Kriza nije bezazlena, ona u sebe uključuje bazična pitanja koja se odnose na opstanak ili propast države. Ekonomske teme mogu doprinjeti stabilizaciji države, ali one ne mogu dati odgovore na ključna politička pitanja u Bosni i Hercegovini, upozorio je u razgovoru za Vijesti.ba, historičar i dekan Fakulteta humanističih nauka u Mostaru Adnan Velagić.
VIJESTI.BA: Kako gledate na politiku koja je jednim upornim pominjanjem referenduma,prvo o sudstvu i tužilaštvu, pa potom o Danu Republike Srpske koga je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim, vodi, a to je sada očito, raspisivanju referenduma o otcjepljenju RS-a. Da li se radi o ciljevima koj su metastazirali od politički nemogućeg, preko akutelnog do politički izglednog, dok istovremeno suprotnost takve politike tapka u mjestu. Koristi li Milorad Dodik na najbolji mogući način intertnost Međunarodne zajednice i bezidejnost bošnjačke politike kako bi na miran način proveo ratne ciljeve velikosrpske politike?
VELAGIĆ : U vašem pitanju se nalazi nekoliko podpitanja, tako da će i moj odgovor biti malo širi. Naime, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pa do danas u Bosni i Hercegovini su se paralelno, jedna pored druge, vodile vrlo divergentne nacionalne politike, koje su zajednički put nalazile samo onda kada su se poklapali lični interesi. U tom dvodecenijskom periodu srpska i hrvatska nacionalna politika su imale ideološku komponentu i na osnovu nje kreirale svoj cilj. Dok je srpska politika svoju nacionalnu snagu usmjerila prema nadogradnji onoga što je kapitalizirala u Dejtonu, kontinuirano forsirajući suverenitet RS-a, nacionalna politika bosanskohercegovačkih Hrvata je krenula u pravcu homogeniziranja i jačanja pozicije kantona sa hrvatskom većinom. S druge strane, odgovor bošnjačke politike, ako se ona uopće tako i može nazvati, bio je vrlo blijed. Relativizirana od strane mediokriteta koji su je vodili i oslobođena od bilo kakve ideologije radi ličnih interesa, ova, nazovimo je bošnjačka politika, bila je samo blijeda slika pokušaja otpora ovim navalentnim centrifugalnim politikama. Pa ipak, ako se zna da je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, država krenula sa vrlo loših startnih pozicija za očekivati je bilo da aktuelna vlast, ili barem bošnjački predstavnici u vlasti, budu na visini zadatka i glavno težište svoje politike usmjere prema jačanju centralnih institucija države. Međutim, oni su, osim malo njih, svoje funkcije u vlasti vidjeli isključivo kao dobru priliku za bogaćenje, dok su izgradnju države prepustili međunarodnoj zajednici. Na taj način bošnjački političari su velikonacionalistima odaslali jasnu poruku vlastite nesposobnosti da se iznesu sa postratnim vremenom. U takvoj situaciji profil političara kao što je Milorad Dodik najbolje prolazi. On je vrlo jasno, od prvih dana, znao šta hoće dok su nezreli bošnjački političari obmanjujući sebe i narod koji su predstavljali poručivali kako on svoj nacionalizam koristi isključivo u predizborne svrhe. Ja tako ne mislim. U ponašanju Milorada Dodika jasno vidim kontinuitet velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini, i to ne od Miloševićevog vremena nego od puno ranije.
VIJESTI.BA: Kada je u Turskoj izbio državni udar, naš Predsjedavajući Predsjedništva bio je među prvim ako ne i prvi političar koji se javno oglasio i pružio podršku Turskoj republici i Erdoganu, ma šta to i koliko značilo, dok s druge strane Turska jedva i oglasila po pitanju referenduma u RS. Izgleda da im nije palo naum da preko novog saveznika Putina pokušaju osujetiti Dodikove namjere. Do kada će Bošnjaci živjeti u iluziji o jakim političkim vezama sa Turskom i do kada će im nepostojeći utjecaj Turske, iz neke političke korektnosti biti spočitavan, a da njega zapravo i nema. Neki očito misle da su sestrinske partijske veze odnos između država i naroda?
VELAGIĆ : Pohvalno je suosječati sa tragičnim događajima u nekoj zemlji i na taj način pokazati da si prijateljski raspoložen prema njoj. No, suosjećati do snishodljivosti degradira tu političku ličnost, ali nažalost i narod koji on predstavlja. Ja se često ljutim kada bosanskohercegovački prvaci – prije svih to rade bošnjački političari - „padaju na koljena“ pred raznim bjelosvjetskim političkim siluetama. Ta politička snishodljivost je toliko pogubna za profiliranje nacije da su dobrim dijelom zbog nje danas Bošnjaci nacionalno inferioran narod. Nažalost, mi danas u Bosni i Hercegovini na sceni imamo pokušaj da se znak jednakosti stavi između, vođe, partije, naroda i države i što je još pogubnije, nastojanje da se sve to u kompletu poveže (čitaj isporuči) vrlo sličnoj kombinaciji u nekoj drugoj državi. Historija pamti da su na ovaj način nestali mnogi narodi i njihove države, ali moram naglasiti, to je ipak srednjovjekovni model političkog ponašanja, koji je davno prevaziđen kod ideološki razvijenih i nacionalno svjesnih naroda.
VIJESTI.BA: Na koga Bosna i Hercegovina danas može da se osloni u međunarodnim krugovima, kakve su njene perspektive kao jedinstvene i cijelovite države. Svjedočimo li jednom potpunom sunovratu diplomatske inicijative. Za BiH u svijetu više nema ko da progovori a trećerazredne političke dužnosnike koje nam Međunarodna zajednica ovdje šalje, Milorad Dodik mlati po ušima, baš kao što je nekada Ratko Mladić vezao pripadnike UN-a za stubove. Možete li izdvojiti ijedan potez koji bi mogli nazvati državničkim od strane naših zvaničnika.
VELAGIĆ : Mi moramo biti svjesni da više nikada nećemo moći računati na jedinstven stav međunarodne politike, kada je u pitanju podrška jačanju države Bosne i Hercegovine. Razloga za to je više, a prije svih tu je evidentno jačanje ruskog utjecaja i potpuna dezorijentoranost evropske politike upošte. Milorad Dodik je to davno uvidio i zbog toga vrši kontinurani pritisak ne samo na domaću političku javnost, nego i na evropske zvaničnike, koji, zbog odsustva jedinstvenog međunarodnog stava prema Bosni i Hercegovini, sporadično odreaguju (kao npr. austrijski ambasador) ili prećute Dodikove uvrede. Bilo bi dobro da se i bošnjački političari konačno probude i započnu sa konkretnom političkom akcijom, jer od čekanja da nam neko sa strane uredi državu neće biti ništa. Danas se testiramo mi Bošnjaci. Ako želimo državu Bosnu i Hercegovinu, moramo je izgraditi. U suprotnom posljedice će biti jako loše. Nažalost, ja moram konstatirati da od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa do danas tzv. bošnjačka politika nije napravila niti jedan potez u pravcu konkretnog političkog rješenja, koji bi doveo do jačanja države. Sve su to bili jalovi pokušaji ili predizborne izjave koje nikada nisu dobile ozbiljnu političku inicijativu. Znači, nema države bez nedvosmislene i hrabre politike. S druge strane, velikosrpska i velikohrvatska politika znaju šta hoće i to jasno nastoje da ostvare. Bojim se da ova blijeda i nedefinisana tzv. bošnjačka politika, ne podstakne jednog dana međunarodnu zajednicu na zauzimanje jedinstvenog stava prema Bosni i Hercegovini, prihvatajući destruktivne političke prijedloge koji su danas vrlo konkretni.
