srijeda, 30. prosinca 2015.

Dolaskom u Banjaluku Vučić Srbiju uvlači u polje ratnozločinačke ideologije

Aleksandar Vučić je brzo izgubio kapital i percepciju vjerodostojnog, hrabrog političara, koji će otvoriti novu stranicu
Pristup koji su uglavnom primjenjivale sve vlade posle 5. oktobra karakteriše sinkretička svijest koja spaja dve nespojive ideje. Ideju o srpskom ujedinjenju čije srce kuca kosovskim zavjetom i ideju o evropskoj Srbiji kao modernoj ustavno-pravnoj demokratiji. Tadić je tipičan nosilac sinkretičke svijesti sa svojom parolom “i Kosovo i EU”. To je nastavio i Vučić, ali na drugi način, o čemu će ovdje biti riječi povodom nekih skorašnjih zbivanja.

Prije nego što to učinimo, treba reći zašto je sinkretička svijest poslije 5. oktobra postala državna politika. S jedne strane je pobijedila svijest da se Srbija više neće otvoreno svađati sa Zapadom, kako je to činio Milošević. S druge strane, nijedna vlast se nije odrekla svesrpskog ujedinjenja i tzv. nacionalnog i državnog pitanja kako ga je obnovio Slobodan Milošević. Dosada se još nije pojavila politička snaga koja bi jasnim činjenicama i argumentima svesrpski projekat proglasila poraženim i nemogućim, kako bismo se okrenuli ka dubinskom preuređenju i razvoju Srbije. To bi bila u pravom smislu revolucionarna promjena za nas koji živimo nesretni zaplet u koji su nas uvukle neodgovorne i autoritarne elite.

Tako opstaje naš potencijalni sukob sa svijetom. On se održava na dva kolosjeka. Iznutra se pumpa srpski nacionalizam, RS, Kosovo i majka Rusija, dok se prema svijetu gaji “poštovanje” i odakle povremeno dolaze pritisci da se Srbija opredijeli kojim će putem. Od nje se očekuje da riješi svoj državni rebus koji rješava već dva vijeka. Ovu napetost Vučić zabašuruje prikazujući nam kako mu Zapad jede iz ruke i divi se njegovim uspješnim reformama. Iza te uljepšanje slike stoji veliki neriješeni problem koji Vučić niti može niti hoće da rješava. To se veoma jasno vidjelo u dve situacije u posljednjih nekoliko dana.

Za razliku od Tadića koji je govorio “i EU i Kosovo”, Vučić koristi formulu “neke poštujemo a neke volimo”. EU poštujemo iz računa, a Rusiju volimo iz slovenske duše. Po toj formuli je premijer Vučić reagovao kada je američki ambasador Majkl Kirbi u intervjuu Novostima otkrio našoj javnosti (ali ne i našim političarima kojima je to odavno predočeno) da SAD pod normalizacijom odnosa Beograda i Prištine podrazumijevaju da Kosovo postane članica UN. Bez obaveze da Srbija prizna Kosovo. To isto misli i EU, jer je više puta ponovljeno da će se primjeniti model dvije Njemačke, po kome je zapadna Njemačka prihvatila da istočna Njemačka bude članica UN, ali je nije priznala. Ovo jasno pokazano očekivanje od Srbije u vezi sa Kosovom protumačeno je kao još jedan udarac sa Zapada, kao da se sve to već nije znalo. Predsjednik Nikolić je ukazivao na takva očekivanja, ali sa jasnom namjerom da se Srbija odrekne EU i opredijeli za Kosovo, mada ga odricanjem od EU ne može vratiti. Ali mantra je mantra, iza koje je lijepo i dugotrajno udomljena korumpirana i svemoguća vlast. Dok Srbija ostaje da visi o koncu, neodlučna šta će sa sobom i na koju će stranu.

Eto, sad je sve rečeno, za uši svih građana. Vučić je odgovorio Kirbiju da mi poštujemo SAD kao svjetsku velesilu, ali da mi imamo svoju politiku, nje se držimo i od nje nećemo odustati. Ministar Dačić je bio kategoričan rekavši da Srbija neće podržati članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, jer bi to značilo legalizaciju jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova. Potom je krenula relativizacija onog što smo čuli: treba sačekati novog ambasadora, možda je ovo tek nešto trenutno, može izrečeni stav i da se promeni…
Druga situacija je mnogo nezgodnija, potencijalno konfliktnija, jer se odnosi na regionalnu stabilnost i našeg susjeda – Bosnu i Hercegovinu. Radi se o najavi Vučića da sa cijelom vladom prisustvuje obilježavanju 9. januara, Dana Republike Srpske. I ovom prilikom je Vučić izgovorio spasonosnu formula “BiH poštujemo a RS volimo”. Koliko god ova formula sama po sebi bila nepristojna, od poštovanja BiH nije ostalo ništa ako se zna da je taj 9. januar datum kada su srpski poslanici 1992. napustili parlament RBiH, s namjerom da se teritorijalno razgraniče sa Muslimanima i Hrvatima. To je bio dan proglašenja rata za razaranje BiH, te za stvaranje teritorije Republike Srpske. Po kasnijim rečima Karadžića, tog dana se slavi pobjeda nad Turcima!

Provokativna posjeta čitave Vlade na takav dan govori samo o tome da premijer Vučić nije odustao od politike Slobodana Miloševića, ali ni od cijepanja tobože poštovane BiH, u saglasju sa Dodikom koji ništa drugo i ne radi osim što ruši BiH. Prije dva mjeseca Vučić je bio u zvaničnoj posjeti Sarajevu gde je naglasio da podržava BiH i pomirenje, ali izgleda da je to bila gluma za one spolja, da bi ljubav prema svesrpskom ujedinjenju probila tu glumačku numeru, a poštovanje BiH se razbilo u paramparčad.

Zvanično Sarajevo je oštro reagovalo na bezobrazan Vučićev potez. Reagovali su i neki ugledni ljudi, kao što je profesor Enver Kazaz, koji je Vučićevu odluku nazvao sramnom. Rekao je da je “to najnečasniji politički čin koji je Vučić mogao da povuče, nakon što je tobože govorio o bošnjačko-srpskom pomirenju i nakon što je promijenio svoju retoriku i sa četničke prešao na proevropsku”. On je dodao da Dan RS simbolizuje legitimizaciju zločina i genocida u Srebrenici, kao i to da dolaskom u Banjaluku Vučić Srbiju uvlači u polje ratnozločinačke ideologije.

Pomiriteljska politika za tili čas je nestala i sišla sa velike pozornice, a na nju se već penju novi skandali i još dublje mute vodu. Konfuzna, sinkretička svest nije sposobna da stane na put nacionalističkom mutljagu, autoritarizmu i represiji. Ona je tek prostor za veliko spremanje u koje politika nažalost rijetko zalazi. Zato će se i dalje dešavati da Srbija gazi preko linija koje bi trebalo da je odvoje od zločina i loše prošlosti.

Nema komentara:

Objavi komentar