Svaki dan gledamo kako nam se pred nos serviraju raznorazne reforme, samo što još uvijek niko nije osjetio rezultate na svojoj koži.
Ekonomija BiH je jedna od najgorih u Evropi, nezaposlenost nam je svakim danom sve veća, broj penzionera prevazilazi broj radnika, mito i korupcija nam svakodnevno guši privredu, uvoz nam je mnogostruko veći od izvoza, fabrike se zatvaraju, javna uprava se gomila, u nerazvojnim kreditima tražimo spas…
Ako na ovaj način posmatramo BiH, teško da su reforme o kojima nam govore naši političari imale ikakvih rezultata, jer da je tako ne bi konstantno propadali sve dublje.
Zbog čega je to tako?
Odgovor je jasan, ili nas predstavnici u vlasti svakodnevno lažu ili probvode reforme koje ne doprinose poboljšanju stanja u zemlji. Ili je spoj i jednog i drugog, u čemu se slažu i naši sagovornici.
Zbog toga smo se odlučili da pronađemo odgovore šta je to što BiH mora hitno da uradi ne bi li krenuli naprijed.
U razgovoru sa profesorom na Sarajevo school of Science and Technology Vjekoslavom Domljanom pokušali smo da dođemo do ključinih problema u bh. ekonomiji, ali i da ponudimo rješenja za izlazak iz krize koja drma BiH već 30 godina.
On smatra da bh. roba je teška i kabasta, te niske dodane vrijednosti. Zbog toga, kao zemlja s višim srednjim dohotkom, BiH treba imati što lakše proizvode, što sofisticiranije i s viskom dodanom vrijednošću. To znači da se ekonomija, i život uopšte, mora dignuti u oblak.
“Zasada BiH ima samo jedan proizvod visokog tehnološkog sadržaja – antibiotik. A i to postaje upitno, jer njegovog proizvođača neće niko da kupi. Sve drugo su proizvodi srednjeg i niskog tehnološkog sadržaja. Stoga ukupan izvoz proizvoda visokog tehnološkog sadržaja iznosi 26 američkih dolara po stanovniku. Po tome BiH pripada začelju ne samo Europe nego i Balkana. Budući da ima visok uvoz i nizak izvoz, BiH ostvaruje visok vanjskotrgovinski deficit. Od 1995. godine fondovi potrošnje su za oko 8% veći od fondova proizvodnje. To je dva puta gore od prihvatljivih -4%. Pošto se to dešava već dvije dekade, neto investicijska pozicija zemlje je negativna. Iznosi -50 BDP, skoro duplo više od prihvatljivih -35%”, rekao je Domljan za naš portal.
BiH ne pati samo od visokih vanjskoekonomskih neravnoteža, koje ‘uklanja’ kreditima MMF, nego i od unutarnjih vanjskoekonomskih neravnoteža, koje se ogledaju u budžetskim deficima, kroz financiranje kreditima komercijalnih banaka, i visokoj stopi nezaposlenosti, te još većoj stopi neaktivnosti društva.
Inače, stopa nezaposlenosti je tri puta veća od prihvatljive.
“Da bi stigla zemlje komparatore, BiH treba podvostručiti proizvodnju industrijskih proizvoda i u sklopu toga potrostručiti proizvodnju proizvoda visokog tehnološkog sadržaja i podvostručiti izvoz. To mora biti cilj ekonomske politike. No, BiH to ne može postići, jer je glavni motor ekonomije javni sektor. To je najveći i najprestižniji poslodavac. Slijedeći sektor sa stanovišta zaposlenosti (i vjerojatno najmanje prestižan poslodavac) je poljoprivreda. S takvim vodećim sektorima bh. ne može imati visoku stopu ekonomskog rasta”, otkriva Domljan.
Ipak, BiH teško može postizati veće stope rasta bruto domaćeg proizvoda od 3% godišnje. A potrebne su joj stope rasta od minimalno 7% godišnje da bi uklonila masovnu nezaposlenost i nisku produktivnost.
Zato dolazimo do ključnog pitanja: koji su to motori rasta koji osiguravaju dodatna 4 procentna poena? Odgovor ima upravo profesor Domljan.
“Dva procentna poena se može osigurati reforma financijskog sistema. Još u doba komunizma bilo je dozvoljeno u BiH osnivati štedionice i štedno-kreditne zadruge, čak i privatne banke. No, danas, u kapitalističkoj BiH je zabranjeno osnivati bilo koju nebankarsku kreditno-depozitnu instituciju. Zakonom o bankama je zabranjeno osnivati štedionice, štedno-kreditne zadruge i slično!
To je jedan od temeljnih razloga što je stopa štednje u BiH jako niska, među najnižim u svijetu. Često se ističe 10 mlrd štednje građana, štednje koja se stvarala 20 i ko zna koliko još godina jer joj uspon počinje izvlačenjem njemačke marke iz madraca zamjenom za euro. Bilo bi normalno da BiH svake godine stvori 5-6 mlrd KM štednje.
