Posljednjih godina to se mijenja. Raste svijest u društvu kada je ovaj problem u pitanju, ali i žene postaju hrabrije jer im se kroz sigurne kuće i brojne nevladine organizacije koje djeluju pri ovim kućama, omogućava da život nastavljaju van porodice u kojoj su bile zlostavljane.
U sigurnim kućama tvrde da je broj prijava žrtava u porastu ako se uzmu u obzir informacije i prijave putem SOS telefona policijskim upravama i službama socijalne zaštite. Međutim, policija navodi da posljednjih godina imaju evidentirano smanjenje broja prijavljenih krivičnih djela.
U Bosni i Hercegovini trenutno ima devet sigurnih kuća, od toga je šest u Federaciji BiH, a tri u bh. entitetu Republika Srpska. Osobe koje su pretrpjele nasilje borave u tim kućama, imaju terapije, ali u njima mogu ostati najduže šest mjeseci. Nakon toga su uglavnom prepuštene same sebi ili primorane vratiti se mužu zbog kojeg su i bile u sigurnoj kući. U većini slučajeva su to žene i djeca, javlja Anadolu Agency (AA).
U okviru sigurne kuće Fondacije lokalne demokracije u Sarajevu realizuje se niz programa podrške žrtvama nasilja u porodici u cilju njihove rehabilitacije kao što su programi ekonomskog osnaživanja, psihosocijalne terapije... U sigurnoj kući djeluje i SOS telefon za prijavu nasilja u porodici dostupan 24 sata. Fondacija lokalne demokracije sa Ministarstvom za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Federacije BiH surađuje od 2001. godine od kada imaju potpisan protokol o saradnji.
Menadžerica sigurne kuće u Sarajevu Mubera Hodžić-Lemeš kazala je da je u pitanju jedina sigurna kuća na području Kantona Sarajevo, kapaciteta 35 osoba.
"U proteklih 15 godina primili smo 1.610 žrtava porodičnog nasilja koje su tretirane kroz smještaj u našoj ustanovi. Sada u sigurnoj kući na smještaju imamo 24 osobe", pojasnila je Hodžić-Lemeš.
U BiH postoji devet sigurnih kuća i sve djeluju u okviru nevladinih organizacija sa 173 smještajna kapaciteta. Sigurna kuća u Sarajevu podrazumijeva permanentno odvijanje tri servisa. Prvi servis podrazumijeva sklonište za žene i djecu, žrtve porodičnog nasilja. Zatim, postoje skloništa za djevojke-djevojčice od 12 do 18 godine, sklonište za žrtve seksualnog nasilja, silovanja. Treći servis je SOS telefon, linija za prijavu nasilja u porodici, a otvorena je 24 sata.
"Broj prijava žrtava, možemo reći da je u porastu ako uzmemo u obzir informacije i prijavama putem SOS telefona policijskim upravama i službama socijalne zaštite. Ali, sve osobe koje prijave nasilje, ne znači nužno da imaju potrebu za smještajem u sigurnoj kući. Otprilike oko 100 korisnika tokom godine bude smješteno u sigurnoj kući", istakla je Hodžić-Lemeš.
Napominje da se najčešće radi o žrtvama koje su porodičnom nasilju bile izložene dugi niz godina, koje su smještene kada je njihov žovot ili život djece bio ugrožen i kada je došlo do krajnje mogućnosti izdržavanja jedne takve situacije u porodici.
Hodžić-Lemeš ističe da posljednjih godina dolazi do podizanja nivoa svijesti kada je u pitanju nasilje jer sam odgovor društva ohrabruje žene da prijave nasilje jer sada znaju da postoji sistemski pristup, da su institucije sistema uvezane, da postoji zakon i da zaista postoji mogućnost da im se pomogne.
"U posljednje vrijeme se susrećemo sa tim da nam se javljaju i žene koje su nasilju bile izložene i čak 40 godina. Znači, žene koje su šutjele i trpile zbog patrijarhalnog odgoja, sramote i preuzimanja krivnje i odgovornosti zbog nasilja. Međutim, podizanjem svijesti, medijskom pričom o cijeloj problematici, one su se osnažile, ohrabrile i odlučile, mada u kasnim životnim godinama, prekinuti nasilje. Najveći broj žena je i dalje u starosnoj dobi od 25 do 35 godina što nam jasno govori da je nasilje prisutno od samog početka braka", naglasila je Hodžić-Lemeš.
Najveći broj djece, koji dođu sa majkama u sigurnu kuću, ima do pet godina. Dakle, nasilje postoji od početka braka, ali se i prekida u tim godinama.
"To je ono što nas raduje. Da su žene svjesne da nasilje nikada, ni pod kojim uslovima nije uredu, da nema tolerancije na nasilje i da ga kao takvo treba prekinuti. Prekid bračne ili vanbračne zajednice u kojoj postoji nasilje nije i ne mora da znači trajni prekid jedne zajednice", pojasnila je Hodžić-Lemeš.
