Profesor Edin Delić jedan je od rijetkih koji se iskreno i otvoreno bore za čistiju okolinu u Bosni i Hercegovini, posebno u Tuzlanskom kantonu. Ovom prilikom govori o novim postrojenjima u Lukavcu, gdje je odavno ugroženo zdravlje stanovništva, o mjerenjima, rješenjima i zaštiti okoline posebno u industrijskoj sjevernoj Bosni.
Patria: U Lukavcu je otvoren je Centar za reciklažu rabljenih guma. Građani tvrde da je to još jedan udar na okoliš. Koliko takav centar može dodatno utjecati na industrijski ionako zagađen prostor Lukavca?
Delić: Stanje u Lukavcu je bilo kritično i bez ovog "centra". Osim toga govori se o tri nova postrojenja za reciklažu (jedan Arte-inženjering koji je radio bez dozvole i zatvoren nedavno nalogom inspekcije, drugi je ovaj za koga je izdata dozvola, a treći je u pripremi).
Lukavac već sad predstavlja kritičnu zonu, pa treba imati veliki senzibilitet prema bilo kakvom novom zagađivaču, jer svaka nova emisija štetnih materija dodatno će okolinski opteretiti prostor u kome su već višestruko prekoračene koncentracije polutanata koji se prate (SO2, prašina, NOX i slično).
Problem su i parametri koji se ne prate. U vazduh se izdvaja još niz drugih polutanata o kojima nema relevantih podataka, a lokalna zajednica nema ni predstavu u kojoj mjeri se zagađuju voda i tlo. Već imamo mjerenja koncentracija teških metala i drugih materija u nanosima rijeke Spreče i plavnom pojasu. Iz njih se vidi da su stotine hektara obradive zemlje neupotrebljive za poljoprivredu. S obzirom da se ove površine koriste za poljoprivrednu proizvodnju, ugroženo je i zdravlje konzumenata proizvoda, od kojih mnogi završe na policama prodavnica i na pijacama.
Dodatni problem leži u činjenici da se nekoliko ozbiljnih zagađivača locira "u susjedstvu", odnosno praktično u istom krugu ili ih dijeli samo ograda. To je odlična prilika za neodgovorne zagađivače da se međusobno optužuju za uticaj na okoliš, stvarajući time sebi bolje uslove da izbjegavaju poduzimati mjere zaštite okoliša.
Patria: Bilo je ozbiljnih problema sa Studijom utjecaja na okoliš od Centra za reciklažu rabljenih guma. Naime, nije ni bilo javne rasprave o otvaranju ove tvornice. Ljudi su danas zahvalni da ste vi reagirali i i u vama vide čovjeka koji će im pomoći i zaštititi ih. Koji su to sumnjivi tehnološki procesi koji će se odvijati u ovom centru?
Delić: Piroliza gume je visokotemperaturni proces (300-600 stepeni C) koji se odvija bez prisustva kiseonika, a u kome dolazi do termičkog razlaganja gume. Koksovanje uglja je sličan postupak u kome se bez prisustva kiseonika zagrijan ugalj oslobađa volatilnih komponenti i sumpora. Građanima je poznato koliko štetnih materija i kakvih se oslobađa u procesu koksovanja.
Današnje automobilske gume sadrže, osim standardno očekivanih žičanih ili tekstilnih armatura, i niz drugih aditiva kojim se poboljšavaju osobine gume: snižavanje otpora kotrljanja, trajnost gume, željena frikcija u temperaturnom opsegu za koji se dizajnira guma, snižavanje razine buke, elastičnost, stabilnost u odnosu na akvaplaning i slično. Gotovo je nemoguće pretpostaviti šta sve proizvođači guma ubacuju u svoje recepture, te kako i kad će se ovi aditivi izdvojiti u procesu pirolize i kakav utjecaj mogu imati na okoliš.
Za potrebe pirolize nužno je imati prateće analitičke laboratorije kojim će se utvrditi sadržaj hemijski potencijalno štetnih materija i na temelju toga prilagoditi parametre pirolize.
Iako ne znam detalje pojedinačnih postrojenja u tri navedena slučaja, iz uvida u okolinsku dozvolu evidentno je da nisu uzeti u obzir mogući slučajevi prisustva toksičnih materija u gumama. U "vokabularu" osoblja resornog Ministarstva Vlade Federacije BiH čuje se kako piroliza i nije neki opasan postupak, odnosno da je to "anaerobni" postupak aludirajući na anaerobnu bakterijsku aktivnost, što je veoma neutemeljena komparacija.
Piroliza složenih hemijskih jedinjenja može generirati veoma toksične materije. Uvjeren sam da smo mi okolinski veoma slabo nadzirana zemlja i tehnički nedovoljno razvijena za kontrolu ovakvih procesa. Plašim se da je slaba kontrola i mogućnost "poturanja" posljedica drugim industrijskim postrojenjima upravo motivacija da se ovakva postrojenja otvaraju baš u Lukavcu.
Patria: Koliko će taj Centar zaposliti ljudi? Koliko će značiti u nekom privrednom osnaživanju Lukavca? Mnogima je važnije zaposliti ljude, a pritom ih trovati.
