Intervju s predsjednikom RS-a: Milorad Dodik govori o svom odnosu prema SAD-u nekad i sad, o Aliji i Bakiru Izetbegoviću, prijateljstvu sa Draganom Čovićem, bosanskom jeziku, Željki Cvijanović, SDS-u, RS-u...
Otkud toliki bijes prema strancima? Sjećam se vremena kad ste hvalili strance, Amerikance prije svih, a danas plaćate onog Kesića iz budžeta RS-a da plaća lobiste po Americi, mada znate i sami kako narod ovdje živi?
- Po tom principu što sve teže živimo, treba ukinuti i Ambasadu BiH u Americi. Možda bi i to bilo rješenje.
Što ste ljuti na Amerikance?
- Nisam ja ljut ni na koga. Ja kažem da su neke odluke u to vrijeme bile normalne, ali ne vidim da njihova intervencija mora da bude ovolika. Naravno da moram da reagujem kad dođe američka ambasadorka i kaže: "Ja sam razgovarala sa stvaraocima Daytona koji kažu da nikada nije bilo predviđeno da Dayton traje." To je međunarodni ugovor i ne može jedan ambasador tako lako da daje takve kvalifikacije. Nisam se slagao ni sa Raffijem Gregorianom koji je ovdje koristio moć Amerike da provodi nefer postupke prema mnogim ljudima, da podmeće i pravi afere. Ima sjajnih Amerikanaca koje znam. A Amerika nesumnjivo ima zasluge za dugoročnu stabilnost, ali isto tako ima ogromnih brljotina u svijetu, kao što su razna proljeća koja su dovela do ove emigrantske krize.
Kod nas ima zasluge za mir, to morate priznati.
- Pa ja stalno govorim da je to uredu. Ali isto tako kažem da ima problema. Dobro, to ne dotiče Bosnu, ali možda bi i moglo.
Meni se čini da ni izbjeglice nisu toliko očajne da dođu kod nas.
- Vi niste hodali po svijetu, niste vidjeli mnogo tužnija i teža mjesta. Kod nas se pregoni, to je ta opšta zajednička karakteristika i Srba i Bošnjaka i Hrvata za kolektivnom depresijom bez razloga. Obišao sam svijet i vidio sam da nije baš tako sjajno. Jeste lijepo otići u Pariz, Rim, ali ja nisam vidio u BiH, evo barem gdje se ja krećem ono što sam vidio jednog hladnog februara u neposrednoj blizini State Departmenta, u jednoj ulici iza. Boravio sam u hotelu i zbog vremenske razlike nisam mogao da zaspim. Gledao sam kroz prozor, vijavica je bila i snijeg je padao. Temperatura je bila oko minus 6, 7. I negdje iza ponoći oko jedan sat počeli su da se skupljaju. Odjednom na mostu njih je šest, došlo ih je još troje i zguraše se i legoše. Meni je izgledalo da leže na betonu. Kasnije sam saznao da su to beskućnici koji su se grijali na rešetkama podzemne željeznice. Ja nisam čuo nigdje da to ima u BiH, ni u Sarajevu, ni u Banjoj Luci. Bio sam neki dan u Mostaru, ni tamo nisam vidio. Nesumnjivo da ima ljudi koji teško žive. Ima i u BiH beskućnika. To je tačno. Amerika jeste bogatija, ali mislim da ovdje postoji veća socijalna odgovornost. Evo, priče iz mog kraja. Ko god dođe u stanje beznađa uvijek se nađe humanog odnosa prema njemu, ljudi i komšije pomognu. To ne možete da vidite u drugim mjestima u svijetu.
- Po tom principu što sve teže živimo, treba ukinuti i Ambasadu BiH u Americi. Možda bi i to bilo rješenje.
Što ste ljuti na Amerikance?
- Nisam ja ljut ni na koga. Ja kažem da su neke odluke u to vrijeme bile normalne, ali ne vidim da njihova intervencija mora da bude ovolika. Naravno da moram da reagujem kad dođe američka ambasadorka i kaže: "Ja sam razgovarala sa stvaraocima Daytona koji kažu da nikada nije bilo predviđeno da Dayton traje." To je međunarodni ugovor i ne može jedan ambasador tako lako da daje takve kvalifikacije. Nisam se slagao ni sa Raffijem Gregorianom koji je ovdje koristio moć Amerike da provodi nefer postupke prema mnogim ljudima, da podmeće i pravi afere. Ima sjajnih Amerikanaca koje znam. A Amerika nesumnjivo ima zasluge za dugoročnu stabilnost, ali isto tako ima ogromnih brljotina u svijetu, kao što su razna proljeća koja su dovela do ove emigrantske krize.
Kod nas ima zasluge za mir, to morate priznati.
- Pa ja stalno govorim da je to uredu. Ali isto tako kažem da ima problema. Dobro, to ne dotiče Bosnu, ali možda bi i moglo.
Meni se čini da ni izbjeglice nisu toliko očajne da dođu kod nas.
- Vi niste hodali po svijetu, niste vidjeli mnogo tužnija i teža mjesta. Kod nas se pregoni, to je ta opšta zajednička karakteristika i Srba i Bošnjaka i Hrvata za kolektivnom depresijom bez razloga. Obišao sam svijet i vidio sam da nije baš tako sjajno. Jeste lijepo otići u Pariz, Rim, ali ja nisam vidio u BiH, evo barem gdje se ja krećem ono što sam vidio jednog hladnog februara u neposrednoj blizini State Departmenta, u jednoj ulici iza. Boravio sam u hotelu i zbog vremenske razlike nisam mogao da zaspim. Gledao sam kroz prozor, vijavica je bila i snijeg je padao. Temperatura je bila oko minus 6, 7. I negdje iza ponoći oko jedan sat počeli su da se skupljaju. Odjednom na mostu njih je šest, došlo ih je još troje i zguraše se i legoše. Meni je izgledalo da leže na betonu. Kasnije sam saznao da su to beskućnici koji su se grijali na rešetkama podzemne željeznice. Ja nisam čuo nigdje da to ima u BiH, ni u Sarajevu, ni u Banjoj Luci. Bio sam neki dan u Mostaru, ni tamo nisam vidio. Nesumnjivo da ima ljudi koji teško žive. Ima i u BiH beskućnika. To je tačno. Amerika jeste bogatija, ali mislim da ovdje postoji veća socijalna odgovornost. Evo, priče iz mog kraja. Ko god dođe u stanje beznađa uvijek se nađe humanog odnosa prema njemu, ljudi i komšije pomognu. To ne možete da vidite u drugim mjestima u svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar