Dvije su stvari koje se kriju pod pojmom Dayton.
Prva je sam sporazum, njegove odredbe - uključujući Ustav - i njihova implementacija, dakle ono kako utječe na funkcioniranje države i život građana. Druga stvar je sam pojam Dayton, koji kao da živi svoj život. To je politički i raznovrsan život: Dayton kao garancija stabilnosti i mira. Dayton kao prepreka za napredak. Dayton kao nešto što je nametnuto, itd. Iz njega proizlaze različiti stavovi političara, koji se potom podmeću građanima. Ovo su dva najosnovnija: "za uspješnu budućnost Dayton se ne smije mijenjati" i "za uspješnu budućnost Dayton se mora mijenjati", piše u kolumni za Nezavisne novine Miroslav Lajčak, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova Slovačke Republike.
Već od početka sukoba međunarodna zajednica je željela dovesti zaraćene strane u Bosni i Hercegovini za pregovarački stol kako bi se rat prekinuo te uspostavio mir. Za vrijeme sukoba odbijeno je više inicijativa. Tek oni pregovori koji su vodili k Daytonu i Parizu donijeli su kompromisno rješenje. No, ne smatram da je to u potpunosti nametnuto iz inozemstva, budući da su na pregovorima i konačnom rješenju prisustvovali i izravno sudjelovali predstavnici zaraćenih strana i time preuzeli zajedničku odgovornost. Činjenicu da su ušli u pregovore i na kraju potpisali sporazum treba shvatiti na taj način da su se odlučili za prekid besmislenog krvoprolića. Nitko od svojih zahtjeva nije dobio potpuno sve, no svi su dobili mir. Pretpostavljam da predstavnici nisu uspostavili mir kako bi pripadnike "svojih" naroda na neki način utamničili ili "zaledili" u vremenu i prostoru, već kako bi zemlju usmjerili ka normalnoj europskoj budućnosti.
Daytonskim sporazumom postignut je mir. Kontrolni mehanizmi (checks and balances) uspostavljeni su kako bi osigurali zaštitu za sva tri naroda, no ipak s druge strane, ubrzo su postali kočnica razvoja. Bilo je nekoliko pokušaja promjene Daytonskog ustava, no do nje dosad još nije došlo. Tema ustavnih promjena prisutna je bila na ovaj ili onaj način za vrijeme cijelog mog mandata kao visokog predstavnika u BiH.
Do danas sam uvjeren da do stvarnog napretka može doći samo unutar zemlje. Međunarodna zajednica nema čarobni štapić kojim bi jednim potezom Bosnu i Hercegovinu pretvorila u raj na zemlji, gdje nitko ne bi morao preduzeti ništa, gdje bi iz dana u dan svi problemi nestali i gdje bi zavladala harmonija. Stoga su nepotrebna razmišljanja o novoj međunarodnoj konferenciji o BiH. Takva konferencija mogla bi biti uspješna jedino u slučaju da se prije nje postigne domaći politički i društveni konsenzus. Jer dok ne postoji domaći konsenzus, nijedna konferencija ga ne može nametnuti. I kada bi postojao, ta konferencija bi kao takva već bila nepotrebna.
Stoga ponavljam, sviđalo se to nekome ili ne, da u demokratskoj državi birači biraju svoje predstavnike koji preuzimaju odgovornost za dalji razvoj sukladno njihovim predizbornim obećanjima. Međunarodna zajednica može dakle pomoći pružajući svoje savjete, dobre primjere ili financijsku pomoć. Može pomoći i pritiskom te tako omogućiti postizanje ciljeva. Od najvećeg značaja je ipak pritisak vlastitog stanovništva - kakav smo vidjeli npr. prilikom prosvjeda u veljači prošle godine.
Kako onda dalje s ustavnim uređenjem BiH, s njenom daytonskom strukturom? Vjerujem da će za 20 godina BiH biti odgovorna članica Europske unije, ispunjavati svoje obveze koje proizlaze iz članstva, kao i obveze u drugim organizacijama i grupacijama, uključujući obveze prema Vijeću Europe i njegovim konvencijama. Vjerujem da će tijekom sljedećih godina zemlja biti u stanju ostvariti svoj potencijal za podizanje životnog standarda svih građana, za poboljšanje školstva, zdravstva, životne sredine, za podršku nauke i umjetnosti. Vjerujem da će sudstvo i druge institucije pravne države dobiti puno povjerenje cijelog stanovništva. Vjerujem da BiH više neće biti primalac razvojne pomoći, već donator koji pomaže zemljama u razvoju. Vjerujem da će stanovništvo konačno prestati napuštati BiH u potrazi za boljim životom u stranim zemljama, već da će htjeti graditi bolji život ovdje kod kuće. Zato je potpuno bespotrebno spekulirati o tome kakav će ustav poslije imati BiH.
Do toga još nismo stigli. Možda smo 20 godina nakon završetka sukoba mogli stići dalje nego što smo danas, da je svaki - kako domaći, tako i inozemni akter - napravio više u proteklom razdoblju. Pred svakim liderom i pred svakim stanovnikom je mnogo posla. Danas je jasno da ga nitko drugi neće napraviti umjesto vas.
Međunarodna zajednica vam želi i dalje pomagati. Želimo vam pomoći pokrenuti gospodarstvo kao i ubrzati pripremu za europsku integraciju, kako bi ona pomogla uspostaviti potrebne promjene. Spremni smo reagirati na vaše ideje i prijedloge. Ali sigurno uočavate probleme koje mora riješiti EU - od ekonomije, preko ukrajinske krize, tzv. Islamske države pa do migracije. U pogledu ovih izazova, problemi koje BiH rješava 20 godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma izgledaju kao nebitni. A Europa treba održivu, funkcionalnu i modernu BiH kako bismo zajednički riješili te zaista velike, globalne izazove, piše Miroslav Lajčak.
Nema komentara:
Objavi komentar