Uostalom, ne krši se ljudsko dostojanstvo samo u siromašnim zemljama. Amerikanci godinama drže Arape osumnjičene za terorizam na Gvantanamu na Kubi bez procesa, bez suđenja. I tako redom, ma koliko se u mnogobrojnim deklaracijama Ujedinjenih nacija i drugih svjetskih organizacija stalno isticala neophodnost zaštite ljudskih prava, malo se pomiče na bolje.
U našoj zemlji, takođe, u svim važnim aktima, u Dejtonskom ugovoru i u svim ustavima posebno je akcentirana zaštita ljudskih prava. Koliko smo uznapredovali u tome nema jasnih pokazatelja, ali u Helsinškom komitetu i dalje se gomilaju pritužbe građana da su im najosnovnija građanska prava uskraćena. Najviše se govori o povredi nacionalnih prava, pa ispada da su svi u tome zakinuti, samo zavisno gdje su nastanjeni. I na tome, naše vlasti na svim nivoima, uglavnom vode najveću brigu. I to im omogućuje da na izborima dobijaju, da stalno ostaju na vlasti.
U parlamentima se ozbiljno vodi računa o onoj ustavnoj odredbi zaštite vitalnih nacionalnih prava. Sad se pitam, a nemam odgovora, zašto se na sličan način ne vodi briga o vitalnoj zaštiti naših ljudi da imaju izjesti? A znamo da je dobar dio naše populacije prisiljen kopati po kontejnerima, da je mnoštvo ljudi bez para u džepu. Zašto je važnija zaštita nacionalnog interesa od zaštite ljudi da ne gladuju? Naši političari su bespogovorno prihvatili ideološku zapadnu matricu neka se svako o sebi brine ima li novca za najophodnije potrebe, jer država nije dužna ljudima obezbijediti posao.
Hiljade naših ljudi izgubilo je pravo na socijalnu zaštitu, ne uplaćuje im se penziono osiguranje. Novopečeni privatni vlasnici nekada vrijednih firmi zaposlene izbacuju na ulicu bez ikakve odgovornosti. Sindikati pokušavaju da zaštite radnička prava, ali sa malo efekta. Našim glavešinama važno je da su radnici svjesni Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a što mjesecima ne primaju plate mnogo se ne uzbuđuju. Sindikati i ne pokušavaju da reaguju što u mnogim ugostiteljskim objektima radnici rade po dvije smjene na dan. Što su u privatnim firmama često godišnji odmori mislena imenica, jer je tu u potpunosti zaboravljena sindikalna solidarnost. Kakva su ljudska prava tih uposlenika?
U onom propalom i mrskom socijalizmu radnici su imali svoja radnička odmarališta na moru i u planinama. A danas ni životi radnika nisu bitni. Trojica mrtvih u "Mittal Steelu" u Zenici su možda nesretan slučaj, a moguće da su bili iscrpljeni radeći od zore do mraka bez ikakve naknade. Gdje su ta ljudska prava do jučer živih radnika? Važno je da su bili dobri muslimani i da su glasali za nacionalnu stranku.
Vodi se računa da nijedna nacija ne bude zakinuta, da nijedan čovjek po nacionalnoj liniji nije u minusu, što se po pravilu i dešava. Svi vode računa o nacionalnom dignitetu, a niko o svakodnevnom životu! Pa je, valjda time isfustriran, sociolog Esad Bajtal na jednom okruglom stolu kazao da je on za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, ali ako to ne može, onda je za podjelu ove države na četvero. Da pored Bošnjak, Srba i Hrvata i on koji nije ništa od toga dobije svoj dio. Ova ironijska opaska Bajtala opominje nas da ima ljudi koji ne pripadaju ni jednom od konstitutivnih naroda, a ljudska prava su im dovedena do minimuma. Jer za bilo kakvu aktivnost, posao na prvom mjestu, a i za političku karijeru, čovjek mora biti opredijeljen. Šta ako on to neće? Ima li ljudsko pravo da pojedinac neće da bude ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, a također neće da bude ni manjina. Hoće jednostavno da nema nacije.
To je najveće svetogrđe koje može ispoljiti naš čovjek ovdje i danas. Kako to da neko nije nacionalno opredijeljen? Pitaju se nacionalisti. I to na svaki način ne dozvoljavaju, jer ne mogu dozvoliti da im se ruši njihov koncept vlasti. Tako je na pomenutom skupu reagovao i Momčilo Novaković, poslanik iz SDS-a u parlamentu, pošto njegov razum ne može shvatiti da neko hoće da bude ništa. I da traži za sebe ljudsko pravo da ga se u tome poštuje.
Nema komentara:
Objavi komentar