VIJESTI.BA: Pojedini analitičari smatraju da Dodik svojim potezima Republiku Srpsku vodi u nestanak, iako ničim valjano ne argumentiraju takvu tezu. Na Valentina Incka gledaju kao uspavanu zvjer koja samo što se nije probudila i pomela Dodika i generalno antibosansku politiku iz RS-a sa scene. Da li je naivno vjerovati u to da Međunarodna zajednica trpi Dodika. Slažete li se tim da Dodik vodi u RS u nestanak?
VELAGIĆ : Oni političari koji govore kako Milorad Dodik vodi RS u nestanak jeste samo nemoć i neznanje tih političkih mediokriteta, čije se djelovanje svodi na što duži boravak u fotelji. Ja se bojim da će nas to jednog dana skupo koštati, jer Dodik, ne gubeći vrijeme, povlači vrlo promišljene i konkretne poteze. I to nas ne bi trebalo da zabrinjava kada bi na drugoj strani, kao protivtežu tome, imali ozbiljnu državnu politiku. Nažalost, nje nema! Danas, kada ne postoji apsolutno nikakva aktivna i snažna probosanska inicijativa i kada je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini izgubila svaki kredibilitet – zbog svoje nejasne politike i navalentnog ruskog stava – Bosna i Hercegovina se nalazi pred najvećim iskušenjem još od Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da li će država opstati, zavisit će samo od nas. Odlučnost i politički potezi u pravcu afirmisanja države, postat će štit od velikonacionalnih ambicija.
VIJESTI.BA: Buru protesta izazvao je snimak bivšeg premijera Hrvatske Zorana Milanovića koji između ostalog u tome snimku kaže da BiH treba ugurati preko reda u Evropsku uniju. Ako uzmemo u obzir da i sama EU je danas daleko od one političke stabilnosti koju je imala ranije, nije li u prvom redu za BiH od vitalnog značaja članstvo u NATO paktu. Vojnicima Oružanih snaga BiH, o čemu su pisali mediji nedostaje svega onoga što im ova država izgleda nije u stanju sama da obezbjedi. Mi ne možemo da se odbranimo od požara a kamoli od napada na suverenitet i teritorijalni integritet države. U tome kontekstu, nije li, ponavljam članstvo u NATO paktu u ovom trenutku najneophodnije?
VELAGIĆ : Slažem se sa vama. Ulazkom u NATO Bosni i Hercegovini bi bio zagarantovan mir. No, i pored toga, uvijek je dobro imati na umu i narodnu poslovicu da „tuđa ruka svrab ne češe“. Ipak, da se vratim Milanoviću. Ono što je on rekao može biti iznenađenje samo neupućenim i naivnim političarima. Naime, svjedoci smo njegovih dolazaka u Mostar i Hercegovinu bez ikakve oficijelne najave državnom vrhu Bosne i Hercegovine, njegovih govora – makar i u predizborne svrhe – kada je slavodobno saopštavao da Hrvatska nikada neće napustiti bosanskohercegovačke Hrvate itd. Šta je ovo nego otvoreno nipodaštavanje države i njenih institucija. Po meni, on je samo bio iskren do kraja, a što se to nama ne sviđa nije Milanovićeva briga. Izgleda da bošnjačkim političarima treba sve nacrtati, kako bi shvatili o čemu se radi.
VIJESTI.BA: Vratimo se još za trenutak samim političarima. Prije nekih desetak dana imali smo priliku da u Srbijanskom parlamentu slušamo jednu širu raspravu između Vojsilava Šešelja i Aleksandra Vučića. Šešelj je naime kritikovao Vučičev ekspoze, govorio kako Vučić nije definisao ekonomsku politiku nove Vlade. Pitao je Vućiča kako misli da u jednom konceptu pomiri i neoliberalni kapitalizam i državni intrvencionizam i socijalnu državu. Vučić je odgovarao da njegova Vlada ne prihvata nikakve isključive koncepte jer im to ekonomske okolnosti ne dopuštaju, pozivao se na elekticizam. Nikada u postdejtonskoj BiH ti termini se nisu mogli čuti u našim parlamentarnim klupama, niti, ubjeđen sam pola od naših parlamentarca razumije značenje tih pojmova. Profesore, ko vodi ovu državu i kuda? Zar za dvadeset godina nismo uspijeli da u tome da je predstavljaju ljudi koji ako ništa poznaju osnove politike i ekonomije.
