"Ostajte ovdje... Sunce tuđeg neba/Neće vas grijat ko što ovo grije", kaže pjesnik i u nastavku, pozivajući ljude da ostanu, tvrdi da su "tamo gorki zalogaji hljeba".
Iz malih zemalja uvijek je bilo onih koji su mislili da je iza brda zelenija trava. Čak i u bivšoj Jugoslaviji, u vrijeme relativnog blagostanja, mnogo je ljudi odlazilo, često nikada se ne vraćajući. Čovjek kad je mlad misli da je prerastao bauljanje po sarajevskoj magli, ili borbu u banjalučkoj svakodnevici, te očekuje da pod svjetlima svjetskih metropola može pronaći svoju sreću.
Međutim, u poslijeratnoj BiH ljudi ne odlaze, sada se bukvalno bježi.
Kako drugačije definisati odluku osoba sa završenim fakultetima, koje spremno napuštaju za naše uslove pristojne poslove i idu u Ameriku raditi kao konobari - nego bijeg. Mladići i djevojke koji imaju završen fakultet i nerijetko perfektno govore i po dva strana jezika spremni su na mukotrpni i skupi proces dobijanja useljeničke vize za naseljavanje nenaseljenih vrleti Kanade. Mladi očajnici spremni su ostaviti porodicu, raju, svoj grad i uspomene i prijaviti se za neizvjesnost i tugu konobarisanja u nekom prekookeanskom brodu.
Razlog za ove poteze su opšta besperspektivnost u našoj zemlji.
Mladima su domoljubni Šantićevi stihovi poznati ne zbog toga što su njima ogrijali dušu, ili pronašli patriotski naboj, već zbog toga što za ovim stihovima političari često potežu nudeći argument za ostanak i poziv mladima da ne idu "tamo daleko". Lijepo je kada odgovorni političari čitaju i poeziju, ali problem je kada stihovi i poezija budu jedini argument za ostanak. Jer, šta se drugo nudi mladima da ostanu?
Na konkurs za jedno radno mjesto javlja se na desetine, a ponekad i stotine osoba. Fakultetska diploma ne vrijedi nigdje van svog kantona, a i u kantonu vrijedi ako imate tetku ili amidžu koji poznaju gazdu, ili ste na drugi način podobni. Iza pojedinca koji se probija kroz život niko i nikakva institucija ne stoji. Uređenog sistema, koji bi se brinuo i koji bi dao poštenu šansu za dokazivanje, nema ni u teoriji. I kada ostanu, pa čak i imaju tu sreću da nađu posao, mlade ubrzo čeka prva dilema: izabrati lihvarsku kamatu i idućih pedesetak godina živjeti u ritmu mjesečnog otplaćivanja kamate i glavnice, ili vječito podstanarsko robovanje. Mnogi do drugih dilema, proširivanja porodice, nikad i ne dođu.
Trenutno jedini motiv za ostanak u BiH je patriotizam. Međutim, od patriotizma se ne živi, ne kupuju stanovi, ne pronalaze poslovi i ne odgajaju djeca. S obzirom da su mladi postali isuviše cinični, tako da znaju da je patriotizam najčešće "posljednje utočište hulja", i dalje ćemo čitati o bosanskim parlamentarcima u Švedskoj, Amerikancima na "ić" koji svoje znanje "troše" u najpoznatijim svjetskim firmama, ili uspješnim sportašima koji su tek u Holandiji zaigrali za prvi tim. Ti ljudi će se uvijek s nostalgijom sjećati BiH, ali im neće napamet pasti da se vrate, jer u njihovim novim državama dobili su šansu.
Nema komentara:
Objavi komentar