Mlad čovjek, ambiciozan, u Banjaluku je došao iz Kotor Varoša, Prnjavora ili iz nekog Babinog potoka i završio fakultet. Taj akademski građanin nije vidio dalje od obližnjeg brda, ukoliko se na njega nije popeo.
Nije imao prilike da se ubaci u neku međudržavnu razmjenu studenata, a para nije imao da malo švrlja po stranim zemljama, da se uvjeri kako i tamo mladi ganjaju cure i isto tako vrište na rok koncertima. A, da je kojim slučajem imao neku lovu, kako bi došao do pasoša? Tako generacije stasaju zatvorene, potisnute, bez doticaja sa stranim zemljama i tamošnjim ljudima, potpuno u autu. Priča se o saradnji naša dva entiteta, doduše više o nesaradnji, a većina naših građana živi bez pogleda preko plota, bez uvida u životarenje svog komšije. Uče nas da nam oni drugi nisu prijatelji, političari nas stalno razdvajaju na one naše i one njihove, a mediji to potkrepljuju činjenicama da su oni u drugom entitetu neki drugi ljudi, čija se sva djelatnost svodi na to da nam napakoste. Zato je odlazak u drugi entitet ekskluzivno pravo samo povlaštenih, makar za taj put nije potreban pasoš. Ako se sam ne uvjeriš, ne vidiš kako se neki drugi zabavljaju, smiju, kako se muče i pate, onda moraš vjerovati političarima i medijima da su ti tamo drugi naši ljuti neprijatelji. U Sarajevu mnogi pričaju kako je RS jedna nacionalistička sredina, pa možda u tome i ima istine, ali o tome ne može govoriti onaj koji nije sam spoznao istinu.
Proveo sam posljednjih nekoliko dana u Puli, malo smo obilazili unutrašnjost Istre. Svaki put kada tamo odem uvjerim se da je to najljepši kraj eks-Jugoslavije, da su ti Istrijani ljudi velike tolerancije. Navikli su decenijama da žive u mnogonacionalnoj sredini, pa je u posljednjem ratu tamo najmanje bilo nacionalnih sukoba. Jedino su hrvatski časnici i generali koji su dolazili iz Hercegovine stvarali jedno vrijeme te vrste problema. Istra otvorena prema svijetu naučila je da živi sa svijetom, a tamošnji ljudi odlazili su u taj svijet i gledali kako se tamo živi, pa nešto od toga naukovali.
U toj zelenoj Istri divna sela se ukazuju kao na razglednicama, ali ono što fascinira jeste čistoća. Do najudaljenijeg sela vodi uski asfaltirani put, a oko tih puteva ne može se nigdje vidjeti ni najmanji papirić. U predivnim seoskim restoranima, gdje uslužuju nacionalna i evropska jela, toaleti su takvi da ih se ne bi postidjeli ni evropski velegradi. Pa sad uporedite naše zahode, ćenife, one sklepane drvene čučavce i budite ponosni na svoju nacionalnu samobitnost. Nama ništa ne smeta smetlje i bačene najlonske kese oko rijeka kojima se ponosimo, jer mi živimo u zabranama, u torovima, u nacionalnim okupljalištima, zadovoljni što nemamo doticaja sa strancima.
Ali, nismo ni mi jedini krivci što smo izolovani, što živimo iza gvozdene zavjese. Evropska unija nas je oturila, opasala svojim zakonima, ponaša se prema nama kao da smo mi potpuno primitivna sredina, mnogo više nego što zaista jesmo. Već se u Evropi stvara atmosfera straha od nadolazeće invazije ljudi iz Bugarske i Rumunije, koje od početka iduće godine postaju članice EU. Veoma je dobro novim članicama naturiti svoje zakone i svoje standarde da bi se kapital bolje oplođavao, ali nije dobro da se miješamo sa tom sirotinjom. Tako i nas hoće samo ukoliko im otvorimo naše tržište, ali im nismo dobro došli kao siromašni, primitivni i zatrovani nacionalisti. Naravno da onaj koji hoće da nešto više zna o drugim zemljama i tamošnjim ljudima ima na raspolaganju Internet, medije, film i knjige. Iako na taj način sve više saznajemo i o najudaljenijim krajevima, bez prisustva naših osjetila na tim mjestima, nećemo imati potpuni uvid. Možda nam mediji nešto i zabašure, što nije rijedak slučaj. Stoga je teško sjedeći u svom stanu, u svom gradu, sa svojim sugrađanima, znati šta se iza brda valja, zapravo, kakvi su drugi ljudi i drugačiji pejzaži. Čak bez doticaja s drugima ne može čovjek spoznati ni samoga sebe. I zato smo mi samouvjereni u vrijednost svog zavičaja i svoje nacije, jer istinski nismo mogli ili nismo htjeli da upoznamo kakvi su drugi predjeli, kakvi su drugi ljudi. A ne znam da li se varam, ali mi se čini da su ljudi izvan granica naše zemlje mnogo bolji, mnogo prijatniji, ljudskiji. Konačno, nisu se oni međusobno ubijali, nego mi.
Mlada generacija je u opasnosti da ne mrda s mjesta, da ne vidi ništa drugo nego sebe u ogledalu. Mogu li se organizovati posjete iz jednog entiteta u drugi, ekskurzije onih koji nisu Srbi u Srbiju i onih koji nisu Hrvati u Hrvatsku ? Ne može, jer nema para, a osim toga je mnogo dobro držati svoje podanike u neznanju.
Nema komentara:
Objavi komentar