U subotu, 26. decembra u prostorijama udruženja “Mladi muslimani“ u Morića hanu, održana je promocija knjige “Sandžački čvor“ autora Almira Mehonića
Knjiga je sačinjena od autorovih tekstova, koji su rezultat njegovog desetogodišnjeg novinarskog i spisateljskog rada. Promotori knjige su bili ugledni bh književnici Abdullah Sidran i Fatmir Alispahić. Kako su istakli promotori, bošnjačka politika nema apsolutno nikakve strategije o statusu Sandžaka.
Sveobuhvatna analiza
“Knjiga predstavlja jednu sveobuhvatnu analizu situacije u Sandžaku uzimajući u obzir historijske, kulturološke, ekonomske, političke i druge aspekte kroz poslijednjih 100 godina od kada je Sandžak zauzet od strane srpske i crnogorske vojske“, kaže za Novo vrijeme Almir Mehonić, autor knjige.
Podjele koče napredak
O bodućnosti i razvoju Sandžaka, autor kaže kako se Sandžak treba razvijati u skladu sa evropskim principima regionalizma u jednu modernu evropsku prekograničnu regiju, ali i napominje da je pravo pitanje da li su političke elite Sandžaka sposobne da Sandžak razvijaju u tom smjeru.
“Za to postoji nekoliko ozbiljnih kočnica. Prije svega ona se ogleda u fragmentaciji i usitnjenosti političke scene u Sandžaku, manjku međusobne komunikacije i stvaranja jedninstvene regionalne politike prema Beogradu i Podgorici. Čak suprotno, dosadašnje iskustvo je pokazalo da se priča o statusu Sandžaka koristila kao trgovačka roba za pozicije i privilegije u državnoj vlasti. Beograd a i Podgorica ovakvu situaciju planski proizvode i koriste, odnosno oni unutar sandžačkih elita uvjek nalaze pojedince, grupe i stranke koji su najgrlatiji protivnici zahtjeva za rješavanje statusa Sandžaka. Naravno, ovdje ne treba zaobići ni indiferentan odnos Sarajeva odnosno bošnjačke političke i intelektualne elite spram sandžačkog pitanja. Jedan dio ove elite je nesposoban da vodi bošnjačku politiku na širem bošnjačkom životnom prostoru dok je drugi dio ove elite procjenio da bi zahtjevi za autonomiju Sandžaka doprinijeli jačanju secesionističkih težnji u entitetu RS. Ovdje su dvojako pogriješili. Prvo, zato što su u isti rang stavili jednu genocidnu tvorevinu sa jednim historijskim regionom koji svoje zahtjeve zasniva na građanskim i demokratskim načelima a ne na etničkom čišćenju i genocidu. Druga greška je što zahtjev za autonomijom Sandžaka može pomoći u smirivanju secesionističkog ludila koji dolazi iz Beograda. Uzroci srpske politike su uvjek u Beogradu dok su posljedice u Banja Luci“, pojašnjava Mehonić.
Na sceni uvijek isti lideri
Problema dodatno usložnjava i činjenica da Sandžak već dvije decenije vode iste političke elite, uprkos činjenici da su se u regionu više puta desile promjene.
“U Sandžaku 25 godina nakon višestranačja nije došlo do smjene političkih i vjerskih elita. Iako se to desilo u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, Kosovu, Makedoniji, jedino je Sandžak oaza političkih i vjerskih mumija koji opstaju preko straha i ucjena. U Sandžaku imamo lidere, poltrone i ostali narod koji mora da glasa za takve opcije jer je zatvoren svaki prostor za pojavljivanje normalnih političkih snaga ili za smjenu sadašnjih elita unitar postojećih stranaka i institucija. Sadašnja sandžačka politika je nesposobna da riješi probleme u Sandžaku, prije svega ekonomske i probleme u diskriminaciji na osnovu ljudskih prava. Eventualni domet sandžačke politike može biti asfaltiranje pojedinih putnih pravaca, izgradnja nekih infrastrukturnih objekata i neka vrsta folklornog identiteta. Nadati je se da će Sandžak u narednom periodu doći u fokus međunarodnih faktora zbog njegovog geostrateškog položaja i da će ovaj prostor kao buduća EU skunuti granične okove sa kojima je Sandžak utamničen i otvoriti normalnu komunikaciju među ljudima. Ono što je realno očekivati i što bi sadžačka politika mogla uraditi jeste da pitanje statusa sandžaka drže aktuelnom u javnom diskursu“, zaključuje Mehonić i dodaje kako je osnovna poruka knjige poziv na promjene i poziv na konsenzus.
Nema komentara:
Objavi komentar