– Osjećam se prevarenom! Ja nisam sa stupa otkinula listić i otišla nekakvom zelenašu u nekakav podrumski prostor po sumnjiv novac. Otišla sam u instituciju, koja se zove banka, s punim povjerenjem u osobe koje tamo rade da će mi dati proizvod, jer kredit je proizvod, koji je najbolji za mene kao kupca, odnosno klijenta banke. Ispostavilo se da je taj proizvod vrlo “toksičan” i to je postao jako brzo. Svoj “otrov” ispušta ne samo na nas nego i na naše okruženje, kaže Dijana Dorontić. Naime i ova je Karlovčanka među više od 100.000 građana Hrvatske koji otplaćuju kredite u švicarskim francima.
Njezina priča slična je tisućama priča onih koji su se našli u dužničkom ropstvu zbog kredita u “švicarcima”. Odlučila je kupiti stan uz pomoć kredita 2007. godine u PBZ-u. Samohrana je majka i bila je podstanar, te je u nekoliko navrata morala seliti iz stana u stan. U takvoj situaciji činilo se kao bolje rješenje otplaćivati vlastiti stan nego plaćati najam.
– Najam sam plaćala 1.700 kuna, a rata kredita mi je tada bila 2.700 kuna. Podigla sam kredit od 80.000 franaka, što je to vrijeme bilo ekvivalent 50.000 eura. To je tada u kunama iznosilo oko 350.000. Iz opreza nisam digla kredit na 30 godina, nego na 15 godina, ispričala je Dijana – Iako ne padam na reklame, na sva se zvona oglašavalo kredite u švicarcima, manja kamata, ne treba jamac… No, kasnije krenem rješavati papire, pa mi ipak treba i jamac. Plaće su u to vrijeme kad sam dizala kredit bile pet do šest tisuća kuna, a ne smijemo zaboraviti da je to bilo vrijeme u Hrvatskoj određenog ekonomskog procvata.
Ubrzo se pokazalo međutim da je zapravo kredit u kunama, ali s valutnom klauzulom u “švicarcima” postao uteg ne samo za nju nego i za njezinu obitelj, ali i za jamca.
– Radim i uvijek sam radila i nisam bila nikome na teret. Danas sam ja jedino “potrošač” banke, jer moja sadašnja plaća je gotovo pa duplo manja od moje rate kredita. Kako namirujem ovu razliku, bolje da ne pričam, to je hrvatski “survival”(preživljavanje)…. Pomažu mi roditelji koji su penzioneri. Naravno da bi rado potrošila novac kod svojih sugrađana, ali na žalost moj novac preko banke “hrani” državni proračun Austrije ili Italije. Od kada sam krenula s otplatom kredita od onih 350.000 kuna to je danas gotovo 200.000 kuna ili 30 posto više. Dakle, oko Uskrsa ove godine, ja sam nakon osam godina kako otplaćujem kredit, dužna više nego što sam bila u početku. Sada mi je rata porasla na gotovo pet tisuća kuna i kao što sam rekla naš najveći problem je glavnica. Problem je što su banke zaštićene, a nas nije zaštitio nitko.
Dijana dodaje, da je htjela uzeti kredit u kunama, no u vrijeme kada je dizala kredit, nije bilo kunskih kredita.
– Ogorčena sam i žalosna što mi nismo bili zaštićeni ni od koga. Naime, banke, odnosno Hrvatska udruga banaka u Hrvatskoj imaju potpisan kodeks, koji služi kao pravni akt, a potpisan s Hrvatskom udrugom banaka, dakle prije nego što se počelo s kreditima s valutnom klauzulom u švicarcima. PO tom kodeksu puno je bio propusta, kao prvo mene nisu upozorili u banci što taj kredit sve nosi. Osjećala sam se da sam došla u instituciju u kojoj ljudi rade svoj posao, a s druge strane ogorčena sam na Hrvatsku narodnu banku, koju uopće ne želim zvati hrvatskom iz razloga što oni kao regulator nisu ništa učinili u zaštiti nas građana i niti oni nas ni na jedan način nisu upozorili. Primjerice, austrijska središnja banka, izdala je letak i tamo niste mogli dobiti kredit u banci vezan za švicarce ukoliko niste pročitali sva moguća upozorenja, izdana od strane Središnje austrijske banke. Da je naša HNB, radila svoj posao trebali su i oni tako napraviti. Podigla sam stambeni kredit, ne smatram se kockarom jer to je moja prva i jedina nekretnina. Osim toga podigla sam kredit da bi si osigurala krov nad glavom, a ne za skijanja po Austriji, kupovinu garderobe i slično, mišljenja je Dijana.
