ISKRENA PORUKA IZ SREBRENICE: DOSTA NAM JE CIVILIZACIJSKOG LICEMJERJA

Ante GUGO: Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija. Ako Aleksanadar Vučić kao znak isprike majkama Srebrenice nije danas želio ponuditi podatke gdje se nalaze masovne grobnice s preostalih 1.200 dječaka i muškaraca, onda možemo samo žaliti za svakim kamenom koji danas nije pogodio Vučića. Nasilje ne odobravam, ali Vučić je morao osjetiti bol koju svojim ponašanjem nanosi ljudima koji tu bol nisu zaslužili. Vučiću je netko morao napraviti ono što mi u Hrvatskoj, nažalost, nismo u stanju zbog našeg već poslovičnog političkog licemjerja.

Svaki kamen bačen dana u Srebrenici na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića odzvanjao je porukom da je ljudima dosta licemjerja u ime laže političke korektnosti i jednosmjerne, pa onda samim tim i nepostojeće tolerancije. Ako je netko bio spreman na izborima izabrati čovjeka koji je samo 11 dana nakon genocida u Srebrenici vrištao da će ubiti 100 muslimana za jednog Srbina, danas građani te države moraju biti spremni na potpunu izoliranost od pristojnog svijeta.

Ako je netko bio spreman, ma koliko veliku političku i vojnu silu predstavljao, izabrati Vučića kao svog pijuna u Srbiji, mora biti spreman na odbojnost prema takvoj svojoj politici. Ako je Srbija bila spremna svoju sramotu skrivati iza veta Rusije na Rezoluciju Vijeća sigurnosti koja govori o genocidu u Srebrenici, onda Vučićev dolazak u Srebrenicu nije bio ništa drugo nego obična provokacija. Ako je netko u Hrvatskoj danas spreman pisati da se Vučića nije smjelo kamenovati samo zato što je on formalno netko, a moralno je nitko, onda se i autori takvih komentara trebaju zapitati što je s njihovom savješću. Svaki kamen koji je danas bio u Srebrenici bačen na Vučića bio je kamen s dušom hrvatskih žrtava Domovinskog rata.

Mi Hrvati jesmo poznati po dvije stvari; prva je neobična sklonost da se ulizujemo velikim političkim silama i smatramo da je ispravno što god naprave veleposlanici nekih zapadnih država u Zagrebu, a druga je neobična lakoća zaboravljanja vlastite prošlosti, posebno one tragične. Međutim, sve to je opet premalo da bismo zaboravili kako je došlo do vojno-redarstvene akcija Oluja, koju ulogu je u tome odigrala Srebrenica i što su bili i što su za vrijeme Domovinskog rata radili Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, današnji predsjednik i premijer Srbije.

Kad se dogodio genocid u Srebrenici, nepuni tjedan poslije, 16. srpnja 1995., po drugi put u samo godinu dana, u Hrvatsku je došao tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel. Sasvim je neuobičajeno da se predsjednici država susreću dvaput u godinu dana i to u službeno, bilateralno. Došao je Demirel moliti predsjednika Tuđmana da se Hrvatska umješa u rat u BiH i ne dopusti da se u Bihaću ponovi tragedija Srebrenice. Zauzvrat, obećao je Demirel tada Tuđmanu, on će se pobrinuti da bošnjački političari shvate da im je budućnost u savezu, u ravnopravnom savezu s Hrvatima. Već pet dana kasnije u Splitu je potpisana Deklaracija o suradnji na poslovima obrane, poznatija kao 

Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija.

Splitska deklaracija. Sve kasnije je samo priča o Oluji na čije sjećanje Aleksandar Vučić, baš kao i njegov ministar Ivica Dačić vrište od bijesa i vrijeđaju. Iako je UNHCR, tijelo UN-a za izbjeglice 1993. raspolagao podatkom da na okupiranim područjima Hrvatske živi oko 80.000 ljudi, oni i danas licitiraju brojka u Oluji protjeranih Srba koje se kreću od 250.000 do pola milijuna, ovisno o njihovom raspoloženju. Nažalost, potporu u tome, iako znaju da su brojke lažne, daju im i neki hrvatski političari koji primaju plaću Hrvatskog sabora.