VELAGIĆ : Ovo je dobro pitanje, ali bojim se da u ovih nekoliko redaka, neću biti u stanju da dadnem cjelovit odgovor. To prije svega, zbog toga što bi on morao sadržavati definisanje različitih tipova socioloških komponenti kod našeg birača, te u obzir uzeti autohtonu orijentiranost našeg naroda, koja je vrlo heterogena i kompleksna. Naime, poznato je da je u Bosni i Hercegovini najlakše dobiti vlast ukoliko imate sposobnost mimikrije i podilaženja. Tada vam neće biti teško da se, mjesec dana pred izbore, „spustite na nivo naroda“, pričate „narodnu priču“, obećavate bolji život sutra, zaklinjete se u vjeru i jedinstvo i gorljivo branite svoj narod od drugih. Na žalost takva politika preovladava u Bosni i Hercegovini. S druge strane, teško je poduzeti političku akciju i svoj narod „podići na veći nivo“. To je često i nepopularno, jer, nažalost, ovaj narod više voli sočnu laž (iako često i zna da je laž) nego suhu istinu. U takvom političkom miljeu nakon izbora vlast dobiju oni prvi, oni koji se „spuste u narod“ i pričaju mu ono što on voli da čuje. Također, ovdje veliku ulogu imaju vrlo popularni „predizborni paketići“, u kojima se pored osnovnih životnih namirnica, u visini do 30-tak KM, nalazi obično i slika „deda mraza“ za kojeg treba glasati. Nažalost to je veliki problem, jer suvisla priča promišljatih i visprenih političara pada u vodu nakon podjele ovih paketića. Ne može se izbjeći ni uvijek prisutan utjecaj vjerskih zajednica, koje se u predizborno vrijeme maksimalno angažuju u procesu političke edukacije birača. Kada sve to, i još mnogo toga što ja nisam spomenuo, „izmiksate“ dobijete politički proizvod izvršne i zakonodavne vlasti kakav samo u Bosni i Hercegovini možete sresti. Nažalost, taj „proizvod“ vrvi od društveno neprofilisanih i počesto polupismenih ljudi, koji se ponašaju po maksimi „Šutna, zlatna“. I tu su u pravu. Pa ipak, za činjenicu da je Bosna i Hercegovina, na svim ekonomskim rang listama iza zemalja Balkanskog poluotoka nisu krivi samo oni koji sjede u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Njih je neko izabrao.
VIJESTI.BA: Mnogi su skloni da posljednju političku krizu olako nazivaju vještačkom. Istina je da u svemu ovome ima i ponajviše predizborne kampanje, međutim pitanja koja se stavljaju na dnevni red su bazična pitanja opstanka ili propasti ove države. Ona bi prouzrokovala postojeću političku krizu u bilo kojem vremenu, predizbornom ili ne. Kako komentarišete tu jednu sveopću banalizaciju problema o kojima je riječ. Olako se govori da se treba iskljućivo baviti ekonomskim temama a zaboravlja se da se o ekonomskim temama teško baviti kada nisu riješena bazična politička pitanja.
VELAGIĆ : Mislim da nisu u pravu. Bosna i Hercegovina je u permanentnoj krizi od 90-ih godina XX stoljeća i, nažalost, ona će se produbljivati. Zbog čega tako mislim? Pa prije svega, zbog aktuelne političke oligarhije. Kao što sam ranije rekao, kada u prvi plan stavite lični interes, a ne ineteres države, onda pošaljete poruku raznim Dodicima, Milanovićima, Vučićima i sličnim da i vi tu državu doživljavate privremeno. I naravno, kako i sami kažete, ta kriza nije bezazlena. Ona u sebe uključuje bazična pitanja koja se odnose na opstanak ili propast države. Ekonomske teme mogu doprinjeti stabilizaciji države, ali one ne mogu dati odgovore na ključna politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, mi u Bosni i Hercegovini imamo tipičnu kapitulaciju svih društvenih sfera pred navalentnom velikonacionalnom politikom iz susjednih država. Takav slučaj je i sa našom ekonomijom. Pogledajte samo, mi sa svakom susjednom zemljom imamo trgovački disbalans na našu štetu. Samo se kod nas mogu desiti afere tipa „Ljubljanska banka“, „Tuš“, „Energopetrol“ itd. Znate li da je neko odgovarao za ovaj kriminal?
Razgovarao : Nihad Hebibović
VELAGIĆ : U vašem pitanju se nalazi nekoliko podpitanja, tako da će i moj odgovor biti malo širi. Naime, od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pa do danas u Bosni i Hercegovini su se paralelno, jedna pored druge, vodile vrlo divergentne nacionalne politike, koje su zajednički put nalazile samo onda kada su se poklapali lični interesi. U tom dvodecenijskom periodu srpska i hrvatska nacionalna politika su imale ideološku komponentu i na osnovu nje kreirale svoj cilj. Dok je srpska politika svoju nacionalnu snagu usmjerila prema nadogradnji onoga što je kapitalizirala u Dejtonu, kontinuirano forsirajući suverenitet RS-a, nacionalna politika bosanskohercegovačkih Hrvata je krenula u pravcu homogeniziranja i jačanja pozicije kantona sa hrvatskom većinom. S druge strane, odgovor bošnjačke politike, ako se ona uopće tako i može nazvati, bio je vrlo blijed. Relativizirana od strane mediokriteta koji su je vodili i oslobođena od bilo kakve ideologije radi ličnih interesa, ova, nazovimo je bošnjačka politika, bila je samo blijeda slika pokušaja otpora ovim navalentnim centrifugalnim politikama. Pa ipak, ako se zna da je, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, država krenula sa vrlo loših startnih pozicija za očekivati je bilo da aktuelna vlast, ili barem bošnjački predstavnici u vlasti, budu na visini zadatka i glavno težište svoje politike usmjere prema jačanju centralnih institucija države. Međutim, oni su, osim malo njih, svoje funkcije u vlasti vidjeli isključivo kao dobru priliku za bogaćenje, dok su izgradnju države prepustili međunarodnoj zajednici. Na taj način bošnjački političari su velikonacionalistima odaslali jasnu poruku vlastite nesposobnosti da se iznesu sa postratnim vremenom. U takvoj situaciji profil političara kao što je Milorad Dodik najbolje prolazi. On je vrlo jasno, od prvih dana, znao šta hoće dok su nezreli bošnjački političari obmanjujući sebe i narod koji su predstavljali poručivali kako on svoj nacionalizam koristi isključivo u predizborne svrhe. Ja tako ne mislim. U ponašanju Milorada Dodika jasno vidim kontinuitet velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini, i to ne od Miloševićevog vremena nego od puno ranije.
VIJESTI.BA: Kada je u Turskoj izbio državni udar, naš Predsjedavajući Predsjedništva bio je među prvim ako ne i prvi političar koji se javno oglasio i pružio podršku Turskoj republici i Erdoganu, ma šta to i koliko značilo, dok s druge strane Turska jedva i oglasila po pitanju referenduma u RS. Izgleda da im nije palo naum da preko novog saveznika Putina pokušaju osujetiti Dodikove namjere. Do kada će Bošnjaci živjeti u iluziji o jakim političkim vezama sa Turskom i do kada će im nepostojeći utjecaj Turske, iz neke političke korektnosti biti spočitavan, a da njega zapravo i nema. Neki očito misle da su sestrinske partijske veze odnos između država i naroda?
