Tekst o NIJAZU SKENDERAGIĆU objavljen u našem magazinu izazvao je brojne reakcije. Zahvaljujući ostvarenim kontaktima, te primljenim e-mailovima i pošti, dobili smo čitav niz novih informacija koje su rasvijetlile zatamnjene, a važne detalje iz biografije Skenderagića. U nastavku objavljujemo kompletiranu priču o liku i djelu Titovog omladinca i (po)ratnog biznismena Nijaza Skenderagića.
Tekst o Nijazu Skederagiću, Titovom omladincu i privatizacijskom grobaru, objavljen u pretprošlom broju našeg magazina, izazvao je brojne reakcije. U razgovoru s ljudima koji dobro poznaju lik i djelo Skenderagića rečeno nam je da je objavljen samo manji dio njegovih političko-poslovnih akrobacija, a dobili smo čitav niz informacija koje su rasvijetlile zatamnjene, a važne detalje iz njegove biografije. Tako smo se našli u prilici da kompletiramo priču o Nijazu Skenderagiću, čovjeku velikih želja i ambicija, a relativno skromnih mogućnosti.
OMLADINAC U AKCIJI
Nakon završene srednje tehničke škole, za političku i svaku drugu karijeru Skenderagićevu vrlo bitno bilo je mjesto sekretara Ferijalnog saveza Grada Sarajeva, a taj posao je, navodno, radio prilično korektno. Već nakon dvije godine mandata kupio je prvog polovnog Golfa, a naredne godine potpuno novog. S obzirom da se znalo koliku je plaću primao kao sekretar Ferijalnog saveza, te da potiče iz skromne porodice u kojoj je samo otac radio, a bilo ih je petero u maloj kući na vrhu gornjih Velešića, Radenko Pavlović iz Saveza socijalističke omladine Grada Sarajeva tražio je da se provjeri na koji način je Nijaz Skenderagić kupio novog Golfa. Te davne 1981. godine tadašnja tehnička sekretarica Ferijalnog saveza Mirza Holjan, koja je u ratu bila u Protokolu Alije Izetbegovića, a profesionalnu karijeru je okončala kao šefica Službe za opće poslove Predsjedništva BiH 2013. godine, inače prva žena fudbalske legende Predraga Pašića, rekla je da je Skenderagić uzimao gotov novac iz blagajne Ferijalnog saveza. Odmah je formirana komisija koja je trebala ispitati navode tehničke sekretarice Mirze Holjan, ali pošto su izbori i imenovanja u Savezu socijalističke omladine bili na pragu, Ilija Rozić i Mile Dmičić, obojica bivši predsjednici Ferijalnog saveza, uspjeli su izlobirati da se za predsjednika Saveza socijalističke omladine Grada Sarajeva izabere električar iz Energoinvesta, ferijalac Senad Šećerović, a za sekretara Milobran Avlijaš, takođe ferijalac, a tadašnji radnik na ovjeri dokumenata u Sudu. Slučaj Skenderagić je zataškan, Rozić i Šećerović poginuli su u ratu, Avlijaš je odselio u Kanadu, a Mile Dmičić u periodu od 1992., do 1994. godine bio je šef kabineta Radovana Karadžića, a nakon rata profesor je na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci.
Skenderagić nakon toga dobija mjesto u Republičkoj konferenciji Savezu socijalističke omladine BiH te mu tadašnji šefovi sređuju veliki stambeni kredit kako bi sebi nadzidao sprat na očevoj kući. Skenderagić je, po svemu sudeći, kredit dobio po partijskoj liniji obzirom da na njegovo ime nije bila ni kuća ni zemljište. Bilo kako bilo, Skenderagić je prvo dozidao jedan dvosoban stan uz očevu kuću a zatim je podigao krov, izlio ploču i na njoj napravio stan od oko 150 kvadratnih metara. Čim je priveo kraju građevinsku sezonu Skenderagić odlazi na odsluženje vojnog roka, a omladinski funkcioner Filip Vuković na sjednici Predsjedništva Saveza socijalističke omladine BiH traži da se Skenderagiću otpiše kompletan kredit jer je u JNA i ne može da ga vraća, što je partija jednoglasno prihvatila i usvojila.
(PO)RATNI BIZNISMEN
Poslije odsluženja vojnog roka i povratka u Sarajevo Skenderagić je dobio posao u Narodnoj tehnici. Ubrzo nakon toga njegov vjenčani kum Ilija Rozić prebacio ga je u SSRN BiH, gdje je Rozić bio šef kabineta predsjednika, nakon što je Mile Dmičić sa tog mjesta otišao za Munirom Mesihovićem u Predsjedništvo RBiH. Nakon samo pet mjeseci rada u Narodnoj tehnici Skenderagić uzima 24 plate otpremnine, o čemu je svojevremeno pisalo Oslobođenje. Navodno, Skenderagić je dobio oko 50 hiljada njemačkih maraka otpremnine, a sa tim „početnim“ kapitalom osnovao je svoju privatnu firmu Skendeks.
Na početku rata Skenderagić odlazi kod tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RBiH Jusufa Pušine sa „dobrim“ poslovnim planom i Pušina ga imenuje za pomoćnika. Nakon imenovanja Skenderagića na mjesto pomoćnika ministra unutrašnjih poslova odmah je zaplijenjena sva roba koju je predratni biznismen, a nekadašnji direktor Doma mladih Đuro Spaić imao u skladištima. Između ostalog, zaplijenjeno je sedam tona Marlbora i četiri tone keksa i to se počinje prodavati na sarajevskim pijacamo po vrlo visokim cijenama. Navodno, za prodaju je bio zadužen Salih Sivac zvani Sivi, nakon Skenderagića sekretar Ferijalnog saveza, inače milicioner, a u ratu inspektor. Sam Skenderagić mnogo vremena provodi van Sarajeva, ali samo sa jednim zadatkom - da kupuje robu koja se traži, uglavnom žensku kozmetiku, sredstva lične higijene, kafu i sve ono što je falilo u opkoljenom Sarajevu, a bilo je lako prenosivo. Navodno, Skenderagić je robu lagerovao kod svog druga Hajre Ćatovića u Butmiru koji je svojevremeno, dok je Skenderagić bio sekretar Ferijalnog saveza Grada Sarajeva, bio sekretar Ferijalnog saveza RBiH. Ćatović je u ratu bio pripadnik policije na Butmiru i roba je u njegovoj kući bila na sigurnom. Kasnije bi po zadatku Skenderagićevaa roba bila prebacivana u Sarajevo kroz tunel, a onda bi je preuzimao Sivic koji je bio zadužen da roba stigne do krajnjeg potrošača, odnosno kupca. Kakav je bio dogovor između Pušine i Skenderagića teško je reći, ali sam Pušina je pred kraj rata na jednom neformalnom druženju navodno izjavio da se nikada ne bi obogatio da mu nije bilo Nijaza u ratu.
Nema komentara:
Objavi komentar