Nasilje u BiH je, prema njenim riječima, dio intergeneracijskog prenosa modela ponašanja.
"Suoačavali smo se sa tim intergeneracijskim modelom tako da ženska djeca preuzimaju model majke žrtve, a muška model oca. Imali smo djevojčice koje su bile na smještaju sa majkama zbog nasilja od oca. Kasnije, nakon deset ili 13 godina, te mlade osobe su zasnovale bračne zajednice u kojima su postale žrtve nasilja", ističe Hodžić-Lemeš.
Naglašava da to potvđuje koliko se model ponašanja prenosi i koliko može dugo da traje te da je zbog toga jako važno da se nasilje prekine. Hodžić-Lemeš napominje da postoje brojni programi rada sa počiniteljima nasilja u kojima oni mogu, ukoliko žele, da promijene svoje ponašanje i da dođe do reintegriranja jedne porodice bez nasilja.
"Mi u tom smislu imamo uspješne priče i mi imamo pozitivna iskustva gdje su porodice opstale, gdje su nastavile zajednički život, ali u njima više nema nasilja. Da bi se to ostvarilo počinitelji nasilja su se dobrovoljno javljali i tražili su pomoć", poručila je Hodžić-Lemeš.
Prema njenim riječima, ti muškarci su kroz terapije naučili kako da se na drugačiji način nose sa stresom, frustracijama i svime onim što je izazivalo agresivno ponašanje u njihovim domovima.
Žene u sigurnoj kući mogu ostati do šest mjeseci, ali je moguće ostati i duže uz neke opravdane razloge. Najčešće i ostaju od tri do šest mjeseci. Sa ženama u sigurnoj kući se radi individualni i grupni tretman. Ukoliko žena izrazi želju i vidi mogućnost pomirenja sa suprugom, a i on izrazi istu želju, sa njima se radi paralelan terapijski tretman i nakon određenog perioda oni se pomire. Postoje i žene koje se odlučuju na prekid bračne zajednice. Analiza u posljednjih pet godina pokazuje oko 60 posto žena se vraća mužu.
U sigurnoj kući u Sarajevu razgovarali smo i sa jednom žrtvom nasilja u porodici.
"U braku sam šest godina. Imam dijete od četiri godine. Nasilje je počelo od samog početka našeg bračnog života. Prvo su bile provokacije, ponižavanja, maltretiranja. Znao je da me nekada udara i za jednu riječ. Bacao je stolove...", ispričala je jedna od žrtava nasilja u porodici.
Pokušala je poboljšati situaciju u braku, jednom je otišla od njega, ali mu se opet vratila.
"Nije me bilo mjesec dana. Međutim, tražio me. Kada me našao htio je da priča samnom. Molio me i plakao da mu se vratim. Sažalila sam se i vratila se. Bilo je bolje oko mjesec dana i onda je opet počeo sa svojim hirovima i frustracijama. Agresivno je reagovao na svaku sitnicu", istakla je ova žrtva nasilja.
Nasilje je loše uticalo i na njeno dijete.
"Kao da je zaboravljao da je tu dijete. Nastavljao je da viče. Sve su slušale komšije, ali nikada niko nije htio da mi pomogne. Jednog dana, posljednjeg dana maltretiranja, dobila sam 30 udaraca u glavu. To je sve gledalo moje dijete. Vrištalo je i plakalo. Kada se malo smirilo u meni se nešto desilo. Uzela sam svoje dijete, istrčala iz kuće, otišla u policiju i prijavila ga", prisjetila se.
Plašila se, kao i većina žrtava, da učini prvi korak.
"Na kraju sam sve to uradila. Policija me, sa socijalnim radnikom, uputila u sigurnu kuću. Već tri mjeseca sam sa djetetom u sigurnoj kući. Ovdje sam dobila podršku. Bila sam utučena, bilo me strah...Dobila sam samopouzdanje i sada imam snage da se borim za sebe i svoje dijete. Imam ciljeve koje ranije nisam ni smjela da imam. Osjećam se lijepo. Cilj mi je da moje dijete ima lijepo djetinjstvo, da ga školujem i da odrasta u normalnoj sredini", ispričala je jedna od žrtava porodičnog nasilja.
Svim ženama poručuje da, kada krenu prve provokacije, kada dođu prvi udarci, da reaguju, ne zavlače se i ne misle da će se on promijeniti.
"Oni se ne mogu promijeniti. Oni imaju svoje ciljeve i začarani krug. Žrtvu prvo odvoje od prijatelja, porodice, da nema komunikacije", dodaje ona.
Dijete ove žrtve je također imalo traume tako što nije moglo da spava, budilo se u noći, vrištalo...
Fondacija lokalne demokratije je otvorila i Centar za žene koji radi na ekonomskom osamostaljivanju žena, pomaže im da na tržištu rada postanu konkurentnije, a sve to kroz prekvalifikaciju, dokvalifikaciju i to se pokazalo kao pozitivno rješenje. Pomaže im se da nađu posao, da se ekonomski osnaže.
Jedna od žrtava nasilja, koja sada vodi normalan život, osamostalila se i pokrenula privatni biznis za AA priča o životu koji je vodila prije, ali i nakon izlaska iz sigurne kuće.
Samohrana je majka četvero maloljetne djece. Odluka o nastavku života bez muža je u početku bila teška, ali je shvatila da je to pravi izbor jer niko ne treba da trpi nasilje u porodici. Danas vodi slastičarnu od koje izdržava sebe i svoju djecu.
"Hobi mi je bio pravljenje kolačića. Opredijelila sam se za tu vrstu posla jer sam vidjela da je to unosnije i da će pomoći mojoj djeci", ispričala je.
Ova hrabra žena kaže da je u trenutku pokretanja brakorazvodne parnice imala i dvije bebe.
"Svakoj ženi kažem da ne smije trpiti nasilje u bilo kojem pogledu. Bilo da je od brata, muža ili nekog drugog. Nije ništa vrijedno. Uvijek postoji rješenje i uvijek će se naći neko ko će vam pomoći i ko će vas podržati. Tako je bilo i u mom slučaju", ispričala je ova žena, nekada žrtva porodičnog nasilja.
Nasilje u njenoj porodici je trajalo oko osam godina. Kako kaže, niko ne treba da trpi nasilje, bilo ono fizičko ili psihičko, i imala ta žena jedno, dvoje ili više djece.
"Uvijek se nađe rješenje i za djecu i za posao. Bolje se nekada sam izboriti za svoju djecu nego u dvoje", istakla je.
Ženama, žrtvama zlostavljanja, poručuje da budu hrabre i imaju samopouzdanje.
"Da kažu jasno i glasno: Ja ne želim trpit to. Ja mogu bolje. Bitno je da imaju cilj. Moraju sebi postaviti cilj u životu", dodala je ova žena.
Glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić istakao je da je od 2003. godine bio povećan broj prijava nasilja u porodici, ali kasnije kako je rasla svijest i kod žrtava i u društvu, u posljednje tri godine imaju smanjenje broja prijavljenih krivičnih djela.
"Međutim, to je i dalje pojava koja je prisutna u našem Kantonu", ističe Nefić.
Objašnjava da su posebno, kao MUP KS-a, organizovani kada je porodično nasilje u pitanju.
"U svakoj policijskoj upravi imamo posebno educirane ljude i određene da rade sa žrtvama nasilja u porodici, sa nasilnicima", istakao je Nefić.
Govoreći o porodičnom nasilju, MUP KS-a, je u devet mjeseci ove godine, zaprimilo 207 prijava za nasilje u porodici, a protiv osoba koje su počinile to nasilje u 154 slučaja je dostavljen izvještaj o počinjenju krivičnog djela nadležnom tužilaštvu.
"Naši policijski službenici radeći na dokumentovanju i rasvjetljavanju krivičnih djela lišile su slobode 140 osoba. To su brojke koje su manje u odnosu na isti period prošle godine, ali svakako s obzirom na specifičnost ovog krivičnog djela, u odnosu na situaciju da svi mi u porodici očekujemo mir, da očekujemo pomoć, a ne nasilje, ovo je specifično krivično djelo. Mi smo posebno osjetljivi na to, a isto tako posebno smo organizovani", naglasio je Nefić.
U svim policijskim upravama u kantonu postoje i posebno opremljene sobe za rad sa žrtvama porodičnog nasilja. Njihov zadatak je, napominje Nefić, da postupaju po zakonu, ali i zaštite žrtve nasilja. Ukoliko neko od komšija ili porodice obavijesti o mogućem zlostavljanju u porodici, policijski službenici izlaze na lice mjesta, snime situaciju, dokumentuju je i pozovu žrtvu nasilja da to prijavi u policijskoj upravi, a nakon toga se postupa u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, a u saradnji sa nadležnim tužilaštvom.
"U većini slučajeva su to žene i djeca. Sigurna kuća je zaista sigurna. Naši policijski službenici koji rade na terenu ih često obilaze, a svakako, poziv je prioriteta. Nemamo evidentiranih slučajeva da je neka od žrtava nasilja napadanuta u ili u blizini sigurne kuće", naglasio je Nefić.
Napominje da Krivični zakon Federacije BiH od 2003. godine sankcioniše ovo krivično djelo i propisane su određene kazne, zavisno od načina izvršenja, ali i posljedica nasilja.
"Kada govorimo o rasponu kazni za počinjenje ovog krivičnog djela, ona može, kao najblaža, da bude novčana i u zavisnosti od posljedica koje su nastupile. Ukoliko je nastupila smrt nakon zlostavljanja kazna može biti najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora", istakao je Nefić.
Dodaje da postoje i slučajevi gdje su muškarci žrtve zlostavljanja, ali da je taj broj dalkeo manji u odnosu na žene, žrtve zlostavljanja.
Nema komentara:
Objavi komentar