Obrazovanje je opasna stvar

Obrazovanje je opasna i ozbiljna stvar. Vjerujem da je vrijeme za generalku, ali mi nije jasno ko će ju započeti i iznijeti. Sve je do ljudskog faktora i uvjerenja da se ta reforma može provesti. Očito je potrebno ponovno osmisliti procese i osnove obrazovanja na svim nivoima. Prvo trebamo priznati da je obrazovanje otuđeno od života u ime ljudske dominacije, da teži fragmetiranju prije nego objedinjavanju, da je posvećeno karijeri i uspjehu, da je praktično udaljilo od teorijskog. I takvo obrazovanje je krivac za većinu loših stvari s kojima se svijet danas suočava.

Riječ je o globalnom izazovu, ali je jasno, a vidimo to ovih dana u slučaju izbjegličke krize, da kad dođe do “stani-pani”, društva i dalje vjeruju u nacionalna rješenja. Svi traže modele kako riješiti problem što prije i što efektnije, pa čekanje da neko na nekom većem nivou to riješi za njih ili nas nema smisla.

Polaznu tačku za rješenje društvenih problema, a na vrh stavljamo neefikasno obrazovanje, odredio je još Albert Einstein koji kaže: “Nijedan problem ne može biti riješen na nivou svijesti koja ga je proizvela.” Kod nas je problem što oči javnosti više i nisu uprte u obrazovanje i akademsku zajednicu kao izvor rješenja. Zar to nije alarmantno? A ko drugi analitički i kvalificirano može iscrtati mapu puta za izlazak iz ekonomske krize koja generira i sve ostale nusprodukte društvenog života? Oči su odjednom uprte u sportiste (i to kadete), u incidentalne sportske uspjehe pojedinaca, pa i uspjehe mladih pjevača ili privrednika koji hudi ni sami često nisu svjesni kako su postigli poslovni uspjeh te pucaju sebi u glavu iz očaja. Očaj ide do te mjere da se očekuje da izlaz daju političari. Kad ljudi shvate da ni ti političari ne mogu biti rješenje, odaju se novoosmišljenim pošastima isključivo marketinški orijentiranih medija.

Spas moramo tražiti u obrazovanju, ali moramo jasno odrediti u kakvoj vrsti obrazovanja. Ne postoji naučena stvar. Sve se mijenja i napreduje i svi smo osuđeni da iznova i iznova učimo i proučavamo svoje oblasti i da se iznova svakoga dana samouvjeravamo koliko zapravo ne znamo. Djeci i studentima moderno savremeno školstvo mora dati upravo tu misiju i jasno dati do znanja da nakon stjecanja zvanja krajnji korisnik usluga obrazovanja, a to je poslodavac, mora dati svoju ocjenu i izdati potvrdu o upotrebnoj vrijednosti stečenog znanja, odnosno zanata. Od te ocjene akademska zajednica mora strepiti.

Roditelji moraju djecu usmjeravati na studije služeći se primjerom majstora i šegrta. Univerzitete moraju gledati kao zanatske radnje gdje će majstor najbolje isterbijetiti njihovo dijete i odakle će se moći kvalitetnije lansirati na tržište rada sa što izvjesnijim prilikama za poslovnu karijeru.

Visoko školstvo se mora transformirati i adaptirati privrednim i društvenim potrebama i što aktivnije sarađivati s drugim institucijama kako bi pojačali protok informacija i iskustava. Univerziteti ovo posljednje rade, ali to nije dovoljno. Moraju raditi više i više prostora dati mladima. Manje se baviti sujetama. Tražiti načine kako doći do novca za naučnoistraživački rad. Postoje fakulteti koji su u tome i uspjeli. Moguće je.

Država mora osigurati bar dio novca, ali i potpunu pravnu regulativu za funkcioniranje obrazovnog sistema na svim nivoima. Dragi naši profesori, vi to možete!