SARAJEVO - Imaju li radnici u BiH razloga proslavljati Međunarodni dan rada ili im taj datum treba biti podsjetnik na konstantno kršenje radničkih prava, samovolju poslodavaca i njihovu spregu s političkim elitama, nakaradnu državu koja se ne brine za domaću proizvodnju kao i činjenicu da se vlast jednostavno ne brine za brojne ugrožene kategorije stanovništva koje su na ovaj ili onaj način zadužili upravo tu vlast i državu.
Pitanje je naravno retoričko-porazni podaci o ekonomskim i demografskim čimbenicima govore kako je BiH uistinu na samom europskom dnu po pitanju prava na rad, pa je tako prema podacima Agencije za statistiku u Bosni i Hercegovini trenutno nezaposleno čak 536.684 ljudi.
Među njima su brojne moglo bi se sa sigurnošću reći socijalne kategorije koje samo svojim umijećem preživljavaju iz dana u dan, a ovoj brojci treba dodati i veliki broj onih koji imaju sreću biti zaposleni i “prijavljeni”, ali koji rade na minimalcu i kojima se ne uplaćuju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
U možda najtežoj situaciji su pak umirovljenici koji, primjerice u Federaciji, ponovno dolaze u situaciju u kojoj im mirovine kasne i to zbog neodgovornog ponašanja vlasti prema Zavodu MIO/PIO koji ionako teško namiruju sredstva za isplatu mirovina. Vlast se brani kako je krivac veliki broj novih umirovljenika, no podsjećamo kako su kašnjenja bila i prošle godine prije nego je krenula priča o novom masovnom umirovljenju.
Savez udruga umirovljenika u FBiH nedavno je pak odlučio kako će ipak pričekati i vidjeti može li vlast stabilizirati isplatu mirovina, no ako ne bude napretka najavili su blokadu Federacije i to na način da će 50.000 umirovljenika izaći na ulice ukoliko se isplata mirovina ne bude završavala do 5. u mjesecu.
Osim umirovljenika diljem države ponovno se javljaju prosvjedi radnika, pa tako treba podsjetiti na situaciju iz Tuzle gdje su nedavno radnici jednog poduzeća prijetili skokom sa silosa ukoliko im se ne osigura pravo na rad.
Teško je i u Republici Srpskoj, no državni aparat tamo je mnogo učinkovitiji u pogledu sprječavanja bilo kakvih masovnijih okupljanja. Doduše predstavnici Saveza za promjene najavili su kako će inicirati izlazak na ulice sredinom svibnja kako bi ns eukazalo na katastrofalnu ekonomsku i socijalnu situaciju u tom entitetu.
Istodobno u Federaciji pak branitelji traže svoje prava te smo prošli tjedna svjedočili masovnijem okupljanju branitelja okupljenih oko Savjeta branilaca/branitelja FBiH, koje je sastavljeno i od udruga proisteklih iz HVO-a i od udruga proteklih iz Armije BiH. Traže svoja prava kao, a među njima isplatu mjesečnog braniteljskog dodatka za svaki mjesec proveden u obrani BiH, a koji u ukupnom mjesečnom iznosu ne može biti manji od minimalne mirovine u FBiH, Zakon o jedinstvenom registru pripadnika Oružanih snaga BiH i korisnika prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite te provođenje Zakona o pravima branitelja i njihovih obitelji.
Sve navedeno jasan je signal kako BiH i njeni entiteti jednostavno ne uspijevaju stvoriti uvjete za normalan život građanima bez obzira iz koje kategorije dolazili pa se s pravom postavlja i pitanje gdje su rezultati reformske agende, odnosno hoće li ih biti u dogledno vrijeme.
U međuvremenu ključni razlog koji umanjuje u startu mogućnost da radnici utječu na ponašanje vlasti i poslodavaca krije se u velikoj razjedinjenosti radničke populacije kao i brojnih sindikalnih organizacija. S današnjeg skupa u Zenici koji je organizirao Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine tako je poručeno kako se treba držati zajedno i djelovati masovno što je jedini način za izboriti se.
No, Zenica, pa i Tuzla su bili jedni od rijetkih gradova u kojima su radnici izašli na ulice i digli svoj glas.
Nema komentara:
Objavi komentar