Da bi se to desilo, nužno je odmah izbaciti član 2 zakona o bankama i usvojiti zakone o štedionicama (malim regionalnim bankama) i štedno-kreditnim zadrugama (lokalnim bankama). Ovim bi se ukinuo pravni monopol banaka i zaoštrila konkurencija koja bi za rezultat imala bolju uslugu banaka, niže kamatne stope i niže cijene usluga. Ako ne vjerujete, pošaljite 100 eura iz Mostara ili Sarajeva u Milano ili Beč i pogledajte kolika će provizija biti za to. Potom zamolite da vam vrate tih 100 eura iz Milana ili Beča i pogledajte koliko će vam uzeti za to. Pa to onda stavite u odnos s prosječnom plaćom ili BDP per capita Italije i Austrije i uporedite to s istim za BiH. Tek tada ćete vidjeti koliko vam banke –kćerke uzimaju u odnosu na banke-majke. Uostalom svaki mjesec plaćate račune za režije ili vršite neko plaćanje za što vam uzmu 2.5-3 KM po transakciji”, objašnjava Domljan.
To bi značilo da korištenjem podesnih financijskih institucija i instrumenta može se povećati nacionalna štednja, podići je s jedne na dvije desetine BDP.
Ali gdje investirati?
“Podesnim reformama realnog sektora, može se stopa rasta BDP povećati za dodatnih 2 procentna poena i tako dostići 7% rasta BDP.
Najbolji dio bh. ekonomije je izvozni sektor. No, sad izvoznici plove kao usamljeni čamci, a ne kao bh. izvozna flota. Stoga je izvoz znatno manji u odnosu na onaj koji bi se mogao ostvariti. Skučen je geografski (3/4 izvoza ide u trokut Rim-Berlin-Beograd), organizacijski (100 kompanija daje 2/3 izvoza), proizvodno (2/3 izvoza otpada na 10 proizvoda) i tehnološki (izvoz visoke tehnologije čini svega 3 % izvoza industrijskih proizvoda).
Stoga je nužno napor ekonomske politike usmjeriti na izvozni sektor. Potrebno je provesti fiskalnu devalvaciju. Treba opteretiti uvoz potrošnih dobara, posebice onih koji se proizvode u BiH, dodatnim nametima i prikupljena sredstva upotrijebiti na poticaj izvoza. Pored fiskalne devalvacije ove vrste potrebno je provesti i fiskalnu devalvaciju druge vrste tj. rasteretiti rad i za isti iznos opteretiti potrošnju. Tako će se cijena faktora kojega ima u izobilju (rada) i koji je poreznom politikom učinjen i umjetno skupim smanjiti i omogućiti njegovo angažiranje u proizvodnji,” tvrdi Domljan.
Koliko je realno da će se reforme u BiH provoditi?
Onoliko za koliko će se povećavati direktni porezi. Direktno oporezivanje u BiH skoro da i ne postoji. Naime, u „staroj Europi“ direktni porezi, indirektni porezi i socijalni doprinose čine po trećinu ukupnih javnih prihoda. U Hrvatskoj, koja je najgora po ovom pitanju u „novoj Europi“, direktni porezi su upola manjih od onih u „staroj Europi“, u Malti čine 41% ukupnih javnih prihoda, dok su u BiH upola manji no u Hrvatskoj jer čine manje od desetine javnih prihoda. Pošto ima puno političara u BiH koji se kunu u europski put BiH, evo im prilike da nešto od tih svojih riječi pretvore u djela.
Vlasti neće da razrezuju direktne poreze, posebice progresivne, neće da uvode poreza na nekretnine, o porezu na privatizacijsku dobit da se i ne govori, neće da prikupljaju određene prihode uopće ,primjerice koncesijske naknade. Oni neće da prikupljanju PDV od određenih firmi , pa oko četvrtine prihoda od PDV ostaje neprikupljeno. Siva ekonomija čini oko trećine BDP, a o crnoj nema nikakvih istraživanja. Stoga se i stvaraju mitovi o deviznim doznakama dijaspore, koje čine tek osminu tih doznaka, dok barem polovicu čine dohoci sive i crne ekonomije.
Potrebno je što prije privatizirati telekome i elektroprivrede. Više je razloga za to. Prvo, treba prekinuti s praksom javne proizvodnje privatnih dobara. Drugo, aktualno ekonomsko vlasništvo (ekonomski vlasnik je onaj ko prisvaja plodove, a to su političke stranke koje su društveno vlasništvo pretvorile u stranačko) treba uskladiti s formalnim tj. da ono što je ekonomski privatno postane i pravno privatno. I na koncu, bolje je privatizirati danas dok im stranačka uprava ne sroza vrijednost na 1 KM.
Potrebno je konačno na dnevni red parlamenata u BiH staviti pitanje poreznih rashoda, što se u nekim zemljama čini od 1967. a u EU je to od 2014. postala i norma. Radi se o tome da se sagledava šta bi se dobilo nekim porezom ako ne bi postojalo poreznih olakšica, odbitaka i ostaloga što stavlja u povoljniji položaj jednu skupinu građana, firmi ili regija u odnosu na ostale. Pa se onda ti porezni rashodi dodaju stvarnim javnim rashodima i utvrđuju ukupni javni rashodi. No, u BiH ne da se to ne radi, nego vlast formalni sektor (rudnike, željeznice, bolnice itd.) gura u neformalni sektor jer ih ohrabruje da ne plaćaju poreze i doprinose radnicima. Time se stvaraju dodatni porezni rashodi i javni sektor gura u još dublje deficite. Kolike? To nećemo znati dok ne bude napravljena konsolidirana bilanca javnog sektora BiH. A toga ni na vidiku.
