“I kad sve što je nekad bilo važno više ne bude”, previše puta izgovorena rečenica, i korištena kao opravdanje za dobra i loša vremena koja će svakako nestati.
Čovjek je svjestan da je sve, uključujući i njegovo postojanje prolazno. A šta drugo ovaj jedan obični smrtnik može očekivati, nego da mu svaka tuga, i svaka radost imaju kraj. I ne bi život bio život, da je isto osjećanje, i jedan trenutak vječan, da se ništa ne mijenja. I osjetit ćemo kako lebdimo, kako ne možemo da dotaknemo zemlju, da smo iznad svega, da nas ta neka sreća vodi i upravlja nama, a onda odjednom ćemo osjetiti udarac, jak. On znači pad, ali ništa strašno.
Čovjek i jeste rođen da se diže i da pada, kao što će sreći doći kraj, doći će i ružnim vremenima. Kako poslije svake kiše dođe tuga, tako će i poslije sunca kiša. I tamo gdje zemlja nikada na sebi nije osjetila kapi kiše, padat će, gdje led nikada nije osjetio toplotu, istopit će se. Ne postoji ništa na ovom ludom svijetu, a da nije prošlo, ni sreća ni tuga. Čim smo rođeni znali smo da ćemo imati svoj kraj, pa kako onda da naši dani nemaju kraj. Svaki dan smo svjedoci toga. Zore, koja ima svoj mrak, sunca koje ima svoju kišu, oluje koja ima svoje vedro vrijeme, radosti koja ima svoju tugu, ljubavi koja ima svoju mržnju, i života koji ima svoju smrt.
U jednom periodu života jedva čekaš da odeš iz rodnog grada u neki drugi, veći. Želiš da se makneš iz sredine koja te je uvijek gušila, ljudi koji su te uvijek nervirali, i onda to konačno dođe. Poslije ti, s vremena na vrijeme, dođu dani kada bi ostavio apsolutno sve i vratio se svojoj kući, samo da bi bio blizu najdražih ljudi. Prvo te drži to osjećanje zasićenosti svega, želje za promjenom, za nečim drugim, a onda nakon određenog vremena, samo i to prođe, i ponovo poželiš sve ono staro, poželiš sve što si nekada radio, i poželiš sve što si nekada bio. I zaista misliš da nećeš to nikada više poželjeti, ali poželiš. Misliš da se nikada ništa neće promijeniti, ali promijeni se.
Nije svaki dan priča za sebe, svaki trenutak, i sekunda su priča za sebe, dan je preopširan za dešavanja. I vjerujte mi, nakon svakog mraka doći će svjetlost, ali ovaj smrtnik mora biti svjestan i toga, da i nakon svjetla će se smračiti, biti spreman da korača po tom mraku, i živi u njemu. A i šta bi bio ovaj čovjek kada ne bi imao priliku da se svega sjeti, kada ne bi imao uspomena, sjećanja? Pa ne bi ni bio čovjek!
Nema komentara:
Objavi komentar