnog nacionalizma, s druge, ova druga varijanta obično postaje dominantna, iako samo privremeno.
[5] Leo Kuper je zapazio: “Ideološka dehumanizacija žrtava predstavlja nepromjenjivo obijeležje, a kroz masovni pokolj/nad njima/, poriče se da su i oni ljudska bića. To se ispoljava i u načinu na koji se postupa sa žrtvama, u odlaganju njihovih tijela. Često postoje “rituali ponižavanja”, kojima se, uz brutalan prezir, namjerno odbacuju najdublje ljudske vrijednosti, kao i najdublja osjećanja ljudske privrženosti. Tako se mučenje muškaraca vrši pred očima njihovih supruga i djece, višestruko silovanje žena vrši se u prisustvu članova njihovih porodica, ubijaju se djeca u naručju svojih majki, a potencijalne žrtve pod prisilom moraju da ubijaju druge žrtve, svoje sapatnike, i to na najstrašnije moguće načine.”
[6]Lider Liberalno demokratske partije Čedomir Jovanovićrekao je da je“Republika Srpska genocidna tvorevina” i da je “nastala na genocidu”.http://www.vesti-online.com/
Živko Budimir: Zašto šutimo Dodiku? Republika Srpska je je genocidna tvorevina! http://www.oslobodjenje.ba/
Bakir Izetbegović: „Republika Srpska je genocidna tvorevina“!“Nikada se ne sme izgubiti iz vida da je entitet RS nastao agresijom, genocidom i etničkim čišćenjem Bošnjaka i Hrvata i da nema nikakve preduslove za eventualnu samostalnost”, rekao je član Predsedništva BiH. http://www.telegraf.rs/
[7] Zločini i ideologija genocida: Većina stručnjaka za genocid se slaže da ideologija ima najveću ulogu u procesima genocida, kao i da nju treba posmatrati kao značajnu uzročnu silu. Sasvim sigurno, odluku o politici genocida donose određeni ljudi, određeni moćnici u državi i oni pokreću, započinju i održavaju proces genocida, u saradnji sa mnogim drugim licima, koja dolaze iz različitih sektora i sa različitih nivoa države-društva.
[8] „Tomislav Nikolić je prvu javnu zakletvu položio pre 19 godina na Romaniji u Republici Srpskoj, kada ga je za “četničkog vojvodu” proglasio Vojislav Šešelj. Nikolić je tada zajedno s “kolegama” izgovorio sledeći tekst zakletve: „Zaklinjem se kao srpski četnički vojvoda, zaklinjem se Bogom i Sv. Savom da ću se svim svojim snagama boriti za slobodu srpskog naroda i obovu jedinstvene srpske države na Balkanu koja će obuhvatati sve srpske zemlje, tako mi Bog pomogao!““. http://www.blic.rs/Vesti/Politika/326343/Koja-zakletva-je-bila-od-srca
[9] „I odgovaraće odgovorni što nam bolje ne čuvaju našu Domovinu i što ne štite naše interese! I poželjeće oni kada na Sudnjem danu budu morali odgovoriti na razna pitanja da su bili najobičniji građani, bez bilo kakvih privilegija i odgovornosti, osim prema sebi i svojim porodicama“!http://saff.ba/i-odgovarace-odgovorni-sto-nam-bolje-ne-cuvaju-domovinu-i-sto-ne-stite-nase-interese/#.Vi0Bz25SvCM
[10] Jedno je, izgleda, sigurno: na zapadnom Balkanu se „hladnoratovska zavjesa“ njiše, samo nije sigurno gdje će se ona spustiti:
- „Vučić izjavio da će Srbija imati uvek dovoljno oružja i oruđa da niko ne pomisli da može da izvrši agresiju na našu zemlju i podvukao da Vlada Srbije na tom pitanju ozbiljno i dobro radi, i da će to biti jedna od tema razgovora u Moskvi“.(25.10.2015.) http://www.infozona.net/
- ““Moramo da razmišljamo i o odgovorima na balističke rakete, ne želeći sukob nigde i nikada i ni sa kim ali jednostavno moramo da budemo spremni i da znamo da Srbija ima tu vrstu odgovarajuće snage za svakoga ko bi pomislio da je Srbija lak plen” rekao je Vučić. On je ponovio da ćemo pokušati da najveći deo proizvodnje oruđa i oružja obezbedimo u Srbiji ali da ćemo se naravno baviti kupovinom nedostajućeg oružja i oruđa od različitih partnera, Rusa, Nemaca i mnogih drugih“. (25.10.2015.) http://www.politika.rs/
- Aleksandar Vučić, premijer Srbije): „Pratimo, objasnio je premijer, šta rade zemlje u okruženju „i ne smemo da dopustimo ni na koji način narušavanje odnosa snaga u regionu, što bi bilo moguće da stojimo i ne radimo ništa”. (25.10.2015.) http://www.politika.rs/
- ““Hrvatska od Pentagona nabavlja moćno oružje” Hrvatska od Pentagona nabavlja moćno oružje, 16 samovoznih višecevnih lansera raketa, koje će potpuno promeniti vojnu ravnotežu u regionu“, piše “Jutarnji list”. http://www.b92.net/
[11] Visoki (bošnjački) dužnosnik zadužen (i) za sistem odbrane, nedavno je izjavio (parafraziram): da je potrebno, da se Bosna i Hercegovina riješi (uništi, pokloni, izveze,…) 16.000 tona (viškova municije, granata,…) i 40.000 komada naoružanja. Zašto Bosna i Hercegovina uništava (i) stabilno naoružanje, municiju, granate,… – koje nije prijetnja sigurnosti; dok se ne izvrši nabavka novoga i modernijega ili bar dok ne uđemo u NATO? Ako ne znamo NIŠTA, onda bar pratimo šta nam susjedi/komšije rade i ponašajmo se kako se i oni ponašaju na odbrambenom/vojnom polju. Po Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanj, bilo bi interesantno komparirati odobreno stanje – limite za Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu; i vidjeti ko je to blizu gornjih limita a ko ispod granice gornjih limita (posebno za BiH). Potrebno je naglasiti da se navedenim Sporazumom regulišu limiti samo za ključna – oruđa i oružja (avioni, tenkovi, topovi,…), a ima mnogo vrsta naoružanja i vojne opreme koje nije obuhvaćeno predmetnim Sporazumom; kao npr. pješadijsko naoružanje, granate, municija,…; koje na žalost Bosna i Hercegovina masovno uništava, poklanja, izvozi,… a ne nabavlja novo i savremenije. Svakako, (i) teritorijalna disprezija naoružanja i vojne opreme unutar BiH (RS i F BiH/“bošnjački“ i „hrvatski“ dio) trebala bi/morala bi odgovarati popisu stanovništva iz 1991. godine. Ukoliko bi se primjenjivao „Titov model“ (razmještaj namjenske/vojne industrije i skladišta najvažnijeg naoružanja i vojne opreme bio je tamo gdje je bio najviši nivo patriotizma/državotvorne svijesti u SFRJ a to je bila Bosna i Hercegovina), onda bi danas unutar BiH razmještaj namjenske/vojne industrije i skladišta najvažnijeg naoružanja i vojne opreme bio u Federaciji BiH, tačnije na „bošnjačkoj“ teritoriji/tamo gdje su Bošnjaci najbrojniji; jer Bošnjaci i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu ispoljavaju najviši nivo patriotizma prema državi Bosni i Hercegovini – za odbranu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH najmasovnije su davali svoje imetke i svoje živote).
