Opsesivno-kompulzivni poremećaj

Većina nas ima neke male sitne rituale za koje znamo da nam uopšte nisu potrebni. Neki imaju potrebu da idu uvijek istim putem na posao, da piju kafu na istom mjestu, da oblače istu košulju odlazeći na važne sastanke. Još kao mala čudila sam se mojoj baki jer me je uvijek opominjala da ne prekrštam prste, samo šaka preko šake. Da hljeb na stolu nikada ne valja da stoji naopako, već zaobljena kora gore. Da prije polaska na put ne valja da prođem ispred, već iza automobila čula sam od moje drugarice, a ona mi reče da je tu mudrost čula od svoje babe iz Makedonije. Postoji toliko neobičnih svakodnevnih postupaka, nekih smo svjesni, a nekih ne. Jedni spadaju u sujeverje, a drugi u te samoprihvaćene, naučene postupke.

Svi mi imamo potrebu za više samokontrole. Međutim, kada misli postaju sve intezivnije i napadne, kada nas obuzimaju mimo naše volje i kontrole, kada se navike pretvore u iscrpljujuće rituale koje izvršavamo da bi se oslobodili napetosti ili strepnje, tada se nešto ozbiljno dešava. Možemo posumnjati da se dešava opsesivno-kompulzivni poremećaj.

Još Sheakespeare početkom XVII vijeka opisuje Lady Mackbet koja je literarni primjer kompulzivnog pranja ruku u periodu od četvrtine sata.

Nikola Tesla, čuveni pronalazač, brojao je korake na svojim šetnjama, izračunavao volumni sadržaj tanjira supe, šoljice kafe i komada hrane, inače ne bi uživao u jelu. Sve njegove ponovljene radnje ili operacije morale su biti djeljive sa tri, ako bi se desilo da pogriješi vraćao bi se na početak, čak iako bi mu za to trebalo nekoliko sati. Nema pokazatelja da je Telsa bio uključen u neki psihoterapijski tretman, iako je poznato iz literatature da su ga njegove opsesije žestoko mučile.

Poslednje dvije decenije učinjen je značajan napredak u razumijevanju patogeneze opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Novi biološki modeli u etiologiji opsesivno kompulzivnog poremećaja rezultirali su razvojem efikasnijih tretmanskih strategija za osobe koje pate od ovog poremećaja, a koje su dugo vremena smatrane tretmanski rezistentnim (otpornim).

Prvi simptomi poremećaja o kome pričam se pojavljuju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, rijetko se pojavljuju prije. Na osnovu svog teorijskog znanja i kliničke prakse primjećujem da u prosjeku prođe oko 7 godina od pojave prvih simptoma dok osoba koja ima problem ne zatraži valjanu pomoć.Početak može biti „šunjajući“, neprimjetan, nakon čega slijedi hroničan i progresivan tok razvoja simptoma. Kod nekih osoba se, nasuprot rečenom, javlja iznenadni početak simptoma, što najčešće povezujemo sa nekim deklanširajućim faktorom (stresnim događajem, trudnoćom, gubitkom bliskog člana porodice itd.)

Šta su opsesije? Opsesuje su uznemiravajuće misli, ideje ili slike koje izgledaju besmislene, ali koje nastavljaju da se javljaju i održavaju u glavi osobe, mimo njene volje. Takve misli mogu biti jako uznemiravajuće pa osobe pokušavaju da ih potiskuju ili ignorišu sa idejom “da one moraju da prestanu”. Osoba shvata da su opsesije proizvod njenog uma i da nisu nametnute spolja. Prepoznaju da su ove misli i slike iracionalne i pokušavaju da ih potisnu, ali one nastavljaju da „uskaču“ i da se održavaju u glavi satima, danima, nedeljama i duže.

Evo nekih opsesivnih sadržaja:
Opsesija oko prljavštine i zagađenja;  gomilanja i čuvanja; opsesija sekusalnim sadržajima (misli o seksu koje osoba smatra neprikladnim i neprihvatljivim); ponavljanje rituala (ponavljanje istih pitanja, istih riječi, radnji..); religiozne opsesije (pretjerana briga o moralu, dobru i zlu, ponavljanje misli o grijehovima); opsesija sa agresivnim sadržajem (ponavljanje uznemiravajućih prikaza scena nasilja, strah od ispoljavanja neke agresivne zamisli, iracionalni strah da je osoba nekog povrijedila); sujevjerne opsesije (vjerovanja da su neki brojevi ili radnje srećni ili nesrećni); opesivna potreba za redom i simetrijom (stavljanje stvari pod pravim uglom, slaganje u istoj nijansi jedne boje..).
Šta su kompulzije?

Kompulzije su ponavljajuća ponašanja ili mentalni rituali koje osoba izvodi kako bi umanjila anksioznost koju je proizvela opsesija. Na primjer, možete provjeravati ponovo i ponovo vrata da bi provjerili da li ste ih zaključali, možete se kupati satima da bi se osigurali da se nećete zaraziti. Ponekad se opsesije javljaju i bez kompulzije, npr. osoba ima strah da će povrijediti nekog, ali takvu misao ne prati kompulzija. Evo još primjera kompulzije: kompulzija brojanja - ona podrazumijeva da morate brojati do određene cifre ili da ponavljate neku riječ određeni broj puta, a javlja se kako biste smanjili anksioznost. U osnovi ovog disfunkcionalnog osjećanja nalazi se uvjerenje: “desiće se nešto loše meni ili nekom bližnjem”. Kliničkoj praksi je poznato i kompulzivno prejedanje i još mnogo drugih.

Iako postoji svijest o tome da su ovi rituali besmisleni, ne možete ih zaustaviti jer će to povećati anksioznost povodom opsesije. Važno je znati da ako imate opsesivno-kompulzivni poremećaj to nikako nije siguran znak da počnjete da ludite. Jasno mi je da ste uznemireni činjenicom da ne možete da ih kontrolišete, ali se pitam šta za vas znači mogućnost da čitav život živite sa tim prisilama ili tim kompulzijama?

Opsesivno-kompulzivni poremećaj spada u kategoriju anksioznih poremećaja. Dosadašnja klinička iskustva ukazuju da je kombinacija farmako terapije i kognitivno-bihejvioralne terapije tretman izbora za ovaj poremećaj. REBT (Racionalno-Emotivno-Bihejvioralna Terapija) je privukla pažnju kao efikasan metod tretmana opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Uz pomoć REBT-a klijenti se uče da mijenjaju iracionalni-pogrešni sistem uvjerenja, posebno zahtjev za sigurnošću, kontrolom i perfekcionizmom.

Postoji niz kognitivnih tehnika koje se uglavnom prvo primjenjuju i svode se na to da se opsesije prihvate i posmatraju, a ne odbacuju ili potiskuju jer se time samo povećava njihov značaj.