Nakon sastanka sa predsjedavajućim predsjedništva i predsjednikom HDZ-a BiH, Draganom Čovićem, predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić obećao da će razmisliti. Tako bar slovi u njegovom glasilu, ili ti njegove žene, haj ga znaj, i trebalo je imati političku težinu, u najmanju ruku kao ono Titino NE Staljinu. Ono, kada se u glavama jednoumlja desi nemoguće, pa se ibrete makar pola vijeka poslije. Kakvo je to dugme pritisnuo Čović u mentalnom sklopu Radončića, ne treba plaho nagađati. Dovoljan je bio samo jedan sastanak u nekoj kafanskoj atmosferi i evo ga. Čović je već navikao, proteklih godina, sastajati se po kojekakvim „prudovima“ i konacima i kafanama, samo ne u institucijama države Bosne i Hercegovine.
Sa druge strane, nastojanja Bakira Izetbegovića da sa šećerlamama vlasti, odobrovolji stranke sa jedan, eventualno dva poslanika i uvuče ih u vlast, čini se Sizifov posao, jer i ti mali imaju usta pirane kada je vlast u pitanju. Pa bi stoga htjeli i veliki zalogaj. Uporedo, još dok je bio DF u vlasti, ili je možda još tu, popustljivostću koju je Bakir Izetbegović činio prema Čoviću, nije zadovoljila Čovićeve apetite. Džoker za ovu priču je, makar po mišljenju Čovića, Fahrudin Radončić. Čini se idealno rješenje da Izetbegoviću zada još jači udarac. Možda najjači??
Politički lauferi koji šnjiraju uzduž i poprijeko ovom bosanskohercegovačkom političkom pločom, ašićare misle kako nas male smrtnike, malo-malo spuca amnezija pa ne znamo ni šta smo jutros doručkovali. Jesmo li?
Zato se prisjetimo februarskih protesta od prošle godine. Paljevine državnih institucija i vrijednosti koje su otišle u nepovrat, nad kojima je likovao i sabirao političke poene, tadašnji ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. Samo mjesec kasnije smijenjen je sa te dužnosti a nekoliko mjeseci poslije nije pobijedio na izborima i podbacio sva očekivanja. Lekcija koja mu se nudila za nauk očito nije bila dovoljna pa se nedavno udružio sa sindikatom ili ti opet nekakvim savezom, kako bi tobože zajedno branili radnička prava.
Koliko iskrenosti u borbi za prava radnika kao ugrožene vrste i jedne i druge strane u ovom savezu, dovoljno govore slike nebrojeno uništenih preduzeća,dok je postojeći sindikat gledao sa tribina našega bitisanja. No, ostavimo se sada sindikata za neku drugu priliku i vratimo se čovjeku koji obećava budućnost.
Bože sačuvaj, još je i nudi kao eskluzivu.
Fahrudin Radončić je i ovoga puta, vjerovatno tragom sufliranja koja dolaze sa strane zaigrao na kartu „brige za građane“ pa se eksponirao do te mjere da je u masu radnika ugurao i svog poslušnika, nekad glumca zapamćenog po ulozi kabadahije Rileta u „Vizi za budućnost“. Pogađate, Mirvada Kurića. Konačno, glumac je bio glumac, ono što bi i trebao biti a već duže nije. Ili se ne primjećuje kao takav. Ali je isti u januaru ove godine, kada mu je izmakla stolica u Predstavničkom domu Federacije BiH, zatražio da godinu dana prima plaću, ili kako to oni zovu „bijeli hljeb“. Znači nezarađeno!
Volio bih da Radončić i istomišljenici u borbi za građanska prava, samo obznane svoj odnos, spram svojih radnika kojima su nadređeni i otkrit će sliku upravo onih ugroženih radnika o kojima tobože brinu.
A ona je odveć crna.
Hronološki posmatrano, nastavjaju se slagati kockice, koje je razotkrio bivši obavještajac, visoki oficir KOS-a Mustafa Čandić, kada je u „Oslobođenju“ dao izjavu o ulozi Radončića u tom špijunskom svijetu. Nije mi nakana dublje analizirati ova saznanja, niti spominjati njegovo konspirativno ime, jer za sve postoji sud vremena koji će apsolutno pokazati ko je u pravu. Ono što se da zaključiti jeste to, da je Radončić još jednom pokazao lice igrača za neke „tamo“ ciljeve koje ćemo, nadam se, uskoro saznati. Čim prije tim bolje.
Briga o građanima ili radnicima, svejedno, u njegovom slučaju, samo je banana onima koji ne razmišljaju, okačena visoko i nije na dohvat ruke. Čekajući da padne u ruke, isti će dočekati samo koru i pokliznuti se.
Nagovaranje Čovića da u vlast uđe Radončić a u isto vrijeme se suprostavljajući da u istu vlast uđe HDZ 1990, što opet zagovara Bakir Izetbegović, otkriva nam samo dio podlih namjera koje u svojoj bilježnici nosi Čović. Sljedeći korak Čovića je, da na državni nivo ugura SNSD koji takođe neće u vlast, (dok mu se ne ponudi, op.a.) kao i Radončiću. Ako Izetbegović i ovoga puta popusti Čoviću, biće to njegov kraj, tvrdi Mehmedović.
A onda će građanima, podijeliti slamke spasa, samo da mogu disati u ovoj bari zaustavljenih progresivnih procesa, duboko tonući u neimaštinu i glad i još ponešto što se nečist zove. SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti, op.a) će načertanijski dokazivati kako bosanski jezik ne postoji, a oni biva postoje, ćute se daleko. Novouvedeni u vlasti, pričat će neiscrpno o islamskom terorizmu, o kampovima u svakom selu posebice na dijelu Republike Srpske tamo gdje su povratnici, Bošnjaci naravno. Jer se Čović več davno pobrinuo da se Hrvati ne vraćaju na svoja ognjišta. Tako će trio Čović-Radončić-Dodik, ubirati poene kod licemjerne međunarodne zajednice koja će kao i proteklih godina pričati nam o mrkvi a pokazivati štap.
Ili možda srednji prst!
Od naprednog svijeta navikli smo na razne gadosti, samo ne na dobrotu.
Zato pritišćem puljku na vodokotliću…Neka poteče šta poteći mora!
Nema komentara:
Objavi komentar