Himzo Čeljo u selu Podmeljine u Novom Goraždu dočekao je i ovaj Bajram bez struje. Blagdan provodi sa porodicom i malobrojnim komšijama, nadajući se da će neko smoći hrabrosti i probiti se do njih teško prohodnim putem kako bi im čestitao. Radost zbog činjenice da se, nakon godina provedenih na izbjegličkim adresama, vratio tamo gdje diše punim plućima, kod demobilisanog vojnika s gelerom u prsima muti osjećaj da su povratnici ljudi koje su svi napustili.
Alternativni smještaj
- Vratio sam se prije nešto više od deset godina. Kaže, žena hoće kozicu, kozica hoće štalicu i napravio ovo što vidite. Nemam kome zahvaliti osim dragom Allahu. Jesu mi ljudi pomagali da ovo izgradim, ali sve sam kupio svojim sredstvima, bez ičije pomoći ili donacija – kaže Čeljo.
Prije 23 godine, sa porodicom je s obližnjeg brda gledao selo i svoju kuću u plamenu. U Goraždu je jedva čekao dan kada će alternativni smještaj zamijeniti svojom obnovljenom kućom.
Bajrami su prolazili u mraku, bez struje je Himzo dočekao i ovaj, pa se i radost zbog povratka kući postepeno povlačila pred nemoći da se riješe problemi koji u Podmeljinama život čine skoro nemogućim.
- Problem ide jedan za drugim. Put, struja, kupatilo... Sramota je kazati, ali ja se kupam napolju. Mnogi će možda biti ljubomorni što imam najveće kupatilo na svijetu. Nikad neću zaboraviti 9. januar. Vadio sam ćumur iz ćumurane, žena mi poljeva, a kosa mrzne – govori Himzo.
Čeljo: Povratnici su ljudi koje su svi napustili
Krasti ili prositi
Ovaj ranjeni, demobilisani borac s gelerom u prsima kaže kako ljudi iz ovog kraja imaju izbor da rade, kradu ili prose, da su izabrali rad i da im zbog toga nije žao.
- Svi mi znamo kako je biti bez struje, ali sit gladnom ne vjeruje. Ipak, možda je bolje i bez struje živjeti nego ići gledati ko će mi dati koru hljeba ili da ukradem nešto pa da me ganja policija ili ne znam ti ko. Bolje je i bez struje nego bez obraza – poručuje Himzo Čeljo.
Do Podmeljina stižu samo uporni
Bukva: Slučaj bolesti
Samo nekoliko kilometara udaljeno je ovo selo od najbliže asfaltirane ceste u mjestu Sadba, ali do Podmeljina stižu samo uporni i spremni na avanturu.
- Ljudima se svašta obećava kada ih vraćamo i kada oslobađaju tuđu imovinu, ali ja ne znam kako ovi ljudi ovdje ikako žive. Ovdje ne možeš ni s konjem doći, tokom zime snijeg bude po metar i po pa ih samo helikopterom možemo evakuisati u slučaju bolesti – ističe Muhamed Bukva, predsjednik Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu.
Nema komentara:
Objavi komentar