SARAJEVO - Gost emisije Pravda sa Sanjinom Bećiragićem na TV1 bio je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski.
Je li sve spremno za doček pape?
Kardinal Puljić: Može se reći, najvećim dijelom je predviđeno da se dovrši. Stvar ide dobrim tokom i zahvalan sam svim svojim saradnicima u Crkvenom odboru koji su se zaista zdušno dali, svako u svom resoru, da se pripremi, ali i Državnom odboru koji kooperativno radi sa Crkvenim odborom. Vatikanski protokol je vrlo otvoren komunicirati da sve bude predviđeno i domišljeno.
Znači, zadovoljni ste?
Za sada sam zadovoljan.
Poznavali ste papu Franju i prije nego što je postao papa, dakle kada je bio kardinal. Kakva je razlika između ovog pape i njegovih prethodnika?
U suštini, svaki čovjek je originalan. Sveti papa Ivan Pavao II sigurno je jedan veliki pastoralac, putnik, čovjek koji je nosio nadu u onim teškim vremenima. Iza njega je došao Benedikt XVI, koji je sigurno najjači učitelj vjere i morala, jer je bio najveći teolog. Papa Ivan Pavao došao sa iskustvom komunizma, dok je papa Franjo došao sa iskustvom Južne Amerike i donio je veliko iskustvo pastorala. Bio je čovjek odgojitelj, profesor i pastoralac. To je utkao u svoje papinsko poslanje. Bio sam prisutan kada je kreiran za kardinala, tada smo lično malo više popričali. Na našim kardinalskim radnim susretima uvijek sam uočio njegov stil, koji je meni bio posebno simpatičan. Moram priznati da je i on primjetio moj stil, koji mu je bio zanimljiv. Tako da smo se našli u jednom razumijevanju.
Kako on doživljava BiH?
On je poznavao situaciju da BiH prolazi jedno teško iskušenje, jer on iz svoje zemlje nosi teška iskušenja i zna šta to znači kada ne funkcioniše struktura vlasti, kada na neki način nema vladavine prava i vladavine zakona. On je to vrlo brzo primjetio, a posebno zbog toga što je strašan broj katolika opao. Od 830.000 broj je spao na 420.000 – 430.000. To je jasno zabrinjavajuće. On je sigurno imao osjećaj za ovu zemlju, u prvom redu za katoličku crkvu, jer je njen poglavar. Međutim, mi kao katolička crkva nismo izdvojeni od drugih, živimo sa drugima i drugačijima, zato je njemu itekako stalo. Ima osjećaja za ljude koje trpe.
Jesu li građani BiH svjesni značaja posjete pape našoj državi?
Hajde da kažemo ovako, da i nisu svjesni, mi moramo znati da kada je papa najavio da ide u BiH, cijeli svijet je ponovo čuo za BiH. Nema medijske kuće koja to nije prenijela. Odjednom je BiH došla u medijsku javnost. Svi smo osjetili da se svjetska javnost počela interesovati za BiH. Drugim rijećima, on je iz zaprećka izvukao BiH u javnost, i političku i medijsku. Kada on dođe, cijeli svijet će imati oči uprte u Sarajevo, gdje je bilo tako vruće tokom ratnih događanja. Sada odjednom dolazi jedan mirotvorac.
Jesu li toga svjesni bh. političari?
Teško mi je govoriti koliko su svjesni, ali sam na njima vidio jednu benevolentnost, raspoloživost da upravo papa dođe. Znači da im je stalo da njegov dolazak istinsku bude podrška u jedra opstanka i ostvarenja BiH.
Vi posjetu svetog oca doživljavate kao brigu brižnog roditelja za bolesno dijete. Lijeka očito ima, ali zašto tako dugo traje liječenje?
Zavisi kakva je bolest.
Onda ću Vas pitati koliko bolesti imamo?
Naš problem je nedostatak dobre volje. Gdje je puno kuharica, preslan je ručak. BiH kroji puno glava, pa je kapa tijesna. Nažalost, teško se uspostavlja mir, jer on mora iznutra ići. Mora ići svjesno na način da ova zemlja može biti zemlja svih njenih građana u jednakopravnosti, te da zakoni budu jednaki za sve i da svi budu jednaki pred zakonom. Vladavina zakona teško će zaživjeti u ovakvom uređenju države, kakva je napravljena.
