“Onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjet će ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla - vidjet će ga." Ez-Zilzal, 7.-8. Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Allaha spominjemo i Njemu se zahvaljujemo onako kako dolikuje Njegovoj veličini. Spominjemo Ga jutrom i večeri, danju i noću, moleći Ga za oprost i milost Njegovu.cNa Poslanika, a.s., salavate donosimo, selame mu šaljemo, njegov ehli-bejt spominjemo, na dobre prethodnike se ugledamo slijedeći sunnet Pejgamberov.
Imam Šafija je jednom rekao: "Kada bih bio u pravu u 99 pitanja a napravio grešku u samo jednom pitanju, ljudi bi ostavili i sakrili ono gdje sam u pravu a razglasili bi moju grešku.“
Imam Šafija je bio veliki alim, učenjak čije ime i dan-danas se spominje, čija rješenja i odgovori na pojedina pravna pitanja i danas su aktuelni. Imam Šafija, kao šerijatski pravnik, mnogo puta se nalazio u situaciji da bude pitan i mnogo puta je davao odgovore na postavljena pitanja a njegovi odgovori su zapisivani i danas su nam poznati. No međutim, spomenuta njegova izjava nam govori da je u i njegovo vrijeme bilo mnogo onih koji su postupali kao što je Šafija rekao: kada vide nešto pogrešno samo o tome pričaju zaboravljajući na svo prethodno dobro. I dan-danas svi smo mi toga svjedoci. Kada bilo ko od nas učini kakvu pogrešku o tome se samo priča a zaboravlja sve ono dobro. Bez obzira da li naša greška bila prema pojedincu ili zajednici epilog je uvijek isti; svo ono dobro se zaboravlja a navode se i spominju samo naše negativnosti. I možda, među nama je to najviše primjetno. Haman da se ovdje, na ovom komadu Zemlje Božije na kojem živimo, samo uspjesi i pobjede broje a porazima i neuspjesima se hranimo kad nemamo se čemu radovati. Kada bi imali 99 pobjeda a samo jedan neuspjeh, svi bi zaboravili ono prethodno dobro, samo bi se o neuspjehu pričalo. Nažalost, bolna je istina i naša realnost, da mi dobro gotovo uvijek samo pričamo o mrtvima. U tim trenucima svi se ponašamo u skladu s riječima hadisa da o rahmetliji govorimo sve najbolje, a dok je živ naše riječi i nisu bile toliko dobre.
Ovovremenog čovjeka prati problem nedosljednosti, neistrajavanja, pomanjkanja vjere u sebe i u dobročinstvo, pa je malodušnost ta koja zahvata njegovu dušu. Olahko se čovjek današnjice predaje pred teškoćama i kušnjama, razočara se u ljude i njihovu zloćudnost i nestalnost karaktera. Sljedeća mudra poruka, možda, najbolje opisuje ljudske slabosti a ujedno i motivira sve koji žele u dobru ustrajati. U mudroj poruci se kaže: „Čovjek je nerazuman, nelogičan i sebičan. Nije važno; voli ga! Ako činiš dobro, ljudi će pripisati to tvojim sebičnim ciljevima. Nije važno; čini Dobro! Ako ostvariš ciljeve svoje, naći ćeš lažne prijatelje i iskrene neprijatelje. Nije važno; ostvaruj svoje ciljeve! Dobro koje činiš, sutra će biti zaboravljeno. Nije važno; čini Dobro! Poštenje i iskrenost, učinit ćete ranjivim. Nije važno; budi iskren i pošten! Ono što si godinama stvarao, u času bi moglo razrušeno biti. Nije važno; stvaraj! Ako pomažeš ljudima, možeš loše proći. Nije važno; pomaži im! Daješ svijetu najbolje od sebe, a on će ti uzvratiti udarcima. Nije važno; daj najbolje od sebe!“
I pored toga što je čovjek takav, sebičan, ljudski je da ga volimo, bez obzira na sve njegove mahane, jer smo i mi ljudi, isti takvi, nelogični i sebični, prepuni mahana. Ali, insan obično svoje mahane ne vidi, o tuđima priča, druge zbog njihovih mahana nešto plaho ne voli a traži da ga drugi vole. Isto kao što u drugima vidimo samo njihove slabosti i mahane, tako i oni u nama vide isto. Ako želimo da nas vole i mi moramo druge voljeti, bez obzira na sebičnosti njihove.