No, da građani ne bi ovo uvidjeli i k tomu još primijetili da su nezaposleni, da im mirovina iznosi koliko i ručak državnog službenika na račun države zvan „topli obrok“ itd. budžetska klasa proizvodi vještačke probleme, pa su presudna pitanja (ne)postojanje referenduma, mehanizma koordinacije i sl., kao što su nekad bili prudski dogovori, reforma policije, ustavni amandmani, čega se više nitko i ne sjeća, kao što se već sutra neće sjećati današnjih pitanja. Sve dok izmišljeni problemi budu dominirali nad stvarnim, kruh neće pojeftiniti. Građanin može lako ocjenjivati poteze vlasti: da li vode poskupljenju ili pojeftinjenju kruha. Budući da je kruh sve skuplji i da nema političke snage koja radi na njegovu pojeftinjenju, građani sve više glasaju nogama.
Predsjednik Udruženja ekonomista SWOT Saša Grabovac smatra da je jedan od najvećih problema BiH neracionalna potrošnja, koja se mora srezati u korijenu.
“Mi imamo dosta strukturnih problema, odnosno previše makroekonomskih neravnoteža.Prevelik broj penzionera na broj radnika, prevelik disbalans izvoza i uvoza, previše nezaposlenih u odnosu na zaposlene… i sve te stvari nisu održive ni na kraći ni duži rok. Prvo treba da počnemo da trošimo koliko zarađujemo. To nije bio slučaj svih ovih godina. Mi smo u nekom periodu poslije rata, a posebno od 2000. godine i naravno uvođenjem PDV, imali situaciju u kojoj je kod nosilaca vlasti stvoren privid i utisak da se može trošiti nemilice. Zato povećanje sredstava koje je dolazilo većom naplatom poreza i slično, nikad nije bilo iskorišteno na pravi način, i to je osnov za stvaranje svih problema”, tvrdi Grabovac.
Prema njegovim riječima, kod nas se ništa ne radi na duge staze, već se sve svodi na političke poteze kratrkog daha. Zato on naglašava da se ne može napraviti preokret u bh. ekonomiji preko noći već da je potrebno donijeti dugoročan plan.
“Važno je da se počnu krediti koristiti u razvojne svrhe. Deficit ne mora da bude uvijek negativan, on može biti i pozitivan ako se država zaduživala da bi stvorila višak, ali to kod nas nije rađeno. Niko nije ulagao u privredu, a kad je to i činjeno to se radilo zarad koristi pojedinaca. Takođe, bitno je svesti potrošnju na mjeru koja se može isfinansitrati. Treba i ukinuti neke privilegije i mjere koje nisu popularne, ali su neophodne. Uz to, važa je i efikasnost javne uprave koja mora i može da bude bolja. Ekonomije koje imaju efikasnu administraciju, bez obzira na visoke poreske stope, važe za investicione destinacije. To i nama treba. Bez ovih stvari, kao osnove teško da možemo da napredujemo”, rekao je Grabovac
Ekonosmki analitičar Zoran Pavlović mišljenja je da je u BiH na ovakvim osnovama teško bilo šta planirati, jer bi i najbolji plan doživio neuspjeh u jednom ternutku.
“Ovdje jedni vide da postoje problemi ali ih ne popravljaju, dok drugi ne vide a pate. Na kraju u nesavršenosti sistema ništa ne uspjeva da se uradi. U toj priči se stalno vrtimo u krug i nikuda ne napredujemo. Kod nas ne postoji niko u sistemu ko je u mogućnosti, zna ili hoće da nešto promjeni ili unaprijedi, čak i ako ima opravdane razloge da to uradi. Zato mi imamo bezbroj stvari koje su prisutne i bez čijih promjena nema napretka. Sigurno da ne postoji magični štapić da se popravi situacija, iako bi nam takav dobro došao ili da nađemo poštenog okupatora, jer su ovdje zavladala “demokratka pravila” gdje dvije budale uvijek nadglasaju jednog pametnog. Da bismo išta radili bitno je promjeniti bazične koncepte života. Ljude treba vratti na zemlju, i one što su izabrani i one koji biraju, i onda čitav sistem popravljati fazu po fazu, ali samo uz postojanje odgovornosti svih ljudi u sistemu”, naglasio je Pavlović.
Pred BiH je mnogo prepreka koje bi trbalo savladati ukoliko se želi uhvatiti zamah i krenuti putem napretka. Ipak, ako nastavimo kao do sada da odbijamo promjene koje nas tjeraju da budemo bolji, brži i aktivniji, te zadržavamo strah od iste, ostaje nam samo da i dalje tonemo u ovom mulju koji nam se servira svaki dan. Izbor je na nama…
Nema komentara:
Objavi komentar