ISIL koji treba svima

ISIL ne posjeduje nikakvu nadnaravnu moć. Suština je da nisu samo jedna ili dvije države udahnule ili produžile život toj tvorevini.

Veći stepen saglasnosti međunarodne zajednice a mršavije rezultate od borbe protiv tzv. Islamske države nije moguće pronaći. Šarenija vojna koalicija još nije okupljena u vazdušnom prostoru Bliskog istoka.

Oko uništenja te kvazitvorevine verbalno se slažu John Kerry i Sergej Lavrov. I ljuti regionalni suparnici Iran i Saudijska Arabija navodno dijele neprijateljstvo prema ISIL-u. Teritorij pod kontrolom ISIL-a već su bombardirali američki, ruski, iranski, saudijski, irački, kanadski, holandski, jordanski, francuski, sirijski, emiratski, turski i katarski lovci.

Neviđena vojna sila sručila se na vojsku od 80.000 ISIL-ovaca. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je prihvatilo francusku rezoluciju kojom dopušta “poduzimanje svih potrebnih mjera” u ratu kojeg je papa Franjo nazvao svjetskim.  Uprkos svemu, tzv. Islamska država gospodari od Bagdada do Alepa teritorijem veličine Velike Britanije. Pri tome briše bliskoistočne granice Marka Sykesa i Francoisa G. Picota i piše nove. Ili metastazira u Afganistanu, Libiji, Egiptu, Libanu, Jemenu, Maliju, Nigeriji… Poređenja radi, američka je vojna koalicija 2003. godine porazila 17 iračkih divizija od pola miliona vojnika u blitzkriegu za samo 40-ak dana.

Čime objasniti ovu nedosljednost? Da li je stepen saglasnosti međunarodne zajednice u borbi protiv terorizma obična fikcija? Ili ISIL-ovci posjeduju neku nadnaravnu moć?

Pogrešne mete

Sigurno je da postoji bolje objašnjenje. Ispod površine javno deklariranog neprijateljstva prema ISIL-u postoje samo interesi.

Da krenemo od Sirije. Prije svega, tzv. Islamska država treba Basharu al-Assadu na propagandnom planu. Percepcija sirijskog režima nije toliko loša u poređenju s vladavinom te kvazidržave.

Nakon terorističkih napada u Parizu, izolirani sirijski diktator skoro da se našao na ispravnoj strani. Kao da odgovornost za 250.000 žrtava, desetak miliona izbjeglica, totalnu destrukciju društva sada nije nimalo režimska. Da apsurd bude veći, sva odgovornost pripada ISIL-u, kako slavljenički poentira Bashar al-Assad, onom istom ISIL-u od kojeg njegov režim kupuje naftu, tankuje svoje tenkove i krpi budžetske rupe Islamske kvazidržave. Procjenjuje se da prodajom od 30.000 do 40.000 barela ISIL može inkasirati i do dva miliona dolara dnevno.

Tzv. Islamska država treba Basharu al-Assadu i na vojnom planu. ISIL mora pasti posljednji jer je primarno suprostavljen vojnim formacijama umjerenije sirijske opzicije koja može biti politička alternativa vladajućem režimu. Pregled postojeće linije fronta potvrđuje takva razmišljanja. I nije slučajno što su sirijski lovci dugo odlagali, a kasnije i najmanje bombardirali položaje ISIL-a, baš poput ruskih eskadrila za koje su članovi Pentagona upozoravali da svoje bombe istresaju na pogrešne mete. Ove pogrešne mete već se spominju kao najvažniji razlog da turske zračne snage obore ruski vojni avion “Su-24”.

I nije od jučer ta simbioza s tzv. Islamskom državom. Više neposrednih susreta visokih oficira sirijske vojske i ISIL-ovaca otkrili su američki i irački istražni organi dok su isljeđivali ISIL-ove teroriste koji su napadali američke i iračke interese u Iraku za vrijeme okupacije te države. Kao materijalne dokaze bivši je savjetnik za nacionalnu sigurnost Iraka, Mowaffak Baqer al-Rubaie, javno pominjao i satelitske snimke kampova za terorističku obuku lociranih u Siriji.

Kada se ukazala prilika da Iran izgubi, a Saudijska Arabija dobije strateškog saveznika u Damasku ili Bagdadu, Saudijska Arabija nije mogla imati većih dilema oko neprijatelja svog neprijatelja. Prije svega, Rijadu je trebala snažna sunitska pobunjenička vojska koja se suprostavlja širenju iranskog šiitskog polumjeseca od Iraka preko Sirije do Libana.

Tokovi saudijskog novca nude najbolji trag. Već je objavljeno više izvještaja o finansijskoj i drugoj podršci ISIL-ovih pobunjenika pod drugim imenom dok su bili suprostavljeni proiranskoj iračkoj vladi od 2005-2011. Analizu Iračke studijske grupe iz 2006 (Iraq study Group) citiralo je više akademskih izvora na Zapadu. Ali nije to početak te priče. Saudijski princ Turki bin Faisal Al Saud, tadašnji šef obavještajne službe (Al Mukhabarat Al A'amah) uspostavio je slične antiiranske temelje saudijsko – talibanskih odnosa i direktne kontakte sa liderom Talibana Mula Omerom od 1996. do 1998. koji su rezultirali talibanskim osvajanjem Afganistana i rentanjem te države za obuku stranih ratnika o čemu je Ahmed Rašid objavio sjajno svjedočenje u knjizi “Taliban”. Saudijsko tretiranje današnjeg ISIL-a prirodan je nastavak posredničkog rata s Iranom.

