NEDOSANJANI SNOVI

Opet sanjam iste nedosanjane snove,
Kako hitam k tebi, jednog zimskog jutra,
Preskačem kapiju, pa hop! – u našu avliju,
I snažno zagrlim, naš topli dom iznutra.

Ušunjam se tiho, da te ne probudim,
Da odsanjaš snove, što sliče na moje,
Skuham ti kahvu, i vatru naložim,
A na stolu parče, pogačice tvoje.

Opet si sama, večerala Mati,
I hljeb bijeli opet, lomila na dvoje,
Zaspala sa brigom, dal‘ dječak tvoj nemirni,
Čezne za ukusom, pogačice tvoje.

A kad ustaneš rano, ti Starice moja,
I jutarnje Sunce, pomiluje bore tvoje
i suzu što lice, kvasila ti često,
Ispićemo kahvu, samo za nas dvoje.

Pričaćeš mi draga, dal‘ te nešto boli,
U noćima zimskim, šta ti dušu para,
Dali je to čeznja, il‘ su isti snovi,
Pričaj mi o svemu, Majko moja stara.

Dal‘ se snovi tvoji, rasprše ko moji,
Poput mjehurića, il‘ jutarnje rose,
Baš u trenu onom, kad zagrlit te htjedoh,
I pomilovat čežnjom, tvoje sijede kose.

Opet zora rana, prije vakta sviće,
I krade mi opet, zagrljaj Majke moje,
Neka je, nek svice… Nova noć se sprema,
I opet ću skuhati, kahvu za nas dvoje.