Razočarana u institucije, koje su nju, ali i druge koji su podigli kredite u “švicarcima” , kako vjeruje trebali zaštititi od kad je osnovana Udruga “Franak” uključila se kao član i volonterka. Kaže da je ta udruga jedina koja je organizirano htjela nešto napraviti. To se pokazalo tužbom protiv osam banaka koje su plasirale kredite u francima.
– No, ne poštuje se presuda Visokog trgovačkog suda i nisu nam vratili razliku preplaćenih kamata, jer je dokazano da su banke jednostrano uz rast tečaja, povisivale i kamatu. Napokon je donesena prva nepravomoćna presuda u Zaboku i svi se nadamo da će u ovoj zemlji napokon pravo i pravda i sudstvo profunkcionirati i da će i banke poštovati zakone naše zemlje, u kojoj na kraju i ubiru plodove svoga rada, ističe Dijana Dorontić, a ova je odluka suda u Zaboku utjecala i na njezinu odluku o privatnoj tužbi – O privatnoj tužbi sam razmišljala, ali naravno u svemu je problem novac jer treba platiti odvjetnika. Nakon ove presude u Zaboku, ne samo da razmišlja nego ću i zadnji novčić dati bez obzira na sve u toj borbi da se raskrinka cijela ta “hobotnica”.
Na kraju dodaje da je smeta što se ponekad krivo shvaća što žele oni koji otplaćuju kredite u “švicarcima”.
– Ne tražimo otpis dugova. Mi želimo plaćati svoje kredite, svoje račune i svoje dugove, ali na pošten i pravedan način, a ne da plaćam lihvarski dug i da nemam život nego preživljavam, rekla je Dorontić.
Njezina priča slična je tisućama priča onih koji su se našli u dužničkom ropstvu zbog kredita u “švicarcima”. Odlučila je kupiti stan uz pomoć kredita 2007. godine u PBZ-u. Samohrana je majka i bila je podstanar, te je u nekoliko navrata morala seliti iz stana u stan. U takvoj situaciji činilo se kao bolje rješenje otplaćivati vlastiti stan nego plaćati najam.– Najam sam plaćala 1.700 kuna, a rata kredita mi je tada bila 2.700 kuna. Podigla sam kredit od 80.000 franaka, što je to vrijeme bilo ekvivalent 50.000 eura. To je tada u kunama iznosilo oko 350.000. Iz opreza nisam digla kredit na 30 godina, nego na 15 godina, ispričala je Dijana – Iako ne padam na reklame, na sva se zvona oglašavalo kredite u švicarcima, manja kamata, ne treba jamac… No, kasnije krenem rješavati papire, pa mi ipak treba i jamac. Plaće su u to vrijeme kad sam dizala kredit bile pet do šest tisuća kuna, a ne smijemo zaboraviti da je to bilo vrijeme u Hrvatskoj određenog ekonomskog procvata.
Ubrzo se pokazalo međutim da je zapravo kredit u kunama, ali s valutnom klauzulom u “švicarcima” postao uteg ne samo za nju nego i za njezinu obitelj, ali i za jamca.