VELAGIĆ : Pohvalno je suosječati sa tragičnim događajima u nekoj zemlji i na taj način pokazati da si prijateljski raspoložen prema njoj. No, suosjećati do snishodljivosti degradira tu političku ličnost, ali nažalost i narod koji on predstavlja. Ja se često ljutim kada bosanskohercegovački prvaci – prije svih to rade bošnjački političari - „padaju na koljena“ pred raznim bjelosvjetskim političkim siluetama. Ta politička snishodljivost je toliko pogubna za profiliranje nacije da su dobrim dijelom zbog nje danas Bošnjaci nacionalno inferioran narod. Nažalost, mi danas u Bosni i Hercegovini na sceni imamo pokušaj da se znak jednakosti stavi između, vođe, partije, naroda i države i što je još pogubnije, nastojanje da se sve to u kompletu poveže (čitaj isporuči) vrlo sličnoj kombinaciji u nekoj drugoj državi. Historija pamti da su na ovaj način nestali mnogi narodi i njihove države, ali moram naglasiti, to je ipak srednjovjekovni model političkog ponašanja, koji je davno prevaziđen kod ideološki razvijenih i nacionalno svjesnih naroda.
VIJESTI.BA: Na koga Bosna i Hercegovina danas može da se osloni u međunarodnim krugovima, kakve su njene perspektive kao jedinstvene i cijelovite države. Svjedočimo li jednom potpunom sunovratu diplomatske inicijative. Za BiH u svijetu više nema ko da progovori a trećerazredne političke dužnosnike koje nam Međunarodna zajednica ovdje šalje, Milorad Dodik mlati po ušima, baš kao što je nekada Ratko Mladić vezao pripadnike UN-a za stubove. Možete li izdvojiti ijedan potez koji bi mogli nazvati državničkim od strane naših zvaničnika.
VELAGIĆ : Mi moramo biti svjesni da više nikada nećemo moći računati na jedinstven stav međunarodne politike, kada je u pitanju podrška jačanju države Bosne i Hercegovine. Razloga za to je više, a prije svih tu je evidentno jačanje ruskog utjecaja i potpuna dezorijentoranost evropske politike upošte. Milorad Dodik je to davno uvidio i zbog toga vrši kontinurani pritisak ne samo na domaću političku javnost, nego i na evropske zvaničnike, koji, zbog odsustva jedinstvenog međunarodnog stava prema Bosni i Hercegovini, sporadično odreaguju (kao npr. austrijski ambasador) ili prećute Dodikove uvrede. Bilo bi dobro da se i bošnjački političari konačno probude i započnu sa konkretnom političkom akcijom, jer od čekanja da nam neko sa strane uredi državu neće biti ništa. Danas se testiramo mi Bošnjaci. Ako želimo državu Bosnu i Hercegovinu, moramo je izgraditi. U suprotnom posljedice će biti jako loše. Nažalost, ja moram konstatirati da od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, pa do danas tzv. bošnjačka politika nije napravila niti jedan potez u pravcu konkretnog političkog rješenja, koji bi doveo do jačanja države. Sve su to bili jalovi pokušaji ili predizborne izjave koje nikada nisu dobile ozbiljnu političku inicijativu. Znači, nema države bez nedvosmislene i hrabre politike. S druge strane, velikosrpska i velikohrvatska politika znaju šta hoće i to jasno nastoje da ostvare. Bojim se da ova blijeda i nedefinisana tzv. bošnjačka politika, ne podstakne jednog dana međunarodnu zajednicu na zauzimanje jedinstvenog stava prema Bosni i Hercegovini, prihvatajući destruktivne političke prijedloge koji su danas vrlo konkretni.
VIJESTI.BA: Pojedini analitičari smatraju da Dodik svojim potezima Republiku Srpsku vodi u nestanak, iako ničim valjano ne argumentiraju takvu tezu. Na Valentina Incka gledaju kao uspavanu zvjer koja samo što se nije probudila i pomela Dodika i generalno antibosansku politiku iz RS-a sa scene. Da li je naivno vjerovati u to da Međunarodna zajednica trpi Dodika. Slažete li se tim da Dodik vodi u RS u nestanak?
