Puno je toga iz naše bošnjačke baštine tokom vremena i ratova, svjesno i planski, zatirano i potirano, devastirano i lagerovano u vremenske ostave, ili sabijano u surgune tuđeg i neželjenog. A sve sa ciljem iživljavanja najplemenetijih izdanaka bosanskih i pokušaja navrtanja tuđom sortom, neželjenom, gorkom i nerodnom. Ali dođe srećom vakat, kada valja čupati iz dubine i otimati od davnina kulturne biljege i razasuto blago bošnjačko, koje će zaboravljenim sjajem danas, sutra, nanovo, da, kroz vremena i prostore razastre najfinije vezove duše bošnjačke.
U nizu ljepota što ih Bosna iznjedri, a vrijeme i ljubav prema ljepoti raznese po svijetu bijelome, svakako spadaju i umjetnički radovi u drvetu pa i u bosanskom, koji su trebali zasigurno postati jedan od zaštitnih znakova Bosne.
Od davnina poznato rezbarenje srećom sačuvano je kao jedno od najljepših bosanskih tradicija, svakodnevno bogateći novim sadržajima i kvalitetima.
Imamo vrhunskih umjetnika koji to rade u drvetu, daju mu dio sebe, svoje duše, što ostavlja snažan pečat ljepote i neprolaznosti, ali i veliki izazov i svakodnevni podstrek mladim rezbarima.
Nažalost, imamo i neizgrađen i dosta primitivan stil i način rada u drvetu, svašta i svačega, a ponajviše nekih ptičurina koje samo nisu prhnule sa štandova poređenih pored bosanskih cesta čekajući nekog kupca suvenira.
A opet imamo one koji to znalački prilagode umjetničkim tokovima, ostajući pri tom vjerni, islamskoj i bošnjačkoj tradiciji i kulturi. Mnogi su vlastodršci svojih radionica umjesto rezbarskih poslova prelazili na stolarske radove, a to je počelo da zatire bošnjačko – muslimansku tradiciju.
A što se tiče načina rada u drvetu, izvode se poznati stilovi: duborez, linorez, arapski stil, perzijski stil i kao vrhunac ljepote bosansku šaru. Sve, dakle, ovisi od želje naručioca. A kada je riječ o bosanskoj šari, dovedena je gotovo do perfekcije. Igra mašte i vještine stvorila je takvu ljepotu u kojoj satima duša može bez prestanka uživati. Najrazličitije preplitanje linija i oblika, ni najprobirljivijeg posmatrača ne može a da ne opčini i potčini svojoj magičnoj ljepoti.
Da se puno pažnje posvješuje umjetnosti i ljepoti, a kojom drvo treba da progovori – vidi se po tome što se za izradu koriste najplemenitije vrste drveta, sušene najmanje deset godina i to: orah, javor, mahagoni, kaučkovac, tik ebanovina, palisander, atrozis, itd.
Ovako strogim izborom moguće je da prirodne šare (godovi) drveta i utisnuta mašta umjetnika profunkcioniraju u svojoj ljepoti.
Možda je to jedinstveno prirode i mašte najbolje do izražaja dolazi kod peškina, koji je inače simbol bošnjačko – muslimanske tradicije. Peškuna kojega je kao upotrebni predmet imala svaka bošnjačka kuća, i bogata i siromašna.
I kada je već riječ o bošnjačkoj kući bilo bi vrlo interesantno za mlađe čitaoce opisati kako je izgledala, odnosno kako izgleda jedna bosanska soba.
Interesantno je napomenuti da su čekmedže bile uglavnom namjenjene za ostavljanje vrijednosti i dragocijenosti koje ženik (mladoženja) daje porodici nevjeste. Tu se nalazi i vrijednost mehra (vjenčanog dara) u koji niko ne smije da dira.
Dakle, svaka bosanska soba ima udobnu i vješto urađenu sećiju na čijim se krajevima nalaze škarbije. Ispod je veliki peškin sa četiri ili šest malih peškuna. Tu su zatim ćošnjaci u različitoj izvedbi, te rozeta sa lusterima, razni rafovi, kredenac. Svakako tu još dolaze čekmedže ili sehare.
Nema komentara:
Objavi komentar