Delić: Broj zaposlenih u ovakvom postrojenju ne prelazi nekoliko desetina (obično 30 do 50). To svakako nije zanemariv broj, ali ekonomska korist od plaća radnika, koje će biti ionako minimalne u odnosu na potencijalnu štetu po okoliš, ukazuje da ovo nije nimalo racionalna ekonomska strategija. Dakle, ukupno gledano pozitivan utjecaj u odnosu na potencijalnu opasnost je gotovo zanemariv.
Patria: Postoje li u Lukavcu i inače u Tuzlanskom kantonu efikasna mjerenja prisustva dima i lebdećih čestica i da li se stanovništvo korektno upozorava?
Delić: Na prostoru TK vrši se mjerenje na više lokacija, nekoliko stacionarnih i nekoliko prenosnih. Čak imamo i npr. postavljen displej na kojem se očitavaju koncentracije u gradu Tuzli. Očitavanje koncentracija u samim naseljima ima značaj u smislu očitavanja posljedica zagađenja i upozorenja građana. Međutim sa aspekta prevencije ili sankcije ova mjerenja ne znače mnogo. Nužno je tačno znati koji zagađivač emituje koje vrste emisija i u kojoj mjeri, da bi se pristupilo prevenciji, stimulaciji za smanjenje, pa čak i sankciji. U situaciji kad vidimo da atmosfera nije uredu i mislimo da to što mi ložimo i nije najveći i jedini problem, te nastavljamo istu praksu, pa kad se saberu niz tih manjih izvora emisija, rezultat je ono što imamo danas.
Nesumnjivo je da zagađenju značajno doprinose emisije iz malih ložišta i individualnih stambenih objekata. Osim što su naši objekti energetski neefikasni i spaljuju znatno više goriva nego što to objektivno treba, evidentna je neodgovornost značajnog broja građana koji spaljuju u svojim sistemima za grijanje nedopuštene energente: gumu, plastiku, ambalažu i slično.
Patria: Možemo li mi u našoj državi izbjeći prljavu industrijalizaciju i tehnologiju? Kao da ponavljamo, kopiramo Titovo vrijeme, Bosna opet postaje mjesto teške i prljave industrije. Šta je rješenje? Gdje je izlaz?
Delić: Europu su očistila dva principa: zagačivač plaća i najbolje raspoložive tehnologije (BAT). Ovi principi su inkorporirani i u naš Zakon o zaštiti okoliša. Primjena ova dva principa će dati veoma brzo rezultate i natjerati potencijalne investitore da primjene okolinski odgovornu tehnologiju.
Kada je u pitanju industrija mislim da je ključni problem kod nas loš rad resornog Ministarstva i odjela odgovornog za izdavanje okolinskih dozvola. Ovaj postupak je pun nedostataka, a izigravanje javne rasprave nedavno u Lukavcu je samo potvrda takvog ponašanja. Uvjeren sam da se radi o novom obliku korupcije koga bi mogli nazvati "okolinska korupcija" u okviru koga ogromne sume novca koje bi morale biti potrošene za zaštitu okoliša završavaju u džepovima onih koji manje ulažu, ali i onih koji izdaju dozvole i ne kontrolišu stanje okoliša.
Dosljedna primjena ovih propisa veoma brzo će poboljšati stanje. Čak nam ne trebaju novi zakoni niti nova tijela. Dosljedna primjena zakona i uvođenje krivične odgovornosti za pogrešno činjenje ili nečinjenje bit će značajan veliki prvi korak.
Patria: Koji su još uzročnici lošeg stanja vazduha u naseljenim mjestima?
Delić: Svakako zagađenja unutar urbanih sredina iz stambenih objekata i od transporta su dodatno opterećenje. Nema kontrole emisija ložišta, vozila ne zadovoljavaju minimalne okolinske standarde, način regulacije saobraćaja ne uzima u obzir okolinsko opterećenje i slično. Regulisanje saobraćaja na velikim raskrsnicama sa velikim vremenom čekanja i slično, slaba primjena kružnih tokova saobraćaja koji smanjuju opterećenje i niz drugih propusta pogoduju lošem stanju okoliša.
Treba imati u vidu i greške koje se čine neplaniranom izgradnjom u naseljima, a što je posebno izraženo u mjestima sa slabom horizontalnom cirkulacijom vazduha, kao što su Tuzla, Zenica ili dijelovi Sarajeva. Naselja u kotlinama mogu se horizontalno ventilirati samo po pravcu pružanja kotlina, te bi tim pravcem trebalo ostaviti otvorene prostore za strujanje. Nažalost, objektima se sve više pregrađuju pravci strujanja i horizontalna cirkulacija vazduha podiže iznad objekata. U takvim uslovima ostaje samo vertikalna cirkulacija za ventiliranje gradskih zona. U vrijeme pojave stratifikacije u atmosferi, inverzionog termalnog sloja, magle i smoga, prestaje i vertikalna cirkulacija vazduha, te se konsekventno nagomilavaju štetne materije i stanje iz dana u dan pogoršava.
Urbani razvoj bi morao uzeti u obzir i prirodne uslove za ventiliranje gradskih zona, kao što su "urbani kanjoni", te ruže vjetrova kao prirodne faktore ventilacije i slično.
Nema komentara:
Objavi komentar