Nakon privatizacije državne firme u kojoj je radila nije pronašla “pravi” posao. Radila je na crno gdje god su, kako kaže, htjeli zaposliti ženu u godinama. Doprinosi joj nisu uplaćivani od kraja 90-ih. Za dvije godine će moći u starosnu penziju.
“Primam socijalnu pomoć, 120 maraka mjesečno. To je sve što imam od prihoda”, kaže Radmila.
Radmila Slijepčević se skoro deceniju hrani u javnoj kuhinji
U prostorije Crvenog krsta, svakodnevno dolazi po obrok za sebe i dvije kćerke. Razvedena je, a bivši muž joj je nedavno umro.
“Ove žene iz Crvenog krsta mi uvijek malo više daju. I stari hljeb dobro dođe, pa tražim šta god imaju. Svi su ljubazni, hrana je dobra, nema se šta prigovoriti. Djeca kažu da im je dosadilo jesti jedno te isto u krug, ali to je nevažno.”
“Danas nije sramota biti gladan”
Ističe da ne zna šta bi bez ove pomoći. Ispred javne kuhinje, u natkrivenom dijelu dvorišta nalaze se kutije s odjećom. Garderoba je svima dostupne, bez obzira na to da li koriste usluge kuhinje ili ne.
“Ostave nam tu da izaberemo ako nam nešto odgovara. Baš gledam ima li išta za moju kćerku. Ona studira elektrotehniku”, objašnjava Radmila.
Kaže da je sve više njenih poznanika u sličnoj situaciji kao ona. Raspituju se kako da ostvare pravo na obrok: “Niko se ne stidi više, jednostavno se borimo da preživimo. I zahvalni smo što ovo postoji.”
U javnoj kuhinji Crvenog krsta svakodnevno se sprema hrana za oko 430 ljudi. To nije jedino mjesto u Banjaluci gdje se može dobiti besplatan ručak. Organizacija Merhamet ima 174 korisnika.
“Mi se ovdje svi znamo, kao da smo porodica. Godinama dijelimo istu sudbinu. Uzmemo jelo, ispričamo se malo i odmah je lakše”, govori Radmila kojoj je zdravlje ozbiljno narušeno.
“Socijalna radnica mi je rekla da dođem ovih dana na razgovor. Ali meni se ne ide, samo plačem i potresem se. Ne mogu više razmišljati ni pričati o problemima. Pijem tablete za smirenje, imam čir na želucu, visok pritisak...”
Pogled na zgradu Vlade RS
“Da li je svraćala premijerka, ne vidim je nikako”, pita u šali jedan od korisnika, dok čeka da mu radnica kuhinje spakuje jelo.
Đorđe Roknić ironično pokazuje na zgradu vlade prekoputa. Ima šezdeset i šest godina, penzioner je. Sa 240 maraka, kaže, ne može živjeti: “Radni vijek sam proveo u ’Čajavecu’, mašinski tehničar sam po struci. Rat je učinio svoje. Firma propala i sad preživljavam zahvaljujući drugima.”Đorđe ističe kako se nekada fino živjelo, on i supruga su u istom preduzeću radili. A njegova firma je, kaže, hranila trećinu Banjaluke. Među ugroženima koji se hrane u Crvenom krstu, nerijetko sreće bivše kolege s posla.
“Sretan sam što mi je sin otišao iz ove zemlje. Njega, nadam se, čeka svijetla budućnost”, dodaje Đorđe.
Obrok u javnoj kuhinji mu mnogo znači. Nijedan dan ne prođe a da ne svrati u Crveni krst. “Ogorčeni smo svi. Ali nemamo ništa od toga. Ja na primjer, igram šah s penzionerima u parku. To mi je neka razbibriga, opustim se bar malo.”
Manje novca za javne kuhinje
Prije nekoliko dana stigla je vijest da je grad smanjio iznos namijenjen javnim kuhinjama u Banjaluci. Iz Gradske uprave su potvrdili da je iz gradskog budžeta za 2015. godinu za rad ovih organizacija izdvojeno 400.000 KM. To znači da će javne kuhinje raspolagati sa oko 20 odsto manje sredstava nego do sada.
U Crvenom krstu kažu da ni dosadašnji iznos nije bio dovoljan. Ističu da im Centar za socijalni rad redovno šalje nove korisnike i sada ih ima bar 50 na čekanju.
Besplatan ručak može se dobiti i u banjalučkom naselju Borik. Članice udruženje „Sestre majke Terezije“ svakodnevno spremaju oko stotinu obroka za siromašne koji im se obrate.
„Vidite, ova starija gospođa traži bilo šta od hrane. Inače ne dolazi kod nas, ali ne odbijamo nikog ako možemo pomoći“, govori jedna od sestara dok starici nosi kilogram riže i litar mlijeka.
Nema komentara:
Objavi komentar