Morska bolest na BH reformskom brodu

Profesor Kešetović: Usvajanje Zakona o radu je bilo više fingirano, tj. namješteno da bi se nalogodavci reformi odobrovoljili 

Piše: Prof. dr. Izudin Kešetović:

Reformske  Vlade entiteta Bosne i Hercegovine u 2015. godini  su prividno  preskočile prvu  prepreku koja se odnosila na  radno zakonodavstvo. 

Usvajanje Zakona o radu je bilo više fingirano, tj. namješteno da bi se nalogodavci reformi odobrovoljili.  U Federaciji BiH je trenutno na remontu dok je u Republici Srpskoj na "čekanju".

Ono što je sadržano proračunima/ budžetima  za 2016. godinu  su visoke stavke nepokrivenih rashoda na prihodovnoj strani iz realnih izvora, koji dolaze kroz sistem raspodjele društvenog proizvoda, sadržanih u svim oblicima dažbina:  PDV-a, akciza, carina, taksi , razreza, prireza, kazni , doprinosa i slično. 
 

Šta je na sonu osim neplaćenih računa 

Dva su događaja u prvoj polovici mjeseca januara 2016. godine postala indikativna; a to je da se proces reformi pomjera na znatno klizavije tlo, koje se jednim imenom naziva  socijalni sektor.

Prvi se odnosi na rješavanje jednog kadrovskog pitanja na klasičan način, koji je primjeren nosiocima vlasti, da se na javne funkcije postavljaju politički podobni i srodnici. Stoga imenovanje  generalnog direktora UKC Sarajevo je benigno u odnosu na imenovanja čelnika uprave i nadzornih  dobora u telekomunikacijskim sistemima i elektroprivedama, Razvojnoj banci FBiH i mnogim preduzećima sa državnim vlasništvom različite razine nadležnosti.

Drugi, proces je vezan za rješavanje statusa uposlenika u Oružanim snagama i uslova njihovog penzionisanja i finansiranja obračunatih i isplaćenih penzija.

I najnoviji je vezan za prodaju/aktiviziciju državnog kapitala "zlatnih koka", neprodanog državnog kapitala. Ustvari  svi ovi  procesi  imaju isto ishodište. 

Spajanje ili  ukidanje jedne bolnice ili doma zdravlja ili pak uvođenje u prava pojedinih kategorija stanovništva pod različitim uslovima penzionisanja, mimo  kriterija doprinosa iz kojih se ta prava alimentiraju, ili,  pak, prodaja obezvrijeđenog državnog kapitala, ne znače mnogo ako se ima u vidu cjelokupni sistem budžetiranja ili finansiranja.
Na tragu matrice dosadašnjih rješenja sve je rezultiralo gubicima, pa se sve pretočilo u silne deficite javnih računa, sintetizovanih  u ukupnom javnom dugu (interni i eksterni ili domaći i vanjski).

Ono što je na kraju relevantno, najčešće se svodi kroz jednostavni upit: "Šta je na sonu?"

Na kraju neostvarenog socijalnog dijaloga između nosioca vlasti , vlasnika kapitala i radnika ostao je nepokriven saldo u izračunu minimalne  satnice, dnevnice ili neto i bruto plate.

Drugi saldo je vezan za preraspodjelu dohotka kroz sistem  doprinosa koji se izdvajaju iz dohotka za pokriće funkcionisanja zdravstvenih i penzionih/ mirovinskih fondova.

Treći saldo je vezan za trzišnu vrijednost drzavnog kapitala koji je " pojeden" silnim gubicima i lošim odnosom vlasnika (države) spram svoje imovine.

I onda kada stvari izvedemo na čistac  očito da na jednoj strani imamo potrebu za reformom u radnom zakonodavstvu i socijalnom sektoru koja mora biti dokumentovana računom ili fakturom.

Račun ili faktura u principu ne bi trebala biti fiktivna jer podliježe plaćanju.

Plaćanje može biti različito ovisno na koga se  odnosi.

Prvo, ako su u pitanju radnici,  radi se o obračunu bruto plate koja sadrzi dva dijela ; jedan koji je namijenjen radnicima (na ruke) a drugi koji se " odbija" za poreze i doprinose na principu blagajne: obračunato, plaćeno.

Drugo, ako se radi o fondovima ( zdravstveni, mirovinski/ penzioni i za nezaposlene ) na principu priliva iz isplaćenih bruto plata,  i preraspodjele budžetskih sredstva za one koji su uvedeni u prava.

Ovakva bipolarna slika stanja u sistemu javnih finansija je prilično slična  sistemu asimetrične organizacije države BiH sa fiskalnim suverenitetom entiteta i distrikta. To praktično znači da se entitet RS brine o svojim penzionerima, zdravstvenim radnicima i nezaposlenim ;  dok je to na nivou F BiH preneseno  u dijelu zdravstva i nezaposlenih na kantone ( 10 kantona). Ako se tome doda i distrikt Brcko slika postaje jos potpunija , odnosno složenija, imajuci u vidu njegov politički i finansijski status.
 

Akulmuliranje unutrašnjih i vanjskih dugova

Na tragu reformskih rješenja nosioci vlasti će se suočiti sa izazovom koji se javlja u ispostavljenom računu ili fakturi za plaćanje.

U prvom slučaju kada se radi o platama  i postojeći sistem obračuna plata u privatnom sektoru, teret bi se prenio na privatni sektor. U slučaju kada se radi o platama u javnom sektoru taj teret bi se prenio na brojne bužete, fondove i finansijske planove javnih preduzeća i ustanova.

Realno pokriće ispostavljenih faktura ili računa se nalazi u dohocima koji se stvaraju ili distribuiraju. 
U slučaju da ispostavljene fakture nemaju realno pokriće u prihodima one proizvode dug.

Teret duga u privatnom sektoru se prenosi na neredovna plaćanja ili izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa. U javnom sektoru uvođenja u prava po različitim osnovama na rashodnim stranama obračuna, uvodi u stanje  gubitaka, deficita i kumuliranih unutrašnjih i vanjskih dugova.

I jedna i druga slika, u privatnom i javnom sektoru, proizvodi stanje nelikvidnosti odnosno nesolventnosti, koje se trenutno lijeci kroz povlačenje novčanih sredstava sa računa kreditora koji su spremni  da finansiraju: preduzeća kroz kratkoročne kredite, a javni sektor kroz emisiju trezorskih zapisa.

Na tragu reformskih ciljeva nosioca vlasti, očito da se javlja jedno krucionalno pitanje koje se može sublimirati u ocjeni stanja u sektoru finansija.

Vlast i ekonomska politika imaju svog aduta ,koji se ne otkriva, a sadržan je u vlastitoj procjeni praga izdržljivosti građana.

Prvi test praga izdrzljivosti je dobro prošao. Pobunjeni sindikati su proizveli malo talasanje koje je u slučaju Sindikata RS eskaliralo malim "naguravanjem"u skupštinskim prostorijama. Nastavak u FBiH je manje izvjestan, kada se ima u vidu broj "umješivača" koji ce proisteći iz partnerskog interesa sindikata, poslodavaca i vlasti.

Drugi test  u zdravstvu,  vezan  za kadrovska i organizacijska pitanja, pokazao je da se procesi urušavanja javnog zdravstva mogu nastaviti jer  je ono odavno "na koljenima".

Sa penzionerima je daleko izvjesnije. Penzioneri u svojim udruženjima, imaju predstavnike koji su servilni vlasti i koji ce se zaklinjati redovnosti isplaćenih penzija i lažnim nadama o ekonomskim učincima reformi koje ce proizvesti radna mjesta i nove plate iz kojih će se uplaćivati doprinosi.

Nezaposleni su samo puka brojka na zavodima za zapošljavanje i statistika koja se razlicito servira nosiocima vlasti tokom  izbornih ciklusa u silnim brojevima zaposlenih , odnosno evidentiranih u statusu nezaposlenih.
Odgovor na pitanje u kom pravcu ide reforma u BiH je teško naći. Izvjesno je da stanje na početku i na kraju godine neće biti isto. 

Moguća su dva scenarija. 

Prvi, da se agonija ovakvog "trpećeg" stanja produži.

Drugo, da nam se naznači ili doznači velika finansijska potpora. 

Sa socio-politickog stanovišta i prvo i drugo rješenje bi proizvelo iste posljedice u varijacijama većeg nezadovoljstva ili zadovoljstva.

U ekonomsko - finansijskom aspektu problem bi se mogao radikalno izmjeniti, da bi proizveo jos veću preraspodjelu dohotka u korist bogatih sa tendencijom prisvajanja svih raspoloživih resursa već profiliranoj grupi bogatih pojedinaca organizovanih po principu politički interesnih ili familijarnih klanova.

Sva druga očekivanja rezultata reformi u smislu pravednosti efikasnosti, što je karakteristika uredenih država, su iluzorna. 

Nosioci ekonomskih politika na razini centralne vlasti, vlasti entiteta, distrikta, kantona i općina su svoje kvazi reformske ciljeve već ostvarili pa bi prihvatanje novih pravila u dijalektičkom smislu predstavljalo "negaciju negacije" ili u klasnom smislu privođenje pravdi i oduzimanje nelegalno stečene imovine. Ovakav scenarij nosi veliki rizik i na tragu je usvajanja sasvim drugog koncepta vlasništva i vlasti sto je svakom razumnom teško pojmljivo. S toga i sama matrica reformi u Bosni i Hercegovini postaje svha samo onim koji je sprovode, a to je zadržavanje istog stanja i ostanak na vlasti. Za bilo koji preokret u drugom smjeru je potrebna država. Očito da države u našim uslovima najviše manjka. Za ovakvo nešto su potrebna sasvim drugačija, da ne kazemo hrabrija, politička promišljanja. Ista su fragmentarna ili  na nivou ekscesa, kada se govorilo o trgovinskim interesima države BiH na primjeru izvoza mlijeka ili eventualno sutra kada se bude raspravljalo u statusu trgovine sa Hrvatskom kao članicom Evropske unije.
Nedostatak države i reformi najviše ce se osjećati tamo gdje bi ona trebala da razvije vlastiti energetski sektor, vlastitu poljoprivrednu proizvodnju, vlastitu infrastrukturu, vlastiti privatni sektor izvozno orjentiran i radno intezivan, vlastiti obrazovni i zdravstveni sistem. Uloga države će se uskoro morati očitovati u slučajevima sve većeg "užničkog ropstva" koje će se ispoljavati kroz lična/ osobna bankrotstva, veći broj blokiranih računa u sektoru privrede i dugovima javnih ustanova i preduzeća, fondova itd.

Sve u svemu,  ono sto je sigurno je da nema povratka na stari socijalisticki samoupravni sistem i društveno vlasništvo. 
 

Naši kormilari bez kormila

Novi trendovi sve više naznačavaju pravac promjena na svjetskoj razini a ogledaju se u raznim formama participacije i upravljanja kao i širenju socijalnih prava radi suzbijanja nejednakosti i oporavka najugroženijih kategorija stanovnistva: radnika u privatnom i javnom sektoru  i penzionera. 

Možda bi nam naznake ovakvih promjena bile nužne. Zato je potrebno skretanje ulijevo. Sadašnja razjedinjena socijaldemokratija nema dovoljne snage,  dok proklamirane narodne stranke drže čvrsto kormilo vlasti u svojim rukama.
Promjene ili reforme će same po sebi  biti  izvedene sa ili bez vlasti, sa ili bez sindikata, sa ili bez poslodavaca. BH "brod " plovi, iako se  dobro nageo. Pitanje na koje nismo u mogućnosti odgovoriti je "kolike se  stijene  kriju u moru problema i da li će brod  proći  i  izbjeci sve skrivene izazove". Očito da se kormilo nalazi u tuđim rukama i da "naši" kormilari to ne mogu prikriti.  Stoga i ovaj proces tranzicije u BiH  traje dugo, preko dvadeset godina. Proces je  težak i mučan."Putnici na palubi  reformisanog  bh. broda"  su davno dobili "morsku bolest" , sa pojavnim oblicima "bljutavosti i povraćanja".