U vrijeme popisivanja stanovništva u Bosni i Hercegovini, kada je u pitanje doveden nacionalni, religijski pa i jezični identitet, na današnji datum obilježava se Odluka o ukidanju naziva jezika kao – Bosanski. Zašto je ova odluka bitna, šta je sa sobom donijela, te šta joj je prethodilo pročitajte u izjavi dr. sc. Amire Turbić- Hadžagić, profesorice sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, katedra za Bosanski jezik i književnost.
Ovom odlukom, potvrđuje se postojanje bosanskog jezika kao višestoljetno, a ne kao proizvod 90-ih što mnogi neargumentovano indiciraju. Danas bosanski jezik govori oko tri miliona govornika, od čega je jedan milion govornika izvan države Bosne i Hercegovine.
“Sve vrijeme vladavine Osmanske imperije stanovnicima Bosanskoga pašaluka jezik je bio bosanski. Prvi i najstariji rukopisni rječnik pod naslovomm Bosansko-turski rječnik od Muhameda Hevaije Uskufije izlazi 1631. godine. U vrijeme Turske udžbenici (Bukvