ĆATIĆ: Mi, Hercegovci i Bosanci, znamo oprostiti, ali nikada zaboraviti!

Rus kao da nije u ringu 

Veliki dan za mene. Ustao sam kao i obično oko šest sati. Inače, kada imam važne mečeve, veoma malo spavam. Možda četiri-pet sati maksimalno. Adrenalin me čini budnim. Mnogo razmišljam o meču, a veoma malo o protivniku.

Znam sve o mom borcu Rusu Fjodoru Čudinovu. O njemu ne razmišljam, jer znam, ako budem pravi, da ću ga pobijediti i peti put postati svjetski prvak. U Oberhauzen, gdje se održava meč, krećem popodne sa suprugom Jasmin, sinom Mahirom i mojim timom. Dvorana je od Kelna, gdje živim, udaljena 80 kilometara. Kupujem štampu, na naslovnicama novina je najavljen meč. 

Zovu me prijatelji, svi žele doći na meč. Pojedinci se poput nogometnih reprezentativaca Edina Džeke i Miralema Pjanića izvinjavaju što ne mogu doći. Znam da imaju obaveza, ali i da su srcem i mislima uz mene.  

Miran sam. Nemam tremu, sve je kao i obično. U ring ulazim superiorno. Znam da moram nametnuti svoj stil boksa i uspijevam. Rus kao da nije bio u ringu i sudije su to vidjele i dodijelile mi pobjedu. I više od 12.000 navijača u dvorani. 

Presretan sam što sam na krovu svijeta!

Nedjelja, 21. februar

“Avaz” uvijek uz mene

Prošla je ponoć, slavimo... Pozivam sina Mahira da mi se pridruži u ringu. Gledam prema supruzi Jasmin, sretna je... Zna koliko mi ova pobjeda znači. Prvi sam bokser u Njemačkoj sa pet titula svjetskog prvaka. I rekorder sam sa četiri naslova, ali ovo je izazov za buduće generacije koje dolaze.

U svlačionici smo slavili. Zahvaljujem i mom boks-timu koji me vrijedno pripremao proteklih šest mjeseci kada sam saznao da ću ponovo u ring sa Čudinovom. 

Nismo otišli u restoran na večeru, već odmah kući na spavanje. Iako sam planirao ranije biti u krevetu, tek sam zaspao u 11 ujutro. Opet dva sata spavanja. Zovu sa svih strana, a jedino sam obećao da ću se „Avazu“ javiti, jer ste uvijek bili uz mene i kada sam gubio.

Menadžeri mi ugovaraju gostovanje na SAT1. Iz ove velike njemačke TV kuće kažu da će poslati specijalnu limuzinu po mene da bi u njoj snimali dio šoua na putu do Berlina. U Berlin dolazimo u večernjima satima. Idemo na večeru, dogovaramo šta ćemo sutra raditi u studiju SAT1. Poslije ponoći odlazim u hotel na spavanje. 

Ponedjeljak, 22. februar

Konačno - dan bez treninga

Budim se u šest. Da sam u Kelnu, ustao bih i ranije, ali ovih dana nema treninga. Želim se opustiti, ali ne mogu. I dalje me zovu sa svih strana. Svi žele da gostujem u njihovim emisijama, da im posjetim redakcije. Govorim menadžeru da napravi planove, neke ćemo morati, nažalost, odbiti. Nemam dovoljno vremena da svima udovoljim. Bit će prilika.

Kupujem novine, na naslovnicama sam većine listova. Zovu me i iz “Bilda”, koji je o meni jedno vrijeme loše pisao. Njih stavljam kao prioritet za posjete, jer želim dokazati da ne mislim o njima ništa loše. Takvi smo mi, Hercegovci i Bosanci, znamo oprostiti, ali nikada zaboraviti. 

Odlazim u studio SAT1. Svi se žele slikati i svima želim ugoditi. Opuštena je atmosfera, snimanje prolazi u zabavi i osmijesima. Bila je odlična emisija. Idemo na večeru, ja već govorim Jasmin da bi bilo vrijeme da krenemo ranije nazad u Keln, jer me čekaju nove obaveze. Ista limuzina nas vraća iz Berlina u Keln. Stižemo poslije ponoći. 

