Ništa novo. Ovo je lični stav koji ne pljuje. Pažnju javnosti najviše privlače blaćenja, posebno u ovo predizborno vrijeme. U svakom kafeu sjede raznorazni tabori, od doušnika do kandidata, a sve zbog apanaže u lokalnoj vlasti. Drže da su pozvani govoriti o svemu. Počelo je! A kad je prestalo?
O općem dobru džaba je krečiti. Glavni na koje se upire prst su zaklonjeni „brigom za narod“. Njima populus uzvraća sveopćom podrškom i milošću, koja im obezbjeđuje status svetih krava. Zato nije ni čudo što je stav jeres najgore vrste. KP logika u oblandi demokratije. Bitno je vrtiti se u krug da se „vlasi ne sjete“. Cezarizam i Cezari odozdo do vrha u vlasti i strankama.
Milanović, Vučić, vježbe MUP-a, referEndumi, špijuni, SIPA, PIK, silna obećanja, vrijeđanja i prijetnje. Hrvatska, Turska, Srbija! Kontrolisani haos sa jasnim posljedicama. Balkanska rošomonijada u BH varijanti. Medijski spin koji plaši. Svi poručuju da će, kad ostanu na vlasti, med i mlijeko nastaviti teći. A, ako ne ostanu? Teško nama! Zato slušajte i kad ćute. U vašem je interesu! I ono što izgleda da nije koordinirano, upravo je suprotno.
Prvom u SDP Hrvatske, po logici stvari, politički odgovor, zbog uvreda domovine mu, trebao bi dati prvi u BH Hrvata, Čović, a Vučiću neka odgovori Ivanić. Ali od njih samo muk! Trče po pomoć da nastave po starom. Beograde grade, mnogi mi te hvale! Izetbegović, Zvizdić, Šarović kao da su posljednji mohikanci u bitki za dostojanstvo BiH, ali čim progovore eto im etikete: unitaristi i izdajnici. Svi na plaći DRŽAVE koju žele konfliktnu, štiteći interese susjeda.
Postavlja se pitanje čemu služe kabineti, ministri, parlamenti i parlamentarci? Ispada da bi, kad ih ne bi bilo, sve ostalo potpuno isto. Pa, glasamo li, ako Bog da, uskoro kao i do sada, jasno je i ahmaku kakva je budućnost. Nastavlja se isprazna priča. Od čega se živi, koje su nam sposobnosti da se prihvatimo posla kao ljudi, ne bi li nam bilo makar malo bolje, o tome ni riječi.
Kupuju se mašine za šivenje glasačkih vreća i osposobljavaju majstori da se njihov sadržaj promjeni ne dirajući plombe. Ima i plaćenih izleta na planinine. Ne zbog planinarenja, nego zbog obuke kako komentarisati i napadati po društvenim mrežama govorancije protiv gazde. Čijim novcem je plaćeno mlađahnim borcima za „bolje sutra“ može se samo pretpostaviti. Sve je zbog onih koji se usude. Nepotreban trošak!
Unutrašnja demokratičnost stranaka svedena je na kažnjavanje svojih koji bi da pitaju ono što se ne smije. Politički patuljci dio su manipulacije neodlučnim, nezadovoljnim i mislećim. Načelnici općina i gradova, premijeri i ministri bave se sobom, zvanično ili u sjeni. Putem stranačkih mašinerija, ruku na budžetu i sudske mafije, obezbjedili su ličnu apsolutnu moć. Bez njih ništa. Nezaposleni mladi baš u predizborna vremena hrle u stranačke redove ne bi li se domogli budžetskog uhljebljenja. Visokoobrazovani lijepe plakate srednjoškolcima i zanatlijama! Pokušaji reformi i najave svake vlasti ostaju samo to.
Oko 60 hiljada viška ćata u federalnoj administraciji nikoga kao da ne brine, jer upravo oni svojim glasom obezbeđuju prevagu. Sedamdeset hiljada mladih otišlo je trbuhom za kruhom i ne žele glasati. A mogli su biti ozbiljna protuteža. Tih glasova nedostaje za prevagu na bolju stranu. Škole su pred zatvaranjem.
Zato je pitanje čemu stav, pisanje i komentar!? Niko ne haje! A čini se i ne smije! Ne isplati se! A opet, ne možeš na sve ostati nijem. Pitam: „Čemu strahovi?“ (Piše: Osman PUŠKAR)
Nema komentara:
Objavi komentar