srijeda, 30. prosinca 2015.

Stotine hiljada ljudi slijepo slijede ateističke vođe; urlaju, vrijeđaju i prijete svima koji im se suprotstave


 Ljudi postaju ateisti iz različitih razloga. Neki se za ateizam opredjeljuju u mladosti, poslije detinjstva provedenog u crkvenim školama. Neke ateiste su odgajali ateistički roditelji.

Ljudi postaju ateisti i poslije dugotrajnih teoloških studija. Ja sam postala ateistkinja onako kako mnogi hrišćani postaju hrišćani – činom vjere.

Imala sam 6 godina i u novoj haljini s karnerima tražila uskršnje slatkiše po dvorištu. Onda mi je mama ispričala priču o Uskrsu. Veoma podrobno mi je objasnila Isusovo raspeće i njegovo vaskrsenje u božjeg sina. Kada je završila priču na kojoj je zasnivala svoju vjeru, pogledala sam je i rekla: „Ne vjerujem da se to stvarno dogodilo“.

Do tog zaključka nisam došla zato što mi je priča o čovjeku koji ustaje iz mrtvih bila besmislena – nisam bila izrazito analitično dijete. I dalje sam zdušno vjerovala u Djeda Mraza i uskršnjeg zeku. Ali kada sam u sebi potražila vjeru u višu silu, prosto je nisam našla. Željela sam vjerovati – vrlo je utješno imati Boga. Ali u meni te vjere nije bilo i tako je i danas.

Sa istim pouzdanjem s kojim neki moji prijatelji vjeruju da je Isus uvijek sa njima, ja znam da sam sama. Sa mnom je uvijek samo hladna istina da ću kada umrem prestati postojati bilo gdje osim u sjećanju najbližih, i da su oni koje volim zauvijek izgubljeni kada umru.
To je moja istina. Ona nije prijatna i kao majka bih dala sve da moja djeca, ako im se nešto dogodi, zauvijek žive u kraljevstvu dobroga Boga. Ali ja u to ne vjerujem.

I moje nevjerovanje u Boga je čin vjere. Kao što ne možemo da dokažemo da Bog postoji, nema dokaza da ne postoji. Za mene boga nema na isti način na koji ga za nekog vjernika ima.

Neprekidno sebe podsjećam na tu činjenicu: da je moj ateizam čin vjere. Lahko je osuđivati užasne stvari koje se čine u ime raznih bogova, raspravljati o ulozi žene u monoteističkim religijama, ismijavati opskurne vjerske propise i obrede i misliti: to su neki blesavi ljudi. Krivicu za svako zlo je najlakše svaliti na religiju.

Militantni ateizam nije bolji od vjerskog fanatizma. Pogledajte siteove posvećene vrijeđanju islama i kršćanstva, slavne ateističke gurue koji propovijedaju mizoginiju i pozivaju na profiliranje muslimana. Kao crna ateistkinja često sam izložena rasizmu drugih ateista. Stotine hiljada ljudi slijepo slijede ateističke vođe kao što je Richard Dawkins i urlaju i vrijeđaju i prijete svima koji im se suprotstave.

Na ateističkim siteovima ćete naći istu mržnju i zatucanost koje su razni vjernici vijekovima bljuvali na druge vjernike. Kada nam neko zamjeri na našoj ateističkoj zadrtosti, mi odbrusimo: „Ali ja tako mislim o svim religijama“, kao da to automatski popravlja stvari. Naše uvjerenje da smo apsolutno u pravu dok drugi griješe, da smo moralniji od drugih – sve to je već viđeno.

Možda nije u pitanju vjera, već ljudska priroda. Možda smo prinuđeni na izmišljanje „drugog“ i zbijajanje redova protiv njega. Možda moramo da pripadamo hijerarhiji zasnovanoj na klasi, rodu, rasi i etničkoj pripadnosti. Možda je ljudska potraga za idealnim društvom, svejedno da li pomoću kršćanstva, islama, socijalizma ili ateizma – način unošenja smisla u ravnodušni svijet oko nas i potvrda naše važnosti u njemu.

Jedno je sigurno: ako zaista želimo da prevaziđemo rasističke, seksističke, homofobne tendencije u našem društvu, treba da se udaljimo od religije. Tako je, ne moramo da je neprekidno preispitujemo i žestoko raspravljamo o njoj. Hajde da umjesto toga preispitamo naše obrazovne, zdravstvene i ekonomske sisteme i naše ekološke politike.

Religija sama po sebi nije neprijatelj i vjerski tekstovi nisu odgovorni za strahote koje činimo jedni drugima. Potreban nam je izlazak iz iskonskog čopora koji neprekidno definira drugog da bi sam sebi bio uvjerljiviji. Tek tada ćemo biti slobodni od svake dogme, onako kako mi ateisti mislimo da već jesmo.

Nema komentara:

Objavi komentar