Mene je stid, a vas?

Odavno je naše društvo postalo imuno na nepravdu. Čak bi se moglo reći da se većina građana srodila s istom. Pa je više ne smatramo pogubnom za život, nego je smatramo prvom pratiljom života. Odavno se ponašamo da nas ni zašta nije briga.

Sve dok mečka ne zaigra pod našim prozorima mi se osjećamo sigurnim, odnosno ne boli nas niti dotiče to što se pred našim očima dešavaju strašne stvari, na koje nit` hoćemo, nit` želimo da reagujemo. Mi moramo uzeti pouku iz priče o maloj ptici koja u kljunu donosi vodu da bi gasila vatru u koju je bačen Ibrahim a.s.. Kad biva upitana, zašto se trudi kad zna da njene kapi ne mogu ugasiti vatru i spasiti Ibrahima, ptičica odgovara: – “Kad preselim i dođem pred Gospodara neću biti pitana zašto vatra nije ugašena, nego šta sam ja učinila da se ta vatra ugasi”… Mi smo očito daleko od razmišljanja ove ptičice.

Gledajući CD na Face tv sa Senadom Hadžifejzovićem u kojem su gostovali hfz. Adnan Mrkonjić i prof. Muhamed Ikanović iz Udruženja građana “Orjent”, koji su bez njihovog znanja i dozvole opečaćeni kao tzv. vehabije, osjećala sam takav ponos i snagu. Opet, u isto vrijeme, stid me zbog vlastitog gafleta spram nepravde koja se činim ovim insanima. Pred njihovom snagom uma i vjere koja ih drži tako ponosnima i strpljivim da s toliko moralnog dostojanstva mogu gledati nepravdi u oči, a da nikad ne osjete potrebu da trepnu ili obore pogled. Sve rečeno u pomenutoj emisiji imalo je svoju vrijednost. Sve je otvaralo oči nama koji se pravimo da nas se ne tiče ili robujemo predrasudama raznih udbi i tajnih službi koje vršljaju po okupiranoj Bosni i Hercegovini, posebno u sredinama među Bošnjacima koji su preživjeli genocid. I tako nasjedamo na medunjikavu priču bjeslosvajetskih hohštaplera sa našim neukim političarima i udbašima da unaprijed donesenom ili isforsiranom stavu i mišljenju, bez da smo pokušali da iskreno upoznamo određene ljude i stvarno stanje. Davno je rečeno: “Lakše je razbiti atom nego predrasudu”. I dok su njih oba pokušavali da dokažu da su časni i ponosni građani i sinovi ove zemlje i naroda, da suzama i halalima dokazuju ljubav i odanost, ja sam sve više tonula u strah, kako ću pred Gospodarom odgovoriti na pitanje: “Šta sam učinila da se ova nepravda zaustavi”. Znam da nisam učinila ništa. Ili nisam učinila dovoljno. Strah me. Da, baš me strah onih suze u očima hfz. Adnana koje mi izgledaju kao voda koja u tom trenutku gasi džehenemsku vatru. Strah me pred ljubavi koja izbija iz svake riječi prof. Muhameda kad govori o halalu, za sve urađeno i za sve ono loše što mu može biti urađeno. Ta spremnost na oprost me podsjeti na milost koju odavno ne pokazujemo u onim količinama u kojima trebamo i moramo jedni spram drugih.

Gledajući ih osjetila sam i snagu i hrabrost da se borim. Da kažem da me se tiče. Da kažem da mogu, smijem i želim da učinim da se nepravda koju trpe zaustavi. I ako smo različitih pogleda na poimanje vjere (duhovno sam bliža sufizmu), to nije razlog da šutim dok oni trpe. Svjesna da i kad ne mislimo isto, ja moram braniti njihovo pravo na slobodu mišljenja i njihovo poštovanje institucije Islamske zajednice i uvažavanje oni koji ju vode, što ujedno demantuje neistine koje plasiraju kojima je stalo do bošnjačkog nejedinstva, slabljenja i pucanja po svim šavovima.

