BEOGRAD – Poslije presude većine hendikepiranih, drogiranih i nesposobnih sudaca Vojislavu Šešelju, bilo je izuzetno zanimljivo pratiti reakcije političkih vođa u zemljama koje su sudjelovale u raspadu nekadašnjeg društva.
Naravno da je reakcija hrvatskih i BiH političara koji nisu srpski, sasvim razumljiva ali bi se moglo dodati i da nije dovoljno šokantna, da je mlaka. Isto tako je razumljivo da je suvereni vođa RS-a opet iznio svoje stajalište koje, po tko zna koji put, ne pije vode nigdje osim među najradikalnijim srbijanskim pukom kojemu se ulizuje. U Hrvatskoj je nešto promrsio i Pupovac ali toga parazita proračuna malo tko više i sluša.
Zanimljivo je kako je premijer Srbije Vučić naglasio da Šešelju želi sve najbolje kao i njegovoj obitelji, sreću u životu i zdravlje, ali da politici srpskih radikala nema mjesta u toj zemlji koja bi ipak rado prismrdila Europskoj uniji.
Kako se ne sjeća taj isti Vučić da je u osvit Oluje, najveće redarstveno-vojne akcije Hrvata u povijesti kojom je oslobođena zemlja a nešto je i počišćeno usput, upravo on svojim govorom nadahnjivao srpsko stanovništvo baš kao i Šešelj, hrabrio ih na ostanak i borbu riječima da krajina više nikada neće biti Hrvatska. Istu je retoriku provodio kao i četnički vojvoda čije se, izgleda, politike odrekao. Ne može se na dvije stolice sjediti.
Takav je bio još jedan četnički vojvoda, Tomislav Nikolić. I on je zanimljiv lik za analizu haškog suda nepravde i presude, istina, nepravomoćne, onome čovjeku što oboli od raka i nikako da krepa. Bi li i Nikolić promijenio stav?
Svakako, nekome će se Vučić zamjeriti. Ili radikalima kojima je okrenuo leđa počevši gajiti odnose prema zapadu ili možda sam sebi jer je promjenio ćud.
Bez obzira na njega, Hrvatska ima u rukama uzde Srbije i njenog približavanja, ukoliko ga žele, europskim integracijama. Dok se god ta država ne pobrine da zločinac i monstrum Šešelj ne dobije što ga sljeduje, pa makar posthumno, ne bi ih trebalo pustiti u EU.
Nema komentara:
Objavi komentar