Bitka za Tuzlu ključno je pitanje opstanka na političkoj sceni snaga poput SDP i DF-a. Tamo su ojačali SDA i SBB i potpuno spremni da, nakon gotovo dvije decenije, preuzmu vlast u gradu soli. Da li će to uistinu i dogoditi, čitajte u našoj analizi.
„Bosna će pasti zauvijek i to ne šaptom onoga trenutka kada Jasmin Imamović padne u Tuzli, jer Jasmin Imamović je posljednji vladar Bosne“, napisao je prije nekoliko godina pisac Miljenko Jergović, povodom promocije historijskog romana „Molim te, zapiši“ jednog gradonačelnika kod nas koji je po vokaciji i pisac. Jasno je, novinari i pisci poput Jergović imaju običaj da koriste (pre)jake riječi kada pišu o stvarosti oko nas, međutim u ovom slučaju možda mogu se ispostaviti tačnim i proročanskim. Ako ne za BiH, onda sigurno za SDP BiH, koji se uoči narednih lokalnih izbora nalazi na vjerovatno najvećoj prekretnici otkada i postoji.
Ova politička partija nikada nije lošije stajala na političkoj sceni BiH, dok tekući događaji oko nas zasad daju za pravo onima koji tvrde kako su ljevica i socijaldemokratija zadugo osuđeni na gubitnički politički status u ovoj zemlji, pa čak i nestajanje. Upravo je to i smisao onoga na šta je ciljao Jergović kada je ovako pisao o Imamoviću i Tuzli. Upravo je ovaj grad na soli svih ovih godina bio jedini čvrsti dokaz kako je moguć društveni koncept u kojem neće vladati potpuna nadmoć nacionalnog principa i vladavine oligarhija koje on proizvodi. U ostalim djelovima BiH su te bitke odavno izgubljene, a ni u Sarajevu, kao gradu koji je možda imao najveći potencijal za razvoj građanskog koncepta, stvari ne stoje ništa bolje.
Naprotiv, danas je glavni grad BiH čvrsto u rukama SDA i SBB, bez velikih šansi da se išta značajnije promjeni na narednim izborima. Tome ide u prilog kriza i nemoć SDP-a u lokalnim sarajevskim općinama, drastično opadanje uticaja DF-a u ovim sredinama, kao i kompromiserska sitno-čaršijska politika Naše stranke. Naravno da se lideri ovih stranka Nermin Nikšić, Željko Komšić i Peđa Kojović neće složiti sa ovakvim ocjenama, ali nažalost ovo je preovlađavajuće mišljenje javnog mnjenja o trenutnom stanju u partijama koje vode i njihovim šansama na narednim izborima.
Općina Centar je možda jedino uporište gdje se SDP i DF mogu donekle nadati nekakvom uspjehu, ali, u slučaju zajedničkog nastupa SDA i SBB-a ovoj općini, njihove šanse drastično padaju bez obzira na relativno dobru poziciju dosadašnjeg načelnika Dževada Bećirevića.
Situacija u drugim gradovima BiH je za ovaj politički blok je još teža i, osim možda Gračanice i Bugojna te nekog personalnog iznenađenja koje je uvijek moguće na lokalnim izborima, šanse koalicije SDP i DF-a uglavnom su male ili gotovo nikakve. Našu stranku svakako politika i ne zanima izvan granica šeher Sarajeva.
Činjenice su neumoljive – SDP BiH nije znao ili nije htio, zbog tehnokratskog pristupa društvu gdje je bio u većini slučajeva bio važniji lični profit i korist nego opći razvoj socijaldemokratije, da iskoristi svoje vrijeme u periodu 2010-2014., a ni kasniji razvoj događaja unutar ove partije nije dao nadu za optimizam i vjeru da se nešto bitnije promjenilo u njihovom načinu vođenja partije, kao i u pristupu društvnoj stvarnosti oko njih. Demokratska fronta Željka Komšića, koja je mnogima izgledala kao moguća alternativa takvom SDP-u, ne čini danas, nakon kadrovskih lomova i nekoliko evidentno loših poteza, stvarno sposobnom da u narednom periodu učini nešto značajnije na političkom nebu BiH.
S druge strane, pozicije i snaga nacionalnih/narodnih stranka je postala nikada veća i ukorjenjenija među biračima. Ta snaga proizilazi iz koncepta na koji funkcionira današnja BiH, snažnim vezama sa religijom, ali financijskim potencijalama koje ove stranke imaju oko sebe. To su bedemi koji su za opozicone ljevičarke ili demokratske strane u BiH, ovakvim kakve trenutno jesu, gotovo neosvojivi.
Zato je bitka za Tuzlu ključno pitanje opstanka na političkoj sceni snaga poput SDP i DF-a. A tamo su ojačali SDA i SBB – potpuno spremni da, nakon gotovo dvije decenije, preuzmu vlast u ovome gradu. U prilog im ide i nesloga unutar SDP- koja tamo, uprkos prividnom primirju, vlada. Trenutno se prave procjene stvarnog stanja u ovome za sve strateški važnom gradu, koji je centar kantona sa velikom populacijom i ekonomskom moći. Za objektivnu političku i medijsku javnost širom BiH nema puno dilema- jedini kandidat koji se može suprostaviti zajedničkom nastupu desničarko-narodnačke koalicije SDA/SBB može biti trenutni gradonačelnik Jasmin Imamović, koji je u posljednjih desetak godina preprorodio ovaj grad i učinio ga prepoznatljivim ljevičarskim centrom u čitavom regionu.
Pošteno govoreći, lokalni izbori u Tuzli jesu važni za Imamovićevu političku sudbinu koju je vezao za ovaj grad, ali jednako, ako ne i više, i za kožu Nermina Nikšića, Zukana Heleza, Denisa Bećirevića ili Envera Bijedića, i to na isti način kako su to, nakon katastrofalnog poraza na državnim izborima, na svojoj osjetili Zlatko Lagumdžija, Damir Hadžić ili, recimo, Hamdija Lipovača u Bihaću.
Šta će, zajedno sa DF-om, odlučiti u SDP, zavisi od čelnika ove partije u Sarajevu ali i rasploženja članstva u samome gradu. Valjda su svi zajedno svjesni da im šanse ovaj put nisu velike i da ponekad treba osluhnuti šta i drugi oko njih misle o svemu ovome. Za početak, možda citirani pisac sa početka ovog teksta.
U video prilogu FACE TV pogledajte analizu novinara Damira Kaletovića o temi lokalnih izbora 2016. sa posebnim osvrtom na situaciju u Tuzli.
Nema komentara:
Objavi komentar