Ljudi jesu sebični a mi svi smo ljudi. Naše zasluge mnogi žele sebi pripisati, a isto tako i mi tuđe, jer smo svi ljudi a ljudi su sebični. A zasluge na ovom svijetu služe ovom svijetu, jer ko želi da ima samo ovaj svijet njegovo ime će i biti spominjano na svijetu ovome. Na onom svijetu, kad bude zatražio nagradu za djela po kojima su ga spominjali, reći će se takvom da ide i da traži nagradu od onih zbog kojih je i radio ta djela da ga po tim djelima znaju i spominju. Zato je najbolje ono djelo koje se čini zarad Allaha. Bez obzira da li zasluge za to drugi sebi pripisali, Allah zasluge piše onima koji dobro urade, jer se djela vrednuju prema nijjetu. Čiji je nijjet da ga ljudi spominju zbog njegovog dobra, takav nek od ljudi traži nagradu; a onaj čiji je nijjet da ga Allah spomene zbog njegovog dobra, on će od Allaha dobiti nagradu.
Još jedna od ljudskih slabosti, možda najbliža onoj slabosti koju je imam Šafija spomenuo jeste da se ljudi znaju radovati svom uspjehu, ali tuđem nikako ne mogu. Vrlo često znaju reći da na ovom komadu Zemlje na kojem živimo ovdašnji ljudi će ti sve oprostiti samo upjeh neće. I kad čovjek ostvari uspjeh nađe lažne prijatelje i iskrene neprijatelje.
Prijatelji se lažno raduju a neprijatelji tuguju. Koje bolji: lažni prijatelj ili iskreni neprijatelj?!, pitanje je. I jedan i drugi ne vole tuđi uspjeh, ali za neprijatelja se zna da je neprijatelj, dok lažni prijatelj vrlo brzo može postati najžešći neprijatelj. Ali, da bi čovjek imao istinskog prijatelja koji se raduje njegovom uspjehu i sam insan se mora radovati uspjesima drugih. Kakav čovjek bude prema drugima tako će se i njemu vratiti. Ako se insan bude lažno radovao imat će i lažne prijatelje, jer u životu se sve vraća.
A ljudi kao ljudi, kakvi i jesu, vrlo brzo zaboravljaju dobro koje neko uradi. I dobro koje se čini biće zaboravljeno. Zaboravit će se 99 dobrih djela nakon samo jedne greške. Ali, ima dobrog koje nikad neće biti zaboravljeno. Ono dobro koje Allah melekima Kiramen-katibinima naredi da upišu u dobro, to dobro će zauvijek ostati upamćeno. Možda ga se ljudi neće sjećati, ali to toliko nije ni bitno. Bitno je da to dobro kod Allaha nikad neće biti zaboravljeno. I zato, da nas nikad ne zaborave, jedini je put činjene dobra u Allahovo ime, pa makar ono malo bilo, kao zrno malehno. Iako će ljudi sigurno to zaboraviti, Allah neće. A ljudi kao ljudi, zaboravna bića kakva jesu, zaboravit će svako dobro koje im se učini i svaku pomoć koja im se pruži. Ljudi kao ljudi, brojat će i spominjati samo ono što su oni nekome učinili ili pomogli, a neće biti ni pomena o pomoći koju su dobili, jer samo jedna greška poništava 99 dobrih djela. Tako je kod ljudi. A kod Allaha jedno dobro iskreno učinjeno vrijedi od deset do sedam stotina. I jednim dobrim djelom, iskreno učinjenim u ime Božije, može se pobrisati na desetine, pa čak i na stotine loših djela. I zato, čovjeku ostaje nada u Allahovu milost i stalno činjenje dobra u ime Božije. A ljudi kao ljudi, sebični, nerazumni i nelogični, uvijek će zaboraviti sva naša dobra djela kod prve naše greške. Ali, Allah ne zaboravlja ni trunku našeg dobra, a isto tako ni trun našeg lošeg. A dobro poništava loše. I spašen će biti onaj koji, kad se bude svima pokazalo dobro i loše, na Mizanu bude imao više dobrog negoli lošeg. A na svakom od nas je izbor čega ćemo imati više, jer svako od nas svojim djelima puni svoje tasove na Mizanu, i dobrim i lošim, a vaganje djela naših će biti na Danu sudnjem. Dotad imamo vremena koje nam je preostalo.
Allaha molimo dobro da radimo a lošeg da se čuvamo.
Gospodaru naš, na Pravi put nas uputi a od lošeg sačuvaj i budi nam Milostiv na Danu sudnjem.
Amin, ja Rabbel-alemin!
Nema komentara:
Objavi komentar