društvu – korupcije
j
Veliku popularnost među publikom u svijetu uživaju filmovi i serije čiji su glavni protagonisti advokati. Priče o njihovom uspjehu ne bi bilo bez ogromne posvećenosti karijeri (često na štetu privatnog života), te istrajnosti uprkos ogromnim pritiscima i opasnostima koje ovaj posao nerijetko podrazumijeva. Sličnu životnu priču prošla je i jedna od najpoznatijih advokatica u BiH, Vasvija Vidović. U svoju biografiju upisala je mnoge „zvučne“ parnice, u koje su na ovaj ili onaj način uključena imena ratnih komandanata, ratnih zločinaca, visokopozicioniranih političara, moćnih biznismena, kriminalaca…
Stoga je nerijetko bila izložena različitim pritiscima, prijetnjama, ucjenama i napadima. Nedavno su nepoznate osobe pokušale provaliti u njen ured u sarajevskoj ulici Džemala Bijedića. Šta su željeli, Vasviji još nije poznato. Život ide dalje, a ova advokatica se priprema za još jedan slučaj koji je naišao na ogroman publicitet. Tiče se gorućeg problema u našem društvu – korupcije. Dovoljno je, nadamo se, spomenuti samo jedno ime – Irina Lovrić. Vasvija nam je otkrila zašto ju je odlučila zastupati, i to besplatno, kao i to kako se nosi sa stresom, vjeruje li u pravdu, je li joj teško čuvati tajne, gdje „bježi“ od svakodnevnih problema, na koga liči njena kćerka… Krenimo redom.
Nakon napada na Vaš ured kazali ste da to nije prvi put. Jeste li ikada razmišljali da potražite zaštitu?
– Ne mogu je očekivati, ali je i ne tražim, sama se najbolje znam brinuti o sebi. Kada sam branila generala Rasima Delića, u predmetu u kome se raspravljalo o kontroli nad mudžahedinima, to mi se također dešavalo, i meni i kolegici Edini Rašidović. Tada je sud poslao zahtjev našim organima gonjenja, mislim čak i premijeru vlade da se provede istraga, jer je haški sud jako štitio advokate. Ne da nije provedena istraga, nego nisu ni mene došli da pitaju šta se dešavalo. Toliko o tom stavu organa gonjenja prema onom što se dešava advokatima, pa čak i kad predsjednik Međunarodnog suda u Haagu naloži takvo nešto.
Što se tiče posljednjeg događaja, policijski organi KS reagovali su korektno. Došli su, izvršili uviđaj, nakon toga su došli inspektori i razgovarali sa mnom pa ćemo vidjeti šta će se dešavati. Nema naznaka ko bi to mogao biti.
Plašite li se?
– Ne, to je dio posla kojim se bavim i za očekivati je da se to dešava. Međutim, za očekivati je i da se to istraži. Čovjeku nije svejedno, nasekiram se, ali se ne uplašim. Navikla sam na to, cijelog života sam radila opasne, riskantne poslove. Prije rata sam bila sudija na krivičnim predmetima. Za vrijeme rata, radeći kao oficir za vezu s Haškim tribunalom od ‘93. godine, vjerovatno sam jedan od civila koji je najviše puta izašao i ušao u okupirano Sarajevo. U vrijeme rata Tužilaštvo u Haagu nije imalo kapacitete da u takvim uvjetima vodi istrage, oslanjalo se na ono što su organi gonjenja ovdje i različite vladine i NVO koje su se bavile ratnim zločinima pripremile.
U nekoj kasnoj fazi ‘94. i ‘95. godine išla sam na područja zahvaćena ratom, u vrijeme „Oluje“ bila sam na području Hrvatske, godine 1995. išla sam do Vozuče. Imam puno iskustva na tim visokorizičnim područjima. Kao oficir za vezu radila sam skoro do 2000. godine. Ni tada nije bilo jednostavno, iako je bio mir, pomagati tužiocu da se lociraju dokazi protiv najodgovornijih osoba za rat na ovim prostorima. Kad sam prvi put srela Slobodana Miloševića, vidjela sam da je vrlo dobro znao ko sam. Zato, u poređenju s tim vremenima i iskustvima, ovo što mi se sada dešava nije nešto što me može uništiti.
Po čemu ćete pamtiti susret s Miloševićem?
– Srela sam ga kad sam bila u posjeti generalu Mehmedu Alagiću, krenuo je s njim kod ljekara. Neko od čuvara spomenuo je da sam ja došla, okrenuo se i prokomentarisao je generalu Alagiću da ga je moj izgled iznenadio.
Na koji način ga je iznenadio?
– Pa, rekao je da je čuo dosta toga o meni, te da je mislio da drugačije izgledam. Znao je da sam radila na tim istragama, pozdravio se i razgovarali smo kratko. U razgovoru je bio sasvim korektan čovjek, ali je izgledao loše. I on i general Alagić su imali tu dijagnozu srčane bolesti.
Tokom karijere čuli ste bezbroj različitih priča o ratnim zločinima na ovim prostorima, kao i o različitim krivičnim djelima počinjenim u mirnodopskim uvjetima. Pogađa li Vas to kao čovjeka?
– Koliko god čovjek misli da je otporan, uvijek ga pogode ljudske sudbine. U poslu koji ja radim srećem se s ljudima koji nisu zaslužili lični progon, prema kojima se čini nepravda i naravno da me to pogađa.
A s kakvim ljudima se družite, jesu li iz Vaše profesije?
– Privatno se družim s različitim ljudima. Volim osobe koje nemaju veze s poslom koji radim da ne bih stalno diskutovala o tome i bila u tom filmu posla. Volim se družiti s gospođom koja sa mnom sadi cvijeće pored moje vikendice, s ljudima koji žive u tom selu… Oni ne pripadaju mojoj profesionalnoj sferi života, iako i u njoj imam jako puno prijatelja i ljudi koje cijenim, naročito one koji se bave ljudskim pravima.
Ali moramo se vratiti poslu. Zašto ste prihvatili slučaj Irine Lovrić?
– To je jedinstven slučaj. U svom poslu susrećem se s mnogo ljudi, ali to su uglavnom ljudi koji pokušavaju riješiti svoj problem, odnosno svoja prava, bore se za sebe. Irina Lovrić je nešto posebno. Ona je jaka ličnost, vrlo zanimljiva, uporna, vrlo obrazovana. Na svom radnom mjestu, Fondu za povratak, naišla je na ozbiljan slučaj korupcije, prijavila ga je očekujući da će država uraditi svoj posao i doživjela je najžešći, najbrutalniji progon od osoba koje je prijavila. Ni status zaštićene prijaviteljice korupcije joj nije pomogao. U Tužilaštvu istrage traju godinama bez nekog vidnog rezultata. S druge strane, ona je kao prijavitelj korupcije doživjela strašan mobing. A ako nekom prijete ozbiljne posljedice zbog toga što je prijavio ozbiljno krivično djelo, onda je sud trebao reagovati brže. I ne samo sud, nego svi državni organi. Međutim, kada je zakazano ročište, učinjeno je na taj način da su ona i njen advokat dobili poziv mimo vremena ročišta u vrijeme kada nisu pozvani drugi učesnici postupka, što je rezultiralo obustavljanjem postupka. Ona se borila s nevjerovatnim situacijama u tom postupku.
A nedavno ju je osoba koju je prijavila za korupciju fizički napala na njenom radnom mjestu…
– To je nešto što ne razumijem, kako je moguće da se takvo nešto dešava?! Bez obzira je li u pravu, koliko je u pravu, ne mogu shvatiti da fizičkim obračunima jedan državni službenik rješava probleme. Zato ću nastojati Irini, kao vrlo hrabroj i poštenoj ženi, pomoći koliko je moguće. Preuzela sam ta dva njena predmeta koji se tiču mobinga i zastupat ću je do kraja. Irina je posebna osoba, ima istraživački duh, veliki talent i osjećaj za pravo, šteta je što nije svojevremeno studirala pravo. Vjerovatno joj to životne okolnosti i finansijske mogućnosti nisu dozovoljavale.
Ja ću joj vrlo rado finansijski pomoći da završi taj fakultet. Ona zna prepoznati problem, naučila je sama da se bori, zna se odlično služiti zakonima, primijetila sam da je sebe bolje zastupala nego neki njeni pravni zastupnici. Mislim da je Irina osoba kojoj se mora pomoći i želim joj da izdrži u toj svojoj borbi. To nije lako. Protiv sebe sad ima i dio vlasti i pravosuđa kojima ne prijaju kritike da nisu kako treba odradili svoj dio posla. Nije joj lako, ali bilo bi dobro da izdrži i do kraja dovede te svoje slučajeve. Ja ću nastojati da joj pomognem u svemu tome.
