Većina nas je na birou. Nas je osam u kući, jedino majka ima penziju. Otac je poginuo u ratu. Sve zavisi od mene i majke. Ja imam troje djece koja idu u školu. Svaki dan moraš jesti i piti, ako nema uglja, nemaš šta prodati. Svako dolazi da zaradi i da ne traži ni od koga. Ugalj prodajemo kraj ceste, znaju nam ga i oduzeti
- Zovu ih “divljim ili ilegalnim rudarima”, ali najbolji naziv bi bio: Ljudi koji ne odustaju od svojih porodica. To su oni koji se bore iz dana u dan. Preživljavaju sa deset, 20 konvertibilnih maraka, ali nekada i bez njih. Nezaposleni su, ali ne žale se. Rade i šute. Ne traže od države ništa, samo da ih puste na miru da zarade svoj hljeb.
Blato i brdo ispred ekipe Anadolu Agency (AA). Noge ostaju u nekoliko centimetara blata, vučemo ih i nastavljamo put kroz njive i šumu u zeničkom naselju Lazići.
Po glavi se mota pitanje: "Teško je jedan dan, a kako je onima koji iz dana u dan hodaju po tom blatu i to s teretom na leđima?". Put nam pokazuje 19-godišnji mladić, koji također radi kao "rudar" u improvizovanom rudniku.
U nekoliko navrata mislimo i odustati, ali vodi nas želja da vidimo te heroje koji ne odustaju od života u zemlji u kojoj su rođeni i za koju se većina njih borila ’90-tih godina.
Napokon čujemo glasove. Došli smo, ali tek do prvog rudnika. Dva "rudara" rade na osposobljavanju jame koju je klizište zatrpalo prije nekoliko dana. Jedan je bio i zarobljen, alisu ga na svu sreću spasili prijatelji iz "rudnika" koji se nalazi nekoliko stotina metara od prvog.
Na drugom odredištu tri vrijedna mladića ubiru današnje plodove rada. Hrpa uglja i vreće do nje. Utovaraju svoj "hljeb sa sedam kora".
Inače, "rudnici" su duboki i do 100 metara. Nema struje, ali imaju lampe, kineske, koje izdrže oko dva sata. Na ulazu u jamu stoji potkovica, znak sreće.
Vehid Čamdžić u rudniku radi već sedam-osam godina. Ovaj 26-godišnjak je nezaposlen, a ima ženu i dvoje djece.
“Na birou smo i žena i ja. Nemamo nikakvih primanja. Moram ovo raditi, nemam od čega drugo živjeti. Prisiljen sam. Sami kopamo jamu. Osiguravamo je najbolje što je moguće, prvenstveno zbog sebe. Da ne bismo ostali zatrpani pod zemljom”, ispričao je Vehid za AA.
Jama u kojoj rade je duboka oko 40 metara. Ugalj izvlače tako što staru kadu za kupanje natovare ugljom, zakače je za traktor i izvlače. Nemaju uvijek sreće da kući odu s barem zarađenih deset konvertibilnih maraka. Nekada znaju mjesecima izvlačiti samo zemlju. "U okruženju je još nekoliko rudnika", kaže Vehid, super komuniciraju jedni s drugima:
"Pomažemo jedni drugima. Isto smo braća. Moramo se pomagati. Zna se čija je koja jama i niko ne dira tuđe. Ako kome nešto zatreba traži, ali i vrati".
Nastavljamo dalje. Nakon nekoliko stotina metara pješačenja uz brdo dolazimo do trećeg "rudnika". Gledamo umorna, prljava lica vrijednih "rudara". Šale se i srdačno dočekuju goste. U jami dubokoj oko 40 metara vide se samo oči ispod lampe. Mrak i uzak hodnik. Uglavnom puzaju i čučeći kopaju svoj "hljeb".
Muamer Dizdarević (37) kao “rudar” radi već dvije godine.
“Radimo sve, ne samo ovo. Nemamo druge mogućnosti. Nije lahko raditi ovo što radimo, ali šta ćemo, moramo da zaradimo", priča Muamer.
Na brdu postoji nekoliko improvizovanih jama. Svaka grupa radi posebno.
"Većina nas je na birou. Nas je osam u kući, jedino majka ima penziju. Otac je poginuo u ratu. Sestra s djetetom ne radi nigdje. Rastavljena je. Sve zavisi od mene i majke. Ja imam troje djece koja idu u školu", ispričao je Muamer.
Kako kaže, mjesečno možda zaradi oko 500 konvertibilnih maraka.
"Nekada dnevno zaradimo deset, 15 maraka, kako kad. Sve zavisi kakve si sreće, šta ćeš izroviti. Idemo mahinalno i na sreću. Gdje kopaju svi, tu kopaš i ti. Niko od nas nije bio rudar. Ako nam nije sigurno ne idemo pod zemlju, mijenjamo mjesto", pojašnjava Muamer.
Jamu osiguravaju najbolje što mogu i onoliko koliko je u njihovim mogućnostima.
"U našoj grupi ne dešavaju se nesreće, mislim niko nije povrijeđen ni nastradao, ali jednom kada smo izašli zemlja je zatrpala jamu", priča Muamer.
Podsjeća da je prije nekoliko godina u naselju Gradišće klizište zatrpalo čovjeka i smrtno je stradao. Dnevno izvlače dvije do tri tone i to je dobro. Međutim, kako kaže, većinom je tona. Jednom su kopali tri mjeseca, ali nisu ništa našli.
"Svaki dan moraš jesti i piti, ako nema uglja, nemaš šta prodati", poručuje Muamer.
Postoje mnogi koji se ne slažu s poslom koji rade te im dodatno otežavaju egzistenciju. Dolaze profesionalni rudari, miniraju i zatrpavaju jame.
"Oni ne daju da to radimo. Rijetko dolaze i inspekcije, oni pošaju svoje minere koji to zatrpaju", pojašnjava Muamer.
Među “rudarima” vidimo mnogo mladih lica, ali uglavnom svih životnih dobi, od 18 do 60 godina.
"Svako dolazi da zaradi i da ne traži ni od koga. Ugalj prodajemo kraj ceste, ali ako nekome moramo plaćati prevoz onda imamo problema. Policija zaustavi, a znaju nam i oduzeti ugalj", pojašnjava Muamer.
Husein Dizdarević (19) završio je za elektromehaničara, ali posao nije mogao naći u struci.
Njegov otac je zaradio penziju u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica, dok brat još uvijek radi u istoj jami.
"Ovdje radim već godinu dana. Skupa se borimo i preživljavamo. Radimo i slažemo se, što je najbitnije. Nikada mi nije bila želja da radim u rudniku, ali moram se boriti za život", ispričao je Husein.
Kako kaže, ovo je njegova životna priča i pokazuje na ugalj oko njega.
"Otac je bio protiv toga da radim ovdje, ali nisam imao drugi izbor. Trenutno nemam druge mogućnosti", poručuje Husein.
Među njima se nalazi i čovjek sa kojim u "divljem rudniku" rade i njegova dva sina. Nije želio da se predstavi jer, kako kaže, zbog toga može imati problema. Međutim, dodaje da je jako teško kada gleda da sva trojica silaze u mrak.
Ostavljamo ih da nastave kopati i izvlačiti ugalj u kadi koja po cijeli dan ide u mračne hodnike i vraća se natovarena ugljem koji svima njima život znači.
Nema komentara:
Objavi komentar