VELAGIĆ : Oni političari koji govore kako Milorad Dodik vodi RS u nestanak jeste samo nemoć i neznanje tih političkih mediokriteta, čije se djelovanje svodi na što duži boravak u fotelji. Ja se bojim da će nas to jednog dana skupo koštati, jer Dodik, ne gubeći vrijeme, povlači vrlo promišljene i konkretne poteze. I to nas ne bi trebalo da zabrinjava kada bi na drugoj strani, kao protivtežu tome, imali ozbiljnu državnu politiku. Nažalost, nje nema! Danas, kada ne postoji apsolutno nikakva aktivna i snažna probosanska inicijativa i kada je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini izgubila svaki kredibilitet – zbog svoje nejasne politike i navalentnog ruskog stava – Bosna i Hercegovina se nalazi pred najvećim iskušenjem još od Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da li će država opstati, zavisit će samo od nas. Odlučnost i politički potezi u pravcu afirmisanja države, postat će štit od velikonacionalnih ambicija.
VIJESTI.BA: Buru protesta izazvao je snimak bivšeg premijera Hrvatske Zorana Milanovića koji između ostalog u tome snimku kaže da BiH treba ugurati preko reda u Evropsku uniju. Ako uzmemo u obzir da i sama EU je danas daleko od one političke stabilnosti koju je imala ranije, nije li u prvom redu za BiH od vitalnog značaja članstvo u NATO paktu. Vojnicima Oružanih snaga BiH, o čemu su pisali mediji nedostaje svega onoga što im ova država izgleda nije u stanju sama da obezbjedi. Mi ne možemo da se odbranimo od požara a kamoli od napada na suverenitet i teritorijalni integritet države. U tome kontekstu, nije li, ponavljam članstvo u NATO paktu u ovom trenutku najneophodnije?
VELAGIĆ : Slažem se sa vama. Ulazkom u NATO Bosni i Hercegovini bi bio zagarantovan mir. No, i pored toga, uvijek je dobro imati na umu i narodnu poslovicu da „tuđa ruka svrab ne češe“. Ipak, da se vratim Milanoviću. Ono što je on rekao može biti iznenađenje samo neupućenim i naivnim političarima. Naime, svjedoci smo njegovih dolazaka u Mostar i Hercegovinu bez ikakve oficijelne najave državnom vrhu Bosne i Hercegovine, njegovih govora – makar i u predizborne svrhe – kada je slavodobno saopštavao da Hrvatska nikada neće napustiti bosanskohercegovačke Hrvate itd. Šta je ovo nego otvoreno nipodaštavanje države i njenih institucija. Po meni, on je samo bio iskren do kraja, a što se to nama ne sviđa nije Milanovićeva briga. Izgleda da bošnjačkim političarima treba sve nacrtati, kako bi shvatili o čemu se radi.
VIJESTI.BA: Vratimo se još za trenutak samim političarima. Prije nekih desetak dana imali smo priliku da u Srbijanskom parlamentu slušamo jednu širu raspravu između Vojsilava Šešelja i Aleksandra Vučića. Šešelj je naime kritikovao Vučičev ekspoze, govorio kako Vučić nije definisao ekonomsku politiku nove Vlade. Pitao je Vućiča kako misli da u jednom konceptu pomiri i neoliberalni kapitalizam i državni intrvencionizam i socijalnu državu. Vučić je odgovarao da njegova Vlada ne prihvata nikakve isključive koncepte jer im to ekonomske okolnosti ne dopuštaju, pozivao se na elekticizam. Nikada u postdejtonskoj BiH ti termini se nisu mogli čuti u našim parlamentarnim klupama, niti, ubjeđen sam pola od naših parlamentarca razumije značenje tih pojmova. Profesore, ko vodi ovu državu i kuda? Zar za dvadeset godina nismo uspijeli da u tome da je predstavljaju ljudi koji ako ništa poznaju osnove politike i ekonomije.