Zašto?
Zato što ovakvo uređenje države ne daje šansu da postoji jedna vertikala, jer mi smo presiromašni da ovakvu strukturu vlasti izdržavamo. To je preskup aparat. Stvara se samo politizacija, a ne strategija razvoja. Umjesto nje, stalno se širi politizacija jer nije struktura države takva da u njoj budemo prepoznatljivi i sigurni u svojoj različitosti. To je, nažalost, Dejton tako zamislio. Kažu da ne smijemo dirati Dejton. Oni koji ga diraju uvijek ga mijenjaju na štetu slabijih. Nažalost. Međutim, ja ne mogu govoriti o politici, ali mogu govoriti o ljudskim pravima.
Bolesno dijete – to jesmo. Nije sporno. Jesu li nam domaći ljekari loši?
Kada se čovjek razboli, ima mnogo onih koji savjetuju – uzmi ovo, uzmi ono... Tako i mi u BiH doživljavamo. Mnogo ih je koji savjetuju kako bi bilo. De facto ne rješava se i žao mi je zbog toga. Teška je riječ papina prije neki dan bila: ''Moćnici kao da im nije stalo do mira, kao da im odgovara što se rat vodi“.
Još uvijek?
Nažalost.
Kako komentarišete ponašanje stranih ljekara?
Ne možemo ih odvojiti jedne od drugih. I domaći i strani ne rješavaju stvari. Pomalo se stvara opterećavajuća klima, kao da je dezolacija, posebno kada ljudi govore da nema posla. Nije moguće da ova zemlja nema hljeba za sve nas. Samo ne znam ko ga pojede. De facto, potrebno je stvarati strategiju ravnoteže da i politika i privreda istinski daju jednu sigurnost, garanciju ljudima koji ovdje žive da mogu normalno kao ljudi živjeti.
Međunarodna zajednica stvorila je previše ovakav kontekst države, a onda je taj vrući krompir bacila domaćim ljudima da oni to rješavaju. Mislim da, u najmanju ruku, nisu korektni.
Svjedoci smo krize vlasti. Zar domaćim političarima prioritet u radu ne bi trebalo da bude dobro za narode, koje kažu da predstavljaju i za koje kažu da se bore za njihova prava? Je li to, onda, licemerje?
Previše je licemerja u ovoj zemlji. Puno je onih koji viču kako se bore za narod. Međutim, dođe nam da kažemo: ''Nemojte nas više braniti''. Oni se bore za narod, a ja koji hodam po terenu imam bolni osjećaj slušajući ljude koji govore da za nas niko ne mari, mi smo zaboravljeni. Posebno je to bilo nakon poplava, kada sam obilazio te krajeve. Tužno je slušati te priče. Kada je u pitanju infrastruktura na terenu, onda to tačno partijski ide. Ova stranka je do određenog područja dobila izbore, do njega je izgradila asfalt. Oni koji nisu glasali za njih, neće dobiti asfalt. To je zaista vidljivo na terenu. Ne mogu biti supersudija, ali nisam ni slijep da ne vidim.
U principu su svi, manje – više, nezadovoljni u ovoj državi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ali je stalna neka međunacionalna tenzija, potpuno bespotrebna. Zašto se ona stalno kreira, zašto se na njoj stalno potencira, zašto se ti sukobi stalno proizvode?
Da se stvori sistem u kojem će svi biti u garanciji sigurnosti svoj identiteta, svojih prava i sloboda, ne bi mogli manipulisati time. Međutim, budući da ga nema, jasno je da je najlakše unijeti strah po principu: ''Bićete ugroženi''. Čovjek se boji svoje ugroženosti, posebno straha od gubljenja identiteta, straha da neće imati jednaka prava. Jasno je da se strah lako rađa. Međutim, treba stvoriti vladavinu prava koja štiti čovjeka, svaki identitet, svaku slobodu, jednaka prava. U takvoj državi imali bismo osjećaj da je ovo naše društvo.
Je li opravdan strah Hrvata u BiH od toga?