Utorak, 23. februar

Mahir i Nehla

Budim se oko sedam sati. Malo sam duže odspavao. Danas je poseban dan, nakon duže vremena sina Mahira vodim u vrtić. U vrijeme dok sam se pripremao ta dužnost je bila na Jasmin. Sada sam ja želio da meni pripadne ta čast. Mahir je presretan.

Kćerkica Nehla ostaje kod kuće. Ona ne ide u vrtić, ona je sa svojom mamom. Najviše vremena provodi u igri s igračkama i gledanju crtića. Ja nakon vrtića odlazim na kafu s prijateljima. Nisu me dugo vidjeli. Poželio sam ih sve. Zovu moji dragi prijatelji, oni koji nisu bili na meču u Oberhauzenu. Uglavnom nogometaši naše reprezentacije, Vedad Ibišević, Sejad Salihović... Svima je drago, raduju se... I ja se radujem njihovim golovima, pobjedama... kao da su moje. 

Jasmin me zove i pita gdje ćemo na večeru. Ja joj kažem da imam drugi plan, kada sam došao kući, plan joj se svidio. Donio sam neke prospekte iz turističkih agencija s ponudama za odmor. Želim da odemo negdje na more, gdje je toplo i da se odmorimo.

Nekoliko smo sati prije spavanja pregledavali ponude... Ima fantastičnih, od Sejšela do Kanarskih otoka... Sve nam se dopada. Odluka!? Ostavili smo je za naredne dane, po onoj narodnoj “Jutro je pametnije od noći”.

Srijeda, 24. februar

Susret u “Bildu”

Nakon što sam Mahira ponovo odveo u vrtić, menadžer mi javlja da nas čelnici „Bilda“ očekuju u njihovoj redakciji. Valja nam ponovo do Berlina. Ovoga puta idemo avionom.

Doček fantastičan. Ostali smo više od tri sata. One gluposti koje su pisali o meni nisam spominjao. Nema potrebe. Jer je to odavno iza nas, a i oni su vidjeli da su pogriješili. Opraštam im, a njima dajem ekskluzivnu informaciju da Jasmin želi da nastavim boksati.

Navečer sam ponovo na aerodromu. Idemo nazad u Keln. Dok čekamo avion, stižu ponude... Svi žele da gostujem, jer su me vidjeli na naslovnici „Bilda“, kao što je bilo proteklih dana u “Dnevnom avazu”, pa svi žele da me privole za razgovor. 

Četvrtak, 25. februar

Za sve imam vremena 

Zove me Muhamed Lasud, koji je rođen u Leverkuzenu. On je u mom timu, a prije tri godine je imao boks-meč u Sarajevu, gdje je pobijedio Bjelorusa Alekseja Volčana. Njemu ugovaram novi meč. Sjajan je momak, još bolji borac. U 24 meča samo je dva puta poražen. 

Već sam mogao dogovoriti jednu opciju, ali uvijek može bolja. Zato nećemo žuriti. Čekamo pravog protivnika, pravi meč. Navečer dolazim u restoran. Tu su i brojni paparaci, ali nisu napasni kao što je slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama kada sam bio. U Njemačkoj su veoma kulturni, pojedini zamole za fotografiju za stolom, drugi bi samo selfi... Nikakav problem, za sve imam vremena. 

Ranije odlazim na spavanje, jer me i sutra čekaju brojne obaveze. 

Petak, 26. februar

Najvažniji odlazak na džumu

Ponovo rano ustajanje. Iako su najteži dani iza mene, opuštanja nema. Obaveza mali milion. 

Prva i najvažnija za mene petkom je odlazak na džuma-namaz. U Kelnu imam svoju džamiju u koju redovno odlazim petkom. Obično to bude s ljudima iz moga tima i prijateljima. Poslije kafica, muhabetimo o svemu... Nakon odlaska u džamiju najviše sam opušten. Nekako Allah, dž. š., da neku posebnu snagu. Tako je bilo i prošlog petka prije meča s Rusom Čudinovom. 

Zar sam s njim boksovao!? Ne sjećam se...