Izgleda da ste u njenom slučaju došli u pravom trenutku…
– Kada je došla kod mene, vidjela sam pred sobom osobu koja se ne bori za svoj interes. Ona se bori da dokaže nešto za što sam sigurna da postoji u vlasti, ona se bori da dokaže korupciju. I druga strana pokušava dokazati da je ona ovakva ili onakva, što je normalno za očekivati u tim slučajevima. Da je Irina iole slabija ličnost, davno bi odustala. Jer, osobe koje pokreću takva pitanja doživljavaju teške odmazde, nerazumijevanje sredine u kojoj žive, medijske napade, napade preko društvenih mreža. Pokušava se prikazati da se radi o problematičnim ličnostima, a Irina to definitivno nije. Ona je poštena osoba. Nedavno se tek vratila na svoj posao s bolovanja. I šta se desilo? Fizički je napadnuta jer je pokušala kopirati nešto na što je imala pravo, a sve da nije imala pravo ta osoba koja je napala mogla je obavijestiti policiju da se provede istraga i da se utvrdi je li ona imala pravo raditi to što je radila. Fizički se obračunavati s nekim – to je nevjerovatno.
Bi li njena borba išla drugim tokom, bi li je drugačije shvatali da je muškarac?
– Mislim da bi, jer se po društvenim mrežama plasiraju ružne priče koje se tiču njene ličnosti, a to se uvijek dešava ženama. Pokušava se plasirati priča da je ovo ili ono, da je imala problematičnu mladost, što nije tačno, Irina je iz izuzetno poštene i ugledne porodice. Svi mi koji je poznajemo nećemo povjerovati u to, ali ljudi koji je ne poznaju dobivaju pogrešnu predožbu. Da je Irina muškarac sigurno bi sve bilo drugačije. Međutim, i muškarcu bi bilo teško izdržati ovo kroz šta ona prolazi.
Gledajući njen slučaj, biste li savjetovali nekom bliskom da prijavi korupciju?
– Vjerujte da ne bih. Čak i nama, profesionalcima, kada zastupamo nekoga ko je u sukobu s interesima utjecajnih osoba je vrlo teško. Svašta doživljavamo. Čak ako kažete javno mišljenje o tome i ako ste to dužni da kažete doživljavate svašta. U Irininom slučaju izostala je podrška od države i organa gonjenja, te od pravosuđa koje je morala dobiti.
To nije jedini slučaj u kojem se ćete čuti zamjerke na rad vlasti i pravosudnih institucija. Mnogo se priča o korupciji u njima.
– Ono što ja vidim u pravosuđu jeste veliki nepotizam, vezanost. Pogotovo u tužilaštvima se to vidi. Puno ljudi koji tamo rade rodbinski su vezani za visoke funkcionere političkih stranaka, a to nije dobro. To znači da te stranke imaju izravan utjecaj na gonjenje u jednom ili drugom pravcu. Drugo što se uočava u posljednje vrijeme je puno rodbinskih veza u pravosuđu i u institucijama Suda i Tužilaštva BiH. BIRN je to prikazao svojim istraživanjem prema koje se vidi da u tim institucijama rade supružnici, roditelji i djeca, bliska rodbina. Toga ranije nije bilo. Možda i jeste, ali ne u tolikoj mjeri. Ako imate 12 direktnih srodničkih odnosa na relaciji Sud-Tužilaštvo, to je veliki problem. Advokati će s pravom prigovarati na to, jer čovjek je samo čovjek, biće od krvi i mesa, on sa sobom nosi ono što mu roditelj ili neki drugi bliži član porodice kaže. Važno je istaći i da nije uredu da su pravosudne funkcije dostupne samo određenom broju ljudi. Imate jako talentovanih mladih pravnika, koji se ne mogu zaposliti jer nemaju takvih veza u institucijama.
Ima li u Vašoj porodici neko da se bavi pravom?
– Ne, ja sam jedina. Ima kćerka, ali ona nije ovdje, nego vani. Znam da ćete to željeti, ali nemojte me o njoj pitati, jer ne mogu pričati. Evo, vidite zbog čega.
Možete li nam barem otkriti liči li na Vas karakterom?
– Pa liči.
Mnogo je nepravde počinjeno u našoj zemlji. I dalje se to čini. Možemo li nakon svega vjerovati u pravdu?
