Često možemo biti svjedoci ovakvih pisama običnih Bh građana koji iskazuju zgražanje na trenutnu situaciju u kojoj živimo i našu okolinu
Otvoreno pismočitateljke “Samre Sestan” pristiglu na adresu naše redakcije, objavljujemo u cijelosti:
Imam želju često da pišem, a kad sjednem, nemam inspiracije. Kao da mi je mozak prazan, bez ijedne misli, bez ijedne ideje. Čudno. Nekad sam pisala dnevnik, pisala duga pisma, pisala pismene vježbe u školi i imala dobre ocjene iz njih. Sve je to nekako prošlost. Da li se može to stanje vratiti? Mislim da ne, želim da da.
Često me glava boli, pa sam nekako i teška na koncentraciji. Ali sam nešto mislila, ako sad ne počnem, neće ništa biti od toga. Razočarana sam svijetom odavno. Nekad bude nekih lijepih trenutaka, događaja, pa mi se rodi iskrica nade. Ali se ubrzo opet ugasi. Svijet je pun zla, tuge, bola. Zašto su ljudi tako prokleti? Zašto im je cilj nanositi zlo jedni drugima? Gledam vijesti, slušam razne izvještaje o sudbinama ljudi širom svijeta, čitam knjige o sudbinama ljudi, razne biografije i priče o životima. Sve je to toliko puno razne nepravde, tuge. Pitanje zašto.
Žao mi je što je religija u BiH i bivšoj Jugoslaviji postala primarna stvar. Smatram da je vjerovanje ili nevjerovanje u boga privatna stvar koja treba da se tiče pojedinca i njegove familije, a ne politike i države. A korupciju, mito, veze i vezice da ne spominjem. Smatram da je BiH neuspjela država. Čitava se, evo dvadeset godina, razvija u pogrešnom smjeru. To je moje mišljenje. Svaka nacija vuče na svoju stranu. Smatram da bez obzira na sve, trebalo je graditi državu svih ljudi , a ne samo gledati “svoje” i brinuti se verbalno o njima. Objektivno rečeno, ne brinu se političari o narodu nego o sebi i svom džepu. Političari su pali na svim ispitima u mojim očima.
Greška je bila poistovijetiti naciju i religiju. Znači svaki katolik je Hrvat(čak i ako su mu preci recimo iz Slovenije ili Austrije), svaki pravoslavac je Srbin, svaki musliman je Bosanac. Bosanaca nema. Šta sam ja? Ateista, zanči bez nacije. Znači JA sam niko i ništa, nema mjesta za mene. To je ludost. Ne znam kako Amerikanci su Amerikanci, bez obzira jesu li porijeklom iz Irske, Njemačke, Engleske ili nečeg drugog. Oni su ponosni da su Amerikanci. Tako ja nekad razmišljam o svemu tome i tugujem. Razočarenje je veliko u meni.
Ipak sve u svemu, ja sam sretna ZENA , ali sa tugom u srcu. Sretna, a tužna. Ali to je istina. Ali u meni je uvijek prisutan neki tračak tuge. Radi raspada zemlje u kojoj sam se rodila i prokletog rata, radi nepravde, radi situacije , radi čovječanstva. Mnogi to vide, ali ne haju, jer ne tiče ih se lično.
Kad se o tome govori, njihove riječi su „grozno“, „žalosno“, „treba pomoći, treba nešto poduzeti u tom pogledu“… Ali promjene se postižu tako da počnemo sami sebe mijenjati, a ne one oko nas. To je dug proces. Ja sam u međuvremenu sigurna da na ovoj planeti nikad neće vladati mir i ljubav, dok ima ljudi. Ljudi su tako nekako prokleti. Na žalost. Nisam ja studirala ni psihologiju, ni sociologiju, nisam ja ništa studirala, pa može biti da sve ovo pogrešno vidim, ali to je moje mišljenje. Ipak pokušavam da budem dobra, da pomognem kako mogu. I da uživam u životu.
Naravno BiH će biti uvijek na prvom mjestu.
Nema komentara:
Objavi komentar