U vremenu kada je zavladala potpuna besparica s kojom se evo, nakon ovih praznika suočavamo i obračunavamo (mi smo u minusu, dakako), ne mogu a da ne mislim o tome da smo sami krivi za ovo što nas je snašlo
Do jučer smo se svi, redom, busali u prsa protiv vladajućih struktura, ali busali na način da stanemo pred očito, poput razmažena djeteta začepimo uši, napućimo usne, zatvorimo oči i glasno govorimo: „MENE SE POLITIKA NE TIČE!!“
Nemamo posla, nemamo ni porodicu (kako ćeš se, bolan, ženiti, kad ni za sebe nemaš), nemamo svoje kuće, nemamo dana staža, nemamo zdravstveno, nemamo se gdje ni baviti sportom, nemamo za novu bundu, nove čizme, auto, nemamo za kafu, nemamo, nemamo, nemamo...
Nemamo ni pojma o politici, ne znamo ko nas predstavlja, ko je u Parlamentu, ko je na vrhu, zašto su gore negdje trojica krojača, a sve tako loše skrojeno, nenosivo, nepodnošljivo.
Ima i onih koji znaju, da se razumijemo, ali mali broj ljudi, nažalost, ne može samostalno uraditi ništa jer je veći broj onih koji i dalje začepljaju uši (ili se udaju za papire-da udaju, bez obzira na spol). Veći je broj i onih koji neumorno i besmisleno slijede politiku o kojoj nemaju pojma, ali bitno da slijede, i srčano se drže toga, bez obzira što su samo to-broj. Kvantitet potreban za jedan sloj društva. Kvantitet koji stanovništvo u BiH dijeli na političare, one koji hrane političare (privrednike) i siromašne. Treće nema. A kvalitet nije poželjan jer ako ste kvalitetni onda se vama ne može upravljati, niste poslušni.
Ne trebamo se čuditi nebuloznim cijenama toalet papira, pepeljare, i sl., kad u malim sredinama, na vlastite oči možete vidjeti sličnu upotrebu novca, samo malo otvorite oči-kad su vam već uši začepljene.
Ja ću o svojoj sredini. Svaki dan možete vidjeti političare, i one na funkcijama i one iza paravana, kako u Bužimu ručaju u restoranu. Pa ćete primijetiti da često i mijenjaju restoran, jer im je dosadila ponuda iz prethodnog. Pa će šniclu koja je „kao opanak“ zamijeniti miješanim mesom u drugom restoranu, dok i to eto, ne dosadi. Sjetim se svog famoznog mjesečnog menia koji se sastojao od paštete i kifle, ono kad sam i ja, vaktile, radio.
Pa ujutro sretnem mladog jednog insana, kako do posla u jednoj trgovini pješači oko 4km, pri tom silazeći sa jedne od čuka. A sjećam se kako su pričali da se taj isti insan kao tinejdžer borio, pa dugo poslije imao noćne more, a njegova sijeda kosa me navede da zaključim da su te more još tu.
Pa vidim, u po frke, u sred ljeta, nema rasvjete u glavnoj nam mahali. A sjećam se načelnika kako je obećavao da će redovno obići mahalu da vidi je li sve ok, i to pješke, da se uvjeri da sve funkcioniše, da radi rasvjeta, itd. Mora da nije mogao nakon što se prejeo u jednom od restorana. A šta je ovaj mladi insan iz prethodnog pasusa, na ovoj zehmeriji (i još radi vani) jeo za ručak?
I opet ćemo sutra slušati kojekakve priče, obećanja, sve za dobro drage nam BiH. Slušaćemo o tome pijuckajući Coca Colu, ili Rauch, uz poneku bocu Kiseljaka. Za dobro BiH nije se mogla kupiti Sky Cola, i ostali bosanski proizvod, da ne kažem i neki sok iz bužimske sokare jer gosti se moraju ugostiti dobro, ne u ime BiH, nego u ime glasova. GLASOVA, da. Okupili ste sto ljudi-ali ne insana, sa potrebama i željama, nego sto glasova, sto iksića-oktobarskih plodova.
Ali lijepi su ljudi-ovi naši političari. Okrugle stomačine i isti takvi obrazi su lijepo uokvireni lijepim košuljama kariranih i prugastih uzoraka kupljenih negdje u Karlovcu, Zagrebu ili su jednostavno „dolce bregana“, nova dizajnerska marka. A sve to u duhu islama, uz propovijedi i maske lijepih manira islama, koje su oni, eto, usvojili, i pokazuju u džamijama. (Prognoze najavljuju da će se u narednom periodu tražiti „karta više“, ili ti mjesto/saf više u džamijama, sve u cilju bolje berbe iksića.)
I može se pričati o započetim projektima, onim već implementiranim, ali budimo realni. Sve to je uradilo stanovništvo mjesne zajednice/općine/grada/BiH. Stoga, red je da se ne oglušimo na arogantnost, nadmenost, oholost vladajuće klase ili horde, kako vam je draže. Red je da napokon shvatimo da je politika ta koja nam „kroji gaće“ i politika je ta koja je majarica našeg ručka. Hoće li sutra naš iksić dobiti onaj koji se koristi radom onih koji ih hrane a istovremeno zakida one zadnje-siromašne, kojih je najviše? Hoćemo li kupovati sokiće, jagnjetinu, meze, parfeme za žene, ljubavnice, skupe obleke i obijesna auta?
Hoće li mladi i dalje začepljati uši i zatvarati oči?
Jedno jednostavno pitanje „a kako ti to?“ može nas natjerati da mijenjamo sebe, druge, a potom i cijelu okolinu. Do kad ćemo pustiti privilegije ljudima koji to ne zaslužuju? Do kad ćemo pustiti da nas zastupaju ljudi koji ne znaju prozboriti o vremenu, kamo li se založiti za svoj narod? Do kad će nam metar asfalta biti mjerilo za uspješnost? Do kad?
A i dalje nemamo, nemamo, nemamo...
Nema komentara:
Objavi komentar