Tempirana bomba

Još je zanimljivija priča oko Sjedinjenih Država, čiji su generali prema vlastitom priznanju pustili duha iz boce 17. septembra 2009. Tada je na slobodu pušteno 30.000 pobunjenika iz iračkog zatvora Buka. Sama činjenica da je od 27 visokorangiranih ISIL-ovaca njih 18 prošlo kroz ovaj inkubator terorizma govori sama za sebe.

Washington nerijetko optužuju za politiku kontroliranog haosa na Bliskom istoku. Sirija je već postala karantin za međusobno ubijanje terorista. Pretpostavlja se da Washington također računa na slabljenje iranskog uticaja, te međusobno iscrpljivanje regionalnih aktera Turske i Saudijske Arabije.

I za Izrael je idealno da svi regionalni suparnici od Turske, Irana, Saudijske Arabije do Sirije izgube taj rat. Izraelski premijer Netanyahu jednom prilikom je rekao “da u Siriji loši momci s jedne strane ratuju protiv loših momaka s druge strane.” Ovo neodoljivo podsjeća na naslov New York Timesa da Sjedinjene Države ne žele pobjednika u Zaljevu (”US Wants No Victory in Gulf”) tokom iračko-iranskog rata. Ili na izjavu Henry Kissingera “da je šteta što obje strane ne mogu izgubiti taj rat”. Zato nije daleko od pameti da je brzi vojni poraz ISIL-a diretno suprotan izraelskim i američkim bliskoistočnim interesima. Uz sve to, zaljevske monarhije transparentno troše desetine milijardi dolara na kupovinu skupe američke vojne opreme koja se negdje mora rashodovati. I vuk sit, i ovce na broju.

ISIL kao ljuti iranski neprijatelj nije bez koristi ni za Teheran. Na geopolitičkom planu, Iranu je dopušteno da Revolucionarna garda (Sepah) i specijalne snage (Al Quds) opremaju i obučavaju vojske Iraka i Sirije na njihovoj teritoriji povečavajući njihovu političku, vojnu i svaku drugu ovisnost od Teherana. Utjecajni iranski krugovi, poput Mehdija Taebija, javno govore o Siriji kao 35. iranskoj provinciji. Bez ISIL-a to nije bilo moguće. Na propagandnom planu, Iran može također pokazati cijelome svijetu sunitski ekstremizam na djelu.

I Turska se kasno, skoro pa najkasnije od svih pomenutih država uključila u anti ISIL-ovu vojnu kampanju. Turski lovci bombardirali su položaje tzv. Islamske države prvi put tek 25. jula ove godine. Zapravo, sve su turske kalkulacije vezane za status, položaj i snagu sirijskih Kurda koji su bliski terorističkoj PKK. Tako ni ISIL nije imao status primarnog neprijatelja. I dok jedni optužuju da ilegalni trgovci iz Turske također kupuju ISIL-ovu naftu na crnom tržištu, službena Ankara traži dokaze za takve navode.

Nadnaravna moć i instant pamet

ISIL ne posjeduje nikakvu nadnaravnu moć. I neće tu pojavu objasniti nikakva brza pamet / teorija zavjere / sherovana fotografija koja se fotoshopira za pet minuta. Fenomen ISIL-ovog vojnog uspjeha u Levantu može se i treba racionalno objašnjavati. Prije svega interesom aktera koji mogu biti nacionalni, ideološki, geopolitički ili finansijski. Suština je da nisu samo jedna ili dvije države udahnule ili produžile život toj tvorevini. Mnogo je složeniji splet geopolitičkih okolnosti i prljavih interesa koji produžava tu bliskoistočnu agoniju.

Dodatni je problem što politika sile nije dala nikakvog ustupka kulturi dijaloga ili saradnje u regionu gdje su rukom granice iscrtavali Sykes i Picot. Svi pokušaji regionalnog uvezivanja, stvaranja sheme kolektivne sigurnosti, inkluzivne političke kulture ili međudržavne ovisnosti propali su. Američka intervencija u Iraku jednu je nepravdu zamjenila drugom. Nova vlast većinskih šija, koji su bili obespravljeni punih 80 godina, nije bila ni pravedna, ni inkluzivna za manjinske sunite nakon 2005. Da stvar bude gora, urušavanjem starog sigurnosnog aranžmana s jakim Irakom koji balansira, pokrenut je geopolitički zemljotres koji još trese region Bliskog istoka.

Muslimanski lider koji je najzaslužniji za uspostavu demokratskog poretka u Tunisu, Rashid Ghannouchi, upozorava da ovo što se dešava “nije između islama i Zapada, ovo je između ISIL-a i nas”. U godinama i mjesecima koje živimo jednako odjekuje poruka Alije Izetbegovića koju je izrekao liderima Organizacije islamske konferencije u Teheranu 1997. “Neki ljudi misle da se prednost može postići terorizmom. To je zabluda koja se opasno širi. Terorizam je izraz naše sadašnje nemoći i mogući uzrok naše buduće nemoći”.

Sve dok ova dva mišljenja budu manjinska kod muslimanskih političkih elita, islamska će kvazitvorevina i njoj slične služiti partikularnim interesima i posredničkim ratovima bliskoistočnih država u kolektivnom sunovratu cijelog regiona.