– Mislim da se moramo boriti za to da se stanje izmijeni. Imala sam šansu da ostanem vani i radim dobre poslove, ali nisam to htjela, jer sam željela da uradim sve što mogu da se stanje promijeni. Kroz svoje predmete u krivičnim odbranama borim se da se nametnu međunarodni standardi pri donošenju sudskih odluka. Mnogo mojih kolega radi to isto. Problem je što oni ne dolaze do izražaja u ovakvoj konstelaciji odnosa, gdje stranke nameću svoje kadrove. Imamo jako dobrih tužilaca i sudija koji se također bore za prosperitet. Na Ustavnom sudu ima mnogo mladih saradnika, vjerujem da će postati sjajne sudije. Međunarodna zajednica, a naročito USAID, ogromna su sredstva uložili u programe obuke sudija i tužilaca. S prihvatanjem modernih međunarodnih standarda mnogo toga se može promijeniti. A pravosuđe je odraz stanja u državi.
Kroz posao ste čuli dosta tajni. Mnogi bi dali silne novce za njih. Kako ih je čuvati?
– Ja sam navikla tako. Kad izađem iz kancelarije ili počnem raditi nešto drugo, zaboravim i te tajne. Trudim se da radim i živim kao drugi prosječni ljudi.
Postoji li neki izgubljeni slučaj u Vašoj karijeri za kojim žalite, za koji ste ubijeđeni, recimo, da je kažnjen nevin čovjek?
– Da, to je slučaj Edina Džeke za ratni zločin. Duboko sam ubijeđena da taj čovjek nije kriv. Međutim, postoje još neka pravna sredstva kojima ćemo se boriti da to dokažemo.
Srbijansko pravosuđe je nedavno donijelo odluku o rehabilitaciji Draže Mihajlovića. Vaš komentar na to.
– To je očigledno politička odluka i ne mogu shvatiti zašto im je to trebalo. To je nešto što ne doprinosi stabilizaciji Regiona, pogotovo jer ti slučajevi iz Drugog svjetskog rata nisu doživjeli sudski epilog. To je politička odluka, a zašto je to pravosuđe uradilo, ne znam.
Moji saradnici
Na zidovima, u ormaru i na radnom stolu Vasvijinog ureda raspoređene su uokvirene fotografije. Među njima je najviše lica njenih saradnika.
– To su sve mladi ljudi. Inače, za svoje saradnike biram najbolje studente. S prosjekom ocjena najmanje devet. S obzirom na to da često radim na projektima u vezi s međunarodnom zajednicom ili stranim sudovima i tužilaštvom, onda oni moraju profesionalno govoriti barem engleski jezik. Također, jako mi je važan timski rad. Navikla sam na njega i to je ono što tražim od saradnika. Moraju biti i karakterne osobe koje će poštovati ono što jeste službena tajna, što su tajne klijenata. Do sada nisam imala problema sa saradnicima. Svi si nakon rada sa mnom ostvarili uspješne karijere.
Sama među 11 muškaraca
– Karijeru sam počela kao sudija i onda, u vrijeme bivše Jugoslavije, kada su stvari bile postavljene tako da je sudija bio sudija u pravom smislu te riječi. Bila je to vrlo poštovana struka. Bila sam jedina žena među 11 muškaraca u krivičnom odjeljenju i imala sam njihovu veliku pomoć, kao i pomoć i mog tadašnjeg šefa, sudije Svetislava Stanojevića od kojeg sam mnogo naučila. Kasnije sam otišla u Haag s reputacijom sudije. Taj posao sam radila predano i dao je rezultate, pa u posao advokata nisam ušla kao anonimus.
Čitam šta mi preporuče
– Malo slobodnog vremena imam, jer moj radni dan traje do sedam sati navečer. Pa onda, dok dođem kući, kao i svaka žena, moram nešto uraditi. Vrlo malo vremena imam za sebe. Ako imam, radije pročitam nešto, nego što gledam serije i reality emisije. Volim čitati različite stvari, naprimjer dobru knjigu, nebitno koji je autor. Klasike sam davno pročitala, sad čitam sve što mi dođe pod ruku, a što mi ljudi preporuče. Ako sam umorna, volim pročitati neke novine, kao što je vaš list, nešto što se tiče zdravlja, mode, ljepote… To me odmara.
Nema komentara:
Objavi komentar