Do kad bi to Vučić i ekipa trebali nesmetano govoriti što požele i poslije se bez kazne praviti kao da nikad ništa nisu rekli, kao da nikad nisu nikoga uvrijedili? Zašto bi njima netko trebao tolerirati pozive na genocid i činjenicu da nikad nisu od rodbine žrtava zatražili iskrenu ispriku zbog svojih riječi? Do kad bi političarima velikih sila trebalo biti dopušteno da na prostoru jugoistoka Europe vedre i oblače ali da pojma nemaju s koje strane vjetrovi pušu? Do kad bi to njihovim političkim pijunima trebala biti zaboravljena prošlost, samo zato što su oni odabir Rusije, SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva ili neke druge sile?

Onog trenutka kad je Srbija odabrala skrivanje iza sramotnog ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici, tog trenutka je ta država s ovom političkom garniturom na čelu izgubila pravo biti dio civiliziranog svijeta. Ako Aleksandar Vučić kao premijer Srbije nije smatrao za potrebno reći Rusiji da ne sramoti Srbiju svojim vetom, jer ubijanje 8.000 dječaka i muškaraca, od kojih još 1.200 nije ni pronađeno, jest genocid i ne može se drukčije nazvati, onda je njegov dolazak u Srebrenicu bio obična jadna provokacija. Ako Aleksanadar Vučić kao znak isprike majkama Srebrenice nije danas želio ponuditi podatke gdje se nalaze masovne grobnice s preostalih 1.200 dječaka i 

Hoćemo li i mi u Hrvatskoj za manje od mjesec dana opet šutjeti na Vučićeve, Nikolićeve, Dačićeve, Vulinove i objede brojnih drugih srpskih političara ili ćemo ih podsjetiti na činjenice.

muškaraca, onda možemo samo žaliti za svakim kamenom koji danas nije pogodio Vučića. Nasilje ne odobravam, ali Vučić je morao osjetiti bol koju svojim ponašanjem nanosi ljudima koji tu bol nisu zaslužili. Vučiću je netko morao napraviti ono što mi u Hrvatskoj, nažalost, nismo u stanju zbog našeg već poslovičnog političkog licemjerja.

Hoćemo li i mi u Hrvatskoj za manje od mjesec dana opet šutjeti na Vučićeve, Nikolićeve, Dačićeve, Vulinove i objede brojnih drugih srpskih političara ili ćemo ih podsjetiti na činjenice. Jednu od njih sam pronašao pišući knjigu Oluja koju nismo mogli izbjeći, koja u izdanju Večernjeg lista uskoro izlazi iz tiska. Na stranici 10. Zapisnika o predaji 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine piše da je general-pukovnik Hrvatske vojske Petar Stipetić dopustio da podoficiri i oficiri zarobljene vojske, sukladno ratnom pravu i običajima zadrže osobno kratko naoružanje. Na stranici 11. piše da je Stipetić ponovio „da svi koji nisu počinili ratne zločine mogu ostati u RH, a oni koji su iste počinili, a odluče ostati u RH, sudit će im se prema zakonu RH.“ Kad Vučić, Nikolić, Dačić, Vulin, Pupovac i ekipa opet krenu sa svojim mantrama i mitomanskim lažima, treba ih podsjetiti na činjenice. To što oni lažima nastavljaju rat kojeg su započeli pa izgubili oružjem, svjedoči samo o tome da se oni u ovih 20 godina nisu nimalo promjenili. Zašto bi onda bilo nepristojno reći im u lice šti ih ide, a ako neće slušati, onda i kamen na njih baciti. Bolje nisu ni zaslužili.