HEJ PROBUDI SE !
Zar ne vidiš jedno mrtvo more? Uspavano, nezainteresovano, prazno. Tek ponekad neko zucne o promeni a da li neko nešto zaista mjenja?
Pogledaj njihova lica, pogledaj njihove poglede, užas. Zar ne vidiš očaj? Zar ne vidiš prazninu? Šta možeš od njih da očekuješ? Čemu možeš da se nadaš? Preplašeni su, prepadnuti, prevareni, pogašeni…
Umoreni već u dvadestoj. Odustali već u tridesetoj. Zaboravljeni i od sebe i od drugih već u četrdesetoj. Mrtvi odavno. Za koga žive ti ljudi? Kome žrtvuju svoju mladost? Za šta trampe svoje snove?
Pogledaj ih! Kao banda razbijena na hiljadu djelova, kao čudovište od hiljadu glava koje ne može da se sastavi. Kao čudovište koje jede samo sebe. Šta možeš od njih da očekuješ? Na koga možeš da se osloniš?
Opijaju se, ubijaju, drogiraju, zavlače, nameštaju, podsmijevaju, lažu. A da li se bore? Da li snose bilo kakvu odgovornost za društvo i svet u kome žive? Nisu ništa napravili a već razmišljaju kako sve da sruše i razbiju. Nisu ništa dali a sve bi uzeli. Nisu ništa rodili a već bi da ubiju?
Jadnici!
A preko puta njih sjede biznismeni, kapitalisti, marketing stručnjaci, politička i druga gospoda. Sve sama elita! Samozadovoljno pričaju kako su se snašli i nude nam lekcije o uspjehu. Kako zdrav čovek može da se snađe u bolesnom društvu? U svjetu gde se profitira na nesreći i lažima?
Bjednici!
Verujem u promenu. Verujem i dalje iako me realnost demantuje svakoga dana. Sanjam bolje ali sa kim to da ostvarim? Pružam ruku ali rukujem se sa samim sobom! Nemaš sagovornike, nemaš saputnike, nemaš prijatelje. Sve je prigušeno, pritajeno, prilagođeno. Nema bunta, nema erosa, nema poezije…
Da li si ti ljudi uopšte normalni? Kako pristaju na sve to? Kako pristaju da budu zavedeni? Kako mogu da zatvore oči pred bjedom i da gledaju svoja posla? Zar ovaj svet nije njihov posao? Zar nismo upućeni jedni na druge, povezani međusobno čvrstim linijama ljudskosti?
Zar nismo zemljaci? Zar nismo ljudi?
Šta znači lična sreća u nesrećnom svjetu? Šta znači pobjeda gde su svi poraženi? Da li profitiranje na tuđoj nesreći i snalaženje u sveopštem sivilu, ili obračun sa nepravdom i zlom? Suprostavljanje iluzijama kojih je sve više? Borba za bolje sutra?
Ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo ljudi. Svojim svjetlim primjerima da budimo nadu i vjeru jedni drugima u novo sutra. Ljudskom toplinom protiv sveopšteg mraka. Zagrljeni protiv usamljenosti. Zaljubljeni protiv sebičnosti. Ljudskošću protiv apokalipse!
Sve ostalo je prepuštanje smrtonosnoj litici koja je sve mračnija i dublja
Zar ne vidiš jedno mrtvo more? Uspavano, nezainteresovano, prazno. Tek ponekad neko zucne o promeni a da li neko nešto zaista mjenja?
Pogledaj njihova lica, pogledaj njihove poglede, užas. Zar ne vidiš očaj? Zar ne vidiš prazninu? Šta možeš od njih da očekuješ? Čemu možeš da se nadaš? Preplašeni su, prepadnuti, prevareni, pogašeni…
Umoreni već u dvadestoj. Odustali već u tridesetoj. Zaboravljeni i od sebe i od drugih već u četrdesetoj. Mrtvi odavno. Za koga žive ti ljudi? Kome žrtvuju svoju mladost? Za šta trampe svoje snove?
Pogledaj ih! Kao banda razbijena na hiljadu djelova, kao čudovište od hiljadu glava koje ne može da se sastavi. Kao čudovište koje jede samo sebe. Šta možeš od njih da očekuješ? Na koga možeš da se osloniš?
Opijaju se, ubijaju, drogiraju, zavlače, nameštaju, podsmijevaju, lažu. A da li se bore? Da li snose bilo kakvu odgovornost za društvo i svet u kome žive? Nisu ništa napravili a već razmišljaju kako sve da sruše i razbiju. Nisu ništa dali a sve bi uzeli. Nisu ništa rodili a već bi da ubiju?
Jadnici!
A preko puta njih sjede biznismeni, kapitalisti, marketing stručnjaci, politička i druga gospoda. Sve sama elita! Samozadovoljno pričaju kako su se snašli i nude nam lekcije o uspjehu. Kako zdrav čovek može da se snađe u bolesnom društvu? U svjetu gde se profitira na nesreći i lažima?
Bjednici!
Verujem u promenu. Verujem i dalje iako me realnost demantuje svakoga dana. Sanjam bolje ali sa kim to da ostvarim? Pružam ruku ali rukujem se sa samim sobom! Nemaš sagovornike, nemaš saputnike, nemaš prijatelje. Sve je prigušeno, pritajeno, prilagođeno. Nema bunta, nema erosa, nema poezije…
Da li si ti ljudi uopšte normalni? Kako pristaju na sve to? Kako pristaju da budu zavedeni? Kako mogu da zatvore oči pred bjedom i da gledaju svoja posla? Zar ovaj svet nije njihov posao? Zar nismo upućeni jedni na druge, povezani međusobno čvrstim linijama ljudskosti?
Zar nismo zemljaci? Zar nismo ljudi?
Šta znači lična sreća u nesrećnom svjetu? Šta znači pobjeda gde su svi poraženi? Da li profitiranje na tuđoj nesreći i snalaženje u sveopštem sivilu, ili obračun sa nepravdom i zlom? Suprostavljanje iluzijama kojih je sve više? Borba za bolje sutra?
Ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo ljudi. Svojim svjetlim primjerima da budimo nadu i vjeru jedni drugima u novo sutra. Ljudskom toplinom protiv sveopšteg mraka. Zagrljeni protiv usamljenosti. Zaljubljeni protiv sebičnosti. Ljudskošću protiv apokalipse!
Sve ostalo je prepuštanje smrtonosnoj litici koja je sve mračnija i dublja
Nema komentara:
Objavi komentar