VELAGIĆ : Ovo je dobro pitanje, ali bojim se da u ovih nekoliko redaka, neću biti u stanju da dadnem cjelovit odgovor. To prije svega, zbog toga što bi on morao sadržavati definisanje različitih tipova socioloških komponenti kod našeg birača, te u obzir uzeti autohtonu orijentiranost našeg naroda, koja je vrlo heterogena i kompleksna. Naime, poznato je da je u Bosni i Hercegovini najlakše dobiti vlast ukoliko imate sposobnost mimikrije i podilaženja. Tada vam neće biti teško da se, mjesec dana pred izbore, „spustite na nivo naroda“, pričate „narodnu priču“, obećavate bolji život sutra, zaklinjete se u vjeru i jedinstvo i gorljivo branite svoj narod od drugih. Na žalost takva politika preovladava u Bosni i Hercegovini. S druge strane, teško je poduzeti političku akciju i svoj narod „podići na veći nivo“. To je često i nepopularno, jer, nažalost, ovaj narod više voli sočnu laž (iako često i zna da je laž) nego suhu istinu. U takvom političkom miljeu nakon izbora vlast dobiju oni prvi, oni koji se „spuste u narod“ i pričaju mu ono što on voli da čuje. Također, ovdje veliku ulogu imaju vrlo popularni „predizborni paketići“, u kojima se pored osnovnih životnih namirnica, u visini do 30-tak KM, nalazi obično i slika „deda mraza“ za kojeg treba glasati. Nažalost to je veliki problem, jer suvisla priča promišljatih i visprenih političara pada u vodu nakon podjele ovih paketića. Ne može se izbjeći ni uvijek prisutan utjecaj vjerskih zajednica, koje se u predizborno vrijeme maksimalno angažuju u procesu političke edukacije birača. Kada sve to, i još mnogo toga što ja nisam spomenuo, „izmiksate“ dobijete politički proizvod izvršne i zakonodavne vlasti kakav samo u Bosni i Hercegovini možete sresti. Nažalost, taj „proizvod“ vrvi od društveno neprofilisanih i počesto polupismenih ljudi, koji se ponašaju po maksimi „Šutna, zlatna“. I tu su u pravu. Pa ipak, za činjenicu da je Bosna i Hercegovina, na svim ekonomskim rang listama iza zemalja Balkanskog poluotoka nisu krivi samo oni koji sjede u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Njih je neko izabrao.
VIJESTI.BA: Mnogi su skloni da posljednju političku krizu olako nazivaju vještačkom. Istina je da u svemu ovome ima i ponajviše predizborne kampanje, međutim pitanja koja se stavljaju na dnevni red su bazična pitanja opstanka ili propasti ove države. Ona bi prouzrokovala postojeću političku krizu u bilo kojem vremenu, predizbornom ili ne. Kako komentarišete tu jednu sveopću banalizaciju problema o kojima je riječ. Olako se govori da se treba iskljućivo baviti ekonomskim temama a zaboravlja se da se o ekonomskim temama teško baviti kada nisu riješena bazična politička pitanja.
VELAGIĆ : Mislim da nisu u pravu. Bosna i Hercegovina je u permanentnoj krizi od 90-ih godina XX stoljeća i, nažalost, ona će se produbljivati. Zbog čega tako mislim? Pa prije svega, zbog aktuelne političke oligarhije. Kao što sam ranije rekao, kada u prvi plan stavite lični interes, a ne ineteres države, onda pošaljete poruku raznim Dodicima, Milanovićima, Vučićima i sličnim da i vi tu državu doživljavate privremeno. I naravno, kako i sami kažete, ta kriza nije bezazlena. Ona u sebe uključuje bazična pitanja koja se odnose na opstanak ili propast države. Ekonomske teme mogu doprinjeti stabilizaciji države, ali one ne mogu dati odgovore na ključna politička pitanja u Bosni i Hercegovini. Nažalost, mi u Bosni i Hercegovini imamo tipičnu kapitulaciju svih društvenih sfera pred navalentnom velikonacionalnom politikom iz susjednih država. Takav slučaj je i sa našom ekonomijom. Pogledajte samo, mi sa svakom susjednom zemljom imamo trgovački disbalans na našu štetu. Samo se kod nas mogu desiti afere tipa „Ljubljanska banka“, „Tuš“, „Energopetrol“ itd. Znate li da je neko odgovarao za ovaj kriminal?
Razgovarao : Nihad Hebibović
Nema komentara:
Objavi komentar