U BIH DJECA PAMETNIJA OD STARIH!
UČIMO OD DJECE, BOLESNE UMOVE OČISTIMO, TAKO ŠTO NJIHOV PUT TREBA DA SLIJEDIMO..
Na planini Čemernica iznad Banje Luke 2. jula bit će postavljen i osveštan spomenik četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata, u saradnji sa vlastima NDH, protjerivao i ubijao civile i učestvovao u pokolju 70 ranjenika.
Inicijativu za postavljanje spomenika Tešanoviću pokrenuo je izvjesni protojerej-stratofor Dragan K. Veleušić iz Milwaukeeja, sin jednog od četnika koji se borio u Tešanovićevoj jedinici.
Kako je najavljeno, svečanom otkrivanju spomenika 2. jula prisustvovat će i zvaničnici Republike Srpske, izaslanik banjalučkog vladike Jefrema, a očekuje se i "dolazak potomaka i saboraca vojvode Lazara Tešanovića iz Republike Srpske, Kanade i SAD".
Spomenik četničkom vojvodi Tešanoviću jedan je u nizu primjera koji ilustruju kako se spomenička kultura u Bosni i Hercegovini nakon posljednjeg rata pretvorila u platformu za međusobne političke, nacionalne i vjerske provokacije i obračune. Nedavna najava postavljanja biste Vitaliju Čurkinu, ruskom ambasadoru pri UN-u koji je svojedobno uložio veto na Rezoluciju o Srebrenici, izazvala je brojne reakcije u cijeloj BiH. Ipak, načelnik Srebrenice Mladen Grujičić zaustavio je spekulacije riječima da u Srebrenici neće biti postavljanja nikakvih spomenika.
Spomenička histerija ide to te mjere da se dokazuje ko je veći poštovalac likova i djela osoba koje čak nemaju nikakve veze sa ovim prostorom, kaže politički analitičar Almir Terzić.
- Jedan od najeklatantnijih primjera je spomenik ruskom caru Nikolaju II u Banjoj Luci. Zapravo, određene grupe nam žele nametnuti stanje da smo zarobljenici i taoci prošlosti. To je užasavajuće, jer se dešava potpuno suluda slika kao primjer u Bileći da u stotinu metara imamo četnički park i park posvećen učesnicima NOB-a – kaže Terzić.
Prije petnaestak dana u Petkovcima, u općini Zvornik, podignut je spomenik srpskim žrtavama u obliku ruke sa podignuta tri prsta.
- Govorimo o suživotu, pomirenju, toleranciji, a lokacija na kojoj je spomenik postavljen je u neposrednoj blizini masovnih grobnica i egzekucija gdje su vršena strijeljanja i 1992. i 1995. godine. Ne treba u inat, u neposrednoj blizini mjesta gdje su vršene egzekucije, praviti spomenike koji će vrijeđati žrtve – kaže Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH.
Na brdu Grad u Višegradu u aprilu je otkriven spomen-krst posvećen ruskim dobrovoljcima koji su poginuli kao pripadnici Vojske RS-a. Na Zlatištu iznad Sarajeva, gdje je tokom agresije bila linija fronta i gdje su se vodile neke od najžešćih borbi u vrijeme opsade grada, prije tri godine članovi Saveza logoraša RS-a postavili su veliki krst "u znak sjećanja na više od 6.500 ubijenih sarajevskih Srba". Krst, koji je postavljen bez ičije dozvole, srušila je grupa mladića iz Sarajeva, nakon čega je "razmontiran" i prodan u staro gvožđe.
Brojni su i drugi primjeri spomenika koji su postavljeni sa očiglednom namjerom da provociraju "one druge": spomenici kralju Petru u Trebinju i širom RS-a, pukovniku Draži Mihailoviću u Višegradu, u Mostaru su, opet, ulice nazvane po vodećim dužnosnicima NDH Juri Francetiću, Mili Budaku... S druge strane, o spomenicima koje smo naslijedili iz bivšeg sistema, a većinom se radi o obilježjima partizanima i antifašistima, niko ne vodi računa.
- Juče sam bio na Vracama. Partizansko spomen-obilježje iznad Sarajeva zaraslo je u korov, prepuno raznog otpada, limenki piva većinom. Spomenik Narodnom Heroju Radojki Lakić, streljanoj od ustaša, toliko je opasan visokom travom da se jedva vidi glava spomenika. Osakaćen je, neki vajar pripravnik ispilio joj je ruku vjerovatno u namjeri da je proda na otpadu. Danas sam evo i u Mostaru posjetio Partizansko groblje, rad arhitekte Bogdana Bogdanovića, nekad jedno od najljepših spomen-obilježja bivše zemlje. Zamišljen idejno kao Mostar u malom, nekad najmultietničniji grad u bivšoj Jugoslaviji, u njemu je bilo sahranjeno 810 partizana antifašista. Na samom ulazu u ovaj kompleks danas nalazi se ogromno ljudsko govno, tako da je ovaj spomenik pored toga što je posran figurativno, posran i stvarno. Na samoj kapiji, kukasti su krst i ustaški znak, valjda da se zna kome spomenik sada pripada – slikovito opisuje banjalučki novinar Aleksandar Trifunović.
Onako kako su u prošlom sistemu spomenici često služili da učvrste pozicije tadašnje vladajuće političke garniture, tako i ovi današnji spomenici služe da učvrste opšte shvatanje u kakvom mi to prostoru živimo, kaže Trifunović.
- Oni, prije svega, treba da daju do znanja drugima šta mi to slavimo i šta želimo da obilježavamo. Nisu to samo spomenici - dajemo školama imena po saradnicima fašista, ulice nazivamo po ratnim zločincima i, u suštini, sve to govori o posrnuću jednog društva koje je istorijski potpuno izgubljeno i u kojem ne postoji spomenička kultura. Grade se novi spomenici i od toga se prave javni događaji, a pored nas trunu spomenici koji također pripadaju našem istorijskom bitisanju i koji se ne smiju ignorisati, bez obzira šta ko o tome mislio. Rijetki su narodi koji ruše spomenike svoje prošlosti - naglašava Aleksandar Trifunović.
Spomenici nam danas uglavnom služe da se omeđi teritorija, utjera strah ljudima, discipliniraju neposlušnici iz vlastitih redova, odnosno dovedu "u red" i ponajviše zastraše povratnici, da im nikada ne padne na pamet da se vrate na svoja ranija ognjišta, smatra Almir Terzić.
- Vjerujem kako nam se Evropa smije. Demokratske vrijednosti na kojima počiva Evropa pokušavamo predstaviti izjednačavanjem antifašizma i ideologija koje su uzrokovale smrt i stradanja stotina hiljada ljudi. U sve to uvodimo i neke careve, kraljeve... Napravili smo jedan bućkuriš. Zapanjujuće je da su često nosioci takvih ideja osobe koje pojma nemaju šta su predstavljali oni kojima se dive. Ludilo je zahvatilo Balkan – zaključuje Terzić.
Nema komentara:
Objavi komentar