Nažalost, najveći je strah kod Hrvata, jer su de facto Djetonom najviše zakinuti. Međutim, na svim prostorima vlada taj strah. Kada dođu u RS, strahuju Bošnjaci i Hrvati. Kada doću u FBiH, strahuju Srbi i Hrvati. Postoji nesiguran stav da nas društvo ne štiti. Mi to društvo trebamo izgrađivati, a to društvo treba dati i sigurnost i garanciju narodima.
Koji su Vaši argumenti kada tvrdite da će dolazak pape Franje pridonijeti jačanju povjerenja i razumijevanja unutar BiH?
Vjerujem da će papa svojim dolaskom otvoriti jednu pozitivnu klimu, gdje će svima uputiti jasnu poruku:'' Vi ste različiti, vama nema druge nego zajedno živjeti kao različiti u jednakopravnosti''. On je papa koji cijeni život zajedno u toj različitosti, da se ne manipuliše sa različitostima protiv drugih. Posebno glupa klima koja je nastala i živi: ''Onoliko volim svoj narod koliko mrzim drugi''.
Kako to narod ne prepoznaje? Kako to narod ne vidi?
Mora narod doživjeti jednu sigurnost. Kada dođete da se zaposlite, pa vam onaj na šalteru kaže: ''Zar ste još ovdje''. Ljudi dožive strah, uhvati ih jed, gorčina, ljutnja, onda sve oko sebe truje, a to je jedan glupi administrativni gest. Teško da narod može to prepoznati ako postoji u bazi, u kapilarima utkana takva jedna netrpeljivost.
Takođe smatrate da će dolazak pape Franje ''uozbiljiti'' međunarodne faktore, EU kada je njihov odnos prema BiH u pitanju.
Samom najavom posjete, papa je na neki način usmjerio pažnju. Nakon najave, brojni čelnici EU su se zainteresovali za stanje u BiH i pokazali su spremnost za rješavanje pitanja BiH. Vjerujem da će papa svojim dolaskom itekako poduprijeti tu aktivnost i uozbiljiti stvar da BiH ne smije ostati crna rupa, neko gnijezdo u kojem će se huškati jedni na druge, nego sarađivati jedni sa drugima.
Mogu li vjerski poglavari učiniti da ovo bolesno dijete što prije ozdravi?
Mislim da bi mogli više učiniti, ali ne možemo ono što politika mora učiniti. Možda se od nas ponekad i previše očekuje. Ja ne sporim da smo trebali učiniti više gestova, više uticaja u javnosti i naći se češće u medijima da tim putem pošaljemo pozitivne poruke, da pokažemo i dokažemo da moramo uvažavati, poštovati i upoznati različitosti. Volio bih da na tome više radimo, ali za dijalog su uvijek potrebne dvije strane. Ovdje četiri.
U jednoj od svojih ranijih propovijedi postavili ste pitanje: ''Šta je gore – bezbožni komunizam ili bezdušni kapitalizam?''. Jeste li pronašli odgovor?
Nažalost, nisam. Bolno je doživjeti ono što sam kao mlad čovjek proživio za vrijeme komunizma. A sada mi je isto tako bolno doživjeti da, recimo, državno preduzeće ljudima ne plaća plate i ne uvezuje im radni staž. To ne mogu razumjeti. Kako čovjek koji vodi to preduzeće može biti normalno na čelu tog preduzeća. Ili privatnik da može reći da neće primiti radnicu jer je u blagoslovenom stanju. Kakvo smo mi to društvo? To je ozbiljno pitanje ne samo za nas ovdje u BiH, nego u trci za profitom, gdje gazimo čovjeka. To je bolna globalizacija u kojoj je čovjek pogažen.
Što nas vraća na početak priče o bolesnom djetetu. Hvala Vam što ste bili gost ''Pravde'' i vjerujemo da će sve proteći onako kako treba tokom posjete pape Franje.
Nadam se i pozivam sve građane BiH da pošaljemo pozitivnu poruku dočekavši papu Franju i pokazavši našu gostoljubivost.
Ne mogu odoliti da ne pitam – vjerujete li u pravdu?
Normalno, jer je Bog taj koji dijeli pravdu. Ljudsku pravdu mi gradimo. Primijetio sam da ljudska pravda mora postojati, u društvu ne možemo živjeti bez ljudske pravde. Vidio sam i da u toj ljudskoj pravdi ima puno nepravde. Zato sam siguran u Božiju pravdu.
Nema komentara:
Objavi komentar