Akademski građani

Posljednji revizorski izvještaji o poslovanju nekoliko fakulteta Sarajevskog univerziteta pokazali su gdje se nalazi intelektualna elita bh. društva. Sitne i krupne prevare univerzitetskih profesora, od podjele novca za zimnicu mimo pravilnika, do kupovine stanova od 200.000 KM, nedvosmisleno govore da je poruka mladim ljudima koje obrazuju da je prevara i krađa najkraći put do uspjeha. To što je Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu izdvojio 200.000 KM da kupi stan koji će kasnije jedan njihov profesor otkupiti za 20.000 KM u sertifikatima nije ni prvi ni p

osljednji sličan slučaj u BiH. No, može li taj luksuz sebi dozvoliti uvaženi univerzitetski profesor? 

Studenti ovog, ali i svih drugih fakulteta, sasvim je prirodno, najveće autoritete vide u svojim profesorima. Znanje koje treba da im prenesu samo je jedan segment njihovog rada s mladim ljudima. Titule koje stoje ispred njihovog imena ne bi trebalo da budu samo privilegija, već i obaveza. Nekada su studenti pričali sa strahopoštovanjem o svojim profesorima, ne zato što su strogi i zahtjevni, već zato što su svojim znanjem, radom i naučnim dostignućima prelazili u sasvim drugu sferu društva u koju se lako ne ulazi. Sada kao da i zvanje i znanje ima svoju cijenu koju može da plati osrednji intelektualac o čijim kvalitetima govore samo titule, ali ne i djela.

O etičkoj strani "univerzitetskih muljaža" ne bi trebalo ni govoriti. Uostalom, koliko je univerzitetskih profesora u vladama, rukovodstvima političkih partija i raznim upravnim odborima? Koliko se afera otvorilo u vezi s tim institucijama i funkcijama na kojima se nalaze? Nažalost, dobri profesori izgleda da su uglavnom u politici, gdje su postali loši političari, a srednjoj klasi među akademskim građanima ostavili su mjesta da imperije grade na raznim fakultetima i mnogobrojnim univerzitetima koji postoje u ovoj zemlji. 

Obrazovni sistem morao je ostati zdravo tkivo ovog društva, jer tu sve počinje i završava se. I šta mogu očekivati učenici iz, recimo, Hercegovačko-neretvanskog kantona, koji nedjeljama ne idu u školu, a kada im se otvore školska vrata, nakon prekinutog štrajka, učenici saznaju da ovi koji govore bosanskim jezikom kreću u školu, a ovi što im je hrvatski maternji jezik neće ići još neko vrijeme. I kada se nastavnici konačno dogovore da prekinu štrajk, onda obznane da je vlada napravila ustupak i da će nakon jednomjesečnog prekida nastave nastvnici imati platu veću za 66 KM?! Hiljade djece nadoknađivaće nastavu i brzinom svjetlosti prelaziti nastavne planove zato jer su njihovi nastavnici zahtijevali povećanje plata od 66 KM. To što od njihovog znanja neće biti ništa, jer od sindikalnih problema nije bilo vremena za nastavu, najmanji je problem. 

Gore od toga je što djeca u petom razredu već znaju šta je to koeficijent, topli obrok i regres. Studentima je jasno da univerzitetski profesori ne dolaze na predavanja jer imaju "tezgu" na seminarima međunarodne zajednice. Nijedna reforma obrazovanja neće iskorijeniti mentalitet ovdašnjih akademskih građana, koji svoj uspjeh mjere naplaćenim regresima, putnim troškovima i kvadratima stambenog prostor