Njemačka je BiH proglasila sigurnom zemljom porijekla i zbog toga njeni državljani imaju male šanse da dobiju azil. Senada i Sejad Hrustić to znaju, ali se već godinu dana nadaju azilu jer u BiH "nisu imali šta da jedu".
Senada Hrustić je majka šestero djece. 31 joj je godina i nikada nije pohađala školu. Senada ne zna ni čitati niti pisati. Njen muž Sejad, također se ne sjeća školskih dana. Ni on nije pohađao školu. Senada i Sejad su Romi iz Vlasenice koji nakon rata u Bosni i Hercegovini nisu smogli snage ni sredstava da sagrade vlastiti dom. “Sve što smo imali u Vlasenici je srušeno u ratu. Naše familije žive u BiH, ali im nemate gdje poslati pismo. Nemaju adresu stanovanja. Žive uglavnom u Tuzlanskom kantonu. Kod rodbine, prijatelja i poznanika”, priča Sejad Hrustić.
Sejad je prije godinu dana BiH okrenuo leđa. Zajedno sa suprugom je potražio bolje sutra u Njemačkoj. Po dolasku u Kölnu su bili smješteni u prihvatni centar odakle su kasnije trebali biti premješteni u Berlin. “Nije nam se išlo. I Köln je lijep grad. Obratili smo se advokatu i uz njegovu pomoć smo podnijeli zahtjev za azil”, kaže Senada.
“Ne znamo čitati, pisati, niti govoriti njemački”
Hrustići su u februaru imali, kako kažu “veliki razgovor” za azil, ali još uvijek nisu dobili odgovor. “Čuli smo preko televizije da se zahtjevi balkanskih izbjeglica brže rješavaju. Bojimo se da će nas vratiti. Ali, pitam se gdje će nas vratiti. Mi u Bosni nemamo kuću”, kaže Sejad.
U Kelnu trenutno imaju krov nad glavom. Smješteni su u jednom manjem centru za izbjeglice. “Ovdje se trenutno nalazi osam porodica koje ukupno imaju 51 člana. Po jedna porodica su iz Turske i Sirije, dok je šest sa Balkana: Makedonije, Srbije, Kosova i Bosne i Hercegovine”, kaže socijalna radnica, Marina Kastilan. Ona izbjeglicama svakodnevno pomaže u rješavanju niza prepreka i poteškoća s kojim se susreću. “Ovaj prihvatni centar je otvoren u maju i prioritet nam je bio da se izbjeglice međusobno upoznaju i da djecu upišemo u školu ili obdanište”, kaže Kastilanova. Komunikacija s izbjeglicama se odvija, kako kažu, na svim jezicima, pa čak “nogama i rukama”, dodaje kroz smijeh socijalna radnica koja osim njemačkog jezika, još govori engleski, italijanski i arapski.
Sa izbjelicama sa Balkana Marina Kastilan uglavnom komunicira preko Hrustića koji malo govore italijanski jezik. “Moj amidža je živio u Italiji. Njegova supruga je italijanka. Zajedno smo živjeli u Bosni i tako smo naučili italijanski jezik”, ponosno kaže Sejad.
Nažalost, čitanje, pisanje i strani jezici nisu jača strana 41-godišnje Zejfe Feratovic iz Bratunca. Ona zajedno sa suprugom i sedmoro djece već šest mjeseci živi u Kölnu i čeka odgovor na zahtjev za azil. “Ni ja u Bratuncu više nema nikoga. Dosta članova moje familije je poginulo u ratu. Ovdje sam sa mužem. Živjeli smo i u Srbiji, ali više nismo mogli izdržati”, kroz suze priča Zejfa i dodaje: “Hvala Njemačkoj što nas je primila. Hvala joj što nam daje pare da imamo šta jesti. Da ovo imam u Bosni, ne bi je nikada napuštala. Ovdje moja djeca idu u školu. Želim da stanu na svoje noge i da nemaju moju sudbinu.”
Hoćemo da radimo. Nećemo da živimo od socijale”
Slične želje imaju i Senada i Sejad. “Najsretniji bi bio da radim i da više ne primam socijalnu pomoć. Volio bih da mogu živjeti od svoje plate i da moja djeca znaju čitati i pisati, da ne budu kao ja”, kaže Sejad dok Senada dodaje da joj je želja da njena djeca završe visoke škole.
“Porodice koje ovdje žive su prilično samostalne. Na raspolaganju im je trosoban ili četverosoban stan u kojem imaju još kupatilo i kuhinju. Svi primaju socijalnu pomoć i tako imaju sredstva za kupovinu životnih namirnica. Mi im također dajemo savjete gdje mogu jeftino kupiti hranu i garderobu, gdje se kojim danom održavaju pijace na kojim mogu kupiti polovne stvari”, objašnjava Marina Kastilan. Ona tražiocima azila u Njemačkoj pomaže i u integraciji koja počinje od učenja njemačkog jezika. “Nažalost, većina osoba sa Zapadnog Balkana, koje se ovdje nalaze, ne znaju čitati i pisati. Tako da ih prvo moramo naučiti da čitaju i pišu, a onda da uče jezik”, kaže Kastilan.
Sejad i Senada su zainteresovani za učenje jezika. “Teško je ako čovjek ne govori njemački jezik. Moramo ga naučiti. Ako nekada dobijemo radnu dozvolu, lakše će nam biti pronaći posao”, kaže Senada i dodaje: “Ne stidim se ništa raditi. Moj muž također. Hoćemo da radimo”.
Povratak za porodice Hrustić i Feratović, ne dolazi u obzir. “Ako se vratimo, umrijećemo od gladi”, kaže Zejfa. Zahtjevi za azil su podneseni. Kada će odgovor stići, ovim romskim porodicama iz Bosne i Hercegovine nije poznato. Nadaju se da će njihovi slučajevi biti pozitivno riješeni iako znaju da izbjeglice sa Zapadnog Balkana imaju male šanse za dobijanjem azila.
Njemačko ministarstvo unutrašnjih poslova je nedavno snimilo kratki film kojim ljudima na Zapadnom Balkanu želi pokazati koliko su male šanse za dobijanjem azila u Njemačkoj. Senada i Sejad film nisu vidjeli. I da jesu, opet bi pokušali bolje sutra potražiti u Njemačkoj iako znaju da je Njemačka Srbiju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu označila kao sigurne zemlje porijekla. “One možda jesu sigurne, ali u njima nema perspektive”, kategoričan je Sejad.
