Na čeličnom čelu
zaborav ti šutnju urezao.
Obezbjedio si se
svim potrebnim
imetak ti pogolem,
u tuđinski prostor
ne može stati.
Ostvario si zabludjela
ubjeđenja – ubjeđenih
zabluda, uzleta i krahova.
Crt’o se po mapama
“životne pozornice”,
juriš’o si, posrt’o,uzlijet’o,
pa klec’o i u blato pad’o.
Rasijec’o emocije na sapatnika
i životnog’ umjetnika.
Al’ vidiš Bošnjo
čudnog’ vremena,
il’ nemere da stane u tvoj sepet
olakšan nadom koja ga je vukla svijetom
i tvoj život čemerom mjerila.
Predugo koračaš, a nigdje ogledala
da se smislom počešljaš.
Spusti konačno taj sepet
prepun zgusnutog života.
Sjedni pored stečka zavičaja…
Nema komentara:
Objavi komentar