U hiljadugodišnjem ratu, braneći se i od istoka i od zapada, opstaje, kao da dru-gačije i ne postoji i kao da mir ne prepoznaje osim kao stalnu borbu protiv izjelica koji ne odustaju da je otmu, pocijepaju, da joj ukradu prostrti, ljiljanima oki-ćeni ćilim ispod čeljadi, protiv izjelica što je kroje, šiju i rašivaju, a ona stoji, poput stećka koji prkoseći „govori“ onu provocirajuću, lakonsku opomenu, ispisanu iznad raširene šake: „putniče (ili ratniče), ti koji stojiš tamo, a ja, što ležim ovdje, bilo bi mnogo bolje (ili, konačno je uvijek tako) da ja stojim tamo, a ti ležiš ovdje.“
Nekada davno bosni je historija donijela malo više sla-venizma, znatno kasnije, kako kažu, podudarnog osma-nizma, zatim joj je za ravnotežu nametnula i malo germa-nizma. a onda joj zlobno proturiše fašizam, pa za njime i komunizam. Iako se tragovi prepoznaju do danas, nije-dan od brojnih izama ne osta do kraja.
Bosna je danas suočena sa srbizmom, sa dodatkom hrvatizma, ali ni ovi nikako da zažive, da se prime i opstanu. Ona i dalje stoji kao bosna, prkoseći povučenim linijama po geografskim kartama koje ne mogu postati crte odvajanja. Neuništivost bosne i njena hiljadugodišnja opstojnost kao da je i simbolima zaštićena.
Ona otvorena šaka ukle-sana na stećku dobrih bošnjana pokazuje da je u indivi-dualnom smislu na kraju prazna, da je u zajednici ljudi prazna od oružja, ali da uvijek nosi papilarni pečat uti-snut u linijama na vrhovima prstiju, jasni znak vlasnika nad bosnom, da svoje poziva da dođu, da se vrate, tuđine opominje da stanu, odustanu ili u suprotnom neminovno nestanu. na poziv bosne, u sarajevu se potkraj 2012. sakupiše bošnjaci, došavši sa svih strana: hercegovine, sandža-ka, krajine, posavine, podrinja, sa zapada i sa istoka.
Na tom velikom skupu obznanili su svjetski bošnjački kongres. U dokomentima kongresa se jasno prepoznaje poruka: bošnjaci su stožer bosne (i hercegovine) i ona je njihova matična država ma gdje god da žive.
Poruka nikako ne znači da su hrvati i srbi nepoželjni. Naprotiv, svi koji bosnu čuvaju (a ne razvaljuju) podjednako su vla-snici bosne. Oni koji su prihvatili „bosnu do vratnika“, ili oni „bosanci i hercegovci“ koji ne mogu nikako da se pomire sa činje-nicom da se desio rat i da bosna nakon rata nije ista kao prije, ljuti su na svjetski bošnjački kongres, posebno na činjenicu da su bošnjaci za svoju nacionalnu zastavu pro-glasili zastavu sa ljiljanima, koju su, kako kažu, do danas sačuvali franjevački fratri.
Vezujući zastavu sa ljiljanima za kršćanstvo, ovi bh. „patrioti“ nastoje današnjim boš-njacima oduzeti pravo na baštinjenje dijela sopstvene povijesti koja je bila i kršćanska, i to mnogo manje kato-lička ili ortodoksna, a mnogo više bogumilska.
Oakvim stavom oni oduzimaju pravo bošnjacima da tu „državnu“ zastavu, kako je zovu, dožive svojom, jer u tome već vide razlog njenog neprihvatanja od strane druga dva naro-da. bošnjačku ljubav prema „državnoj“ zastavi oni čitaju kao otimanje nečeg što je zajedničko, pretpostavljajući njeno „devalviranje“ na stereotipu da hrvati i srbi neće voljeti ono što vole i bošnjaci.
Sa ovakvom porukom oni samo istrajavaju na bezuslovnoj bošnjačkoj žrtvi do pot-punog nestanka za opstanak bosne, a to konačno znači za bosnu i hercegovinu bez bošnjaka koja kao takva i ne može opstati.
Takvima, očigledno je, ne prija bošnjačko otrežnjenje iz bunila „bosanstva i hercegovstva“ u kome su hrvati i srbi jasno prepoznati kao hrvati i kao srbi, a samo se bošnjaci prepoznaju kao bosanci i hercegovci. Ovi se „patriote“ bosne i hercegovine pozivaju na šehide koji su je životima branili, ali iz viđenih stavova pokazuju da ustvari ne razumiju motive njihovog žrtvovanja, tran-scedirajući šehidsku žrtvu u neku buduću bosnu koja je kao takva ustvari najmanje ili skoro nimalo „šehidska“.
Bošnjaci su na svjetskom bošnjačkom kongresu, održa-nom u sarajevu pred sam kraj 2012. godine, jednogla-snom podrškom ovjerili povelju kojom bosnu proglaša-vaju matičnom državom za sve bošnjake svijeta.
Ovo je čin obligacionog preuzimanja prava po testamentu pre-daka, dobrih bošnjana, da bosna pripada bošnjacima, ali i svima drugima koji je grade, a ne razgrađuju. Toba i dova u ime plemenitog gospodara su učinjene, a nadati se je da će nam biti uslišane jer smo tog velikog dana osjetili da nam je srce zadrhtalo, koža se naježila, a oči zasuzile.
Nema komentara:
Objavi komentar