Dočim, da iz svake pore moga bića izbija ponos na Bošnjake hzf. Adnana i prof. Muhameda, na njihovu istrajnost na istini, na njihovo ashabsko trpljenje nepravde, na njihov sabur i spremnost da oproste. Da na nepravdu odgovore poštivanjem institucija i zakona države Bosne i Hercegovine njihove jedine domovine za koju su spremni i danas ako treba dati život.

Zbog svega učinjenog spram njih, i njih spram svih nas i države, iako oni to dobro znaju ipak jasno im se treba poručiti, Bosna i Hercegovina jeste vaša zemlja, u kojoj s pravom trebate biti u svojoj vjeri i našoj zajedničkoj instituciji – Islamska zajednica. Istovremeno, vi ste Bošnjaci, a Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka, tako da kao Bošnjakinja imam obavezu koja prelazi u potrebu da vam dam punu podršku i da vam javno izrazim poštovanje spram vašeg odnosa prema svima nama koji se pravimo i gluhi i slijepi pred problemima kojima ste izloženi od strane raznih policijskih službi, kojima se poturaju sponovane informacije a sve u cilju izjednačavanja žrtava genocida i katila koji su spremni da ponove genocide nad Bošnjacima i da rasture ovu hiljadugodšnju državu, koja je bi trebala biti svetinja svakog njenog građanina, a nije, i znamo dobro kome i zašto nije. Država je moja svetinja i njeni zakoni su za mene neupitni, ali mi je isto tako sveto pravo čovjeka, zakoni treba da budu doneseni da se štiti čovjek, a ne da ga se maltretira, zlostavlja, bez razloga hapsi… Isto tako, i ti koji provode zakone treba da budu svjesni posljedica i odgovornosti koju nose i da znaju da je nanijeti nepravdu drugom čovjeku i slomiti mu srce teže kod Allaha nego srušiti Kabu, jer Allah je stvorio čovjeka, a čovjek je napravio Kabu.

I zato sam postiđena svoje šutnje, koja prelazi u odobravanje. Postiđena sam pri spoznaji da dok mi mirno spavamo, u kuće i stanove naše braće i sestara upadaju “čuvari reda i mira” sa televzijskim kamerama, kad im se ćejfne s razlogom samo njima jasnim “krivi su jer neko treba da bude kriv, jer Bošnjak ne može niti smije biti prav”…

Dok osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik normalno dobije minute na Javnom RTV servisu odnosno BHRTV, da se javno rehabilituje, dotle naši Zlatni ljiljani bivaju hapšeni, naši hafizi suzama moraju dokazivati količinu nepravde koju podnose, naši profesori se moraju zaklinjati i unaprijed halaliti sve što bi neko iz vlastite nemoći i straha mogao da im napravi… Dok se naši mediji (čitaj radio BIR i Preporod) ubiše da dokažu kako je Meša Selimović Bošnjak i bošnjački pisac, i daju mu nezasluženu promociju, dotle ko nijemi šute o ovakvim rak ranama našeg naroda. Dok jedni biju bitke, drugi uživaju u slobodi koju su im upravo ovi prvi izvojevali. Sve dok nas se ne bude ticalo stanje svakog od nas, sve dok hal svakog insana ne bude predmetom naše brige i sreće, daleko smo od one ptičice koja donosi vodu da ugasi vatru. Daleko smo od pravog odgovora na pitanje: “Šta smo uradili da se vatra nepravde ugasi”?

Kako sad stvari stoje, više opravdanja bi u našem narodu našli za svetosavskog glasnogovornika genocidne bratije i tvorevine Namanju Kusturicu koji mrzi sve što ga na njegov iskon podsjeća, nego što nalazimo sluha i potrebe da stanemo u zaštitu onih koji kroz suze govore o ljubavi za narod i državu.

Zatvarat oči pred nepravdom koja je i naša, znači spremnost plaćanja danka istoj, kad god mi plaćamo danak, tad krvava Drina teče.

Iskreno, mene je STID, a vas?