– Radim i uvijek sam radila i nisam bila nikome na teret. Danas sam ja jedino “potrošač” banke, jer moja sadašnja plaća je gotovo pa duplo manja od moje rate kredita. Kako namirujem ovu razliku, bolje da ne pričam, to je hrvatski “survival”(preživljavanje)…. Pomažu mi roditelji koji su penzioneri. Naravno da bi rado potrošila novac kod svojih sugrađana, ali na žalost moj novac preko banke “hrani” državni proračun Austrije ili Italije. Od kada sam krenula s otplatom kredita od onih 350.000 kuna to je danas gotovo 200.000 kuna ili 30 posto više. Dakle, oko Uskrsa ove godine, ja sam nakon osam godina kako otplaćujem kredit, dužna više nego što sam bila u početku. Sada mi je rata porasla na gotovo pet tisuća kuna i kao što sam rekla naš najveći problem je glavnica. Problem je što su banke zaštićene, a nas nije zaštitio nitko.
Dijana dodaje, da je htjela uzeti kredit u kunama, no u vrijeme kada je dizala kredit, nije bilo kunskih kredita.
– Ogorčena sam i žalosna što mi nismo bili zaštićeni ni od koga. Naime, banke, odnosno Hrvatska udruga banaka u Hrvatskoj imaju potpisan kodeks, koji služi kao pravni akt, a potpisan s Hrvatskom udrugom banaka, dakle prije nego što se počelo s kreditima s valutnom klauzulom u švicarcima. PO tom kodeksu puno je bio propusta, kao prvo mene nisu upozorili u banci što taj kredit sve nosi. Osjećala sam se da sam došla u instituciju u kojoj ljudi rade svoj posao, a s druge strane ogorčena sam na Hrvatsku narodnu banku, koju uopće ne želim zvati hrvatskom iz razloga što oni kao regulator nisu ništa učinili u zaštiti nas građana i niti oni nas ni na jedan način nisu upozorili. Primjerice, austrijska središnja banka, izdala je letak i tamo niste mogli dobiti kredit u banci vezan za švicarce ukoliko niste pročitali sva moguća upozorenja, izdana od strane Središnje austrijske banke. Da je naša HNB, radila svoj posao trebali su i oni tako napraviti. Podigla sam stambeni kredit, ne smatram se kockarom jer to je moja prva i jedina nekretnina. Osim toga podigla sam kredit da bi si osigurala krov nad glavom, a ne za skijanja po Austriji, kupovinu garderobe i slično, mišljenja je Dijana.
Razočarana u institucije, koje su nju, ali i druge koji su podigli kredite u “švicarcima” , kako vjeruje trebali zaštititi od kad je osnovana Udruga “Franak” uključila se kao član i volonterka. Kaže da je ta udruga jedina koja je organizirano htjela nešto napraviti. To se pokazalo tužbom protiv osam banaka koje su plasirale kredite u francima.
– No, ne poštuje se presuda Visokog trgovačkog suda i nisu nam vratili razliku preplaćenih kamata, jer je dokazano da su banke jednostrano uz rast tečaja, povisivale i kamatu. Napokon je donesena prva nepravomoćna presuda u Zaboku i svi se nadamo da će u ovoj zemlji napokon pravo i pravda i sudstvo profunkcionirati i da će i banke poštovati zakone naše zemlje, u kojoj na kraju i ubiru plodove svoga rada, ističe Dijana Dorontić, a ova je odluka suda u Zaboku utjecala i na njezinu odluku o privatnoj tužbi – O privatnoj tužbi sam razmišljala, ali naravno u svemu je problem novac jer treba platiti odvjetnika. Nakon ove presude u Zaboku, ne samo da razmišlja nego ću i zadnji novčić dati bez obzira na sve u toj borbi da se raskrinka cijela ta “hobotnica”.
Na kraju dodaje da je smeta što se ponekad krivo shvaća što žele oni koji otplaćuju kredite u “švicarcima”.
– Ne tražimo otpis dugova. Mi želimo plaćati svoje kredite, svoje račune i svoje dugove, ali na pošten i pravedan način, a ne da plaćam lihvarski dug i da nemam život nego preživljavam, rekla je Dorontić.
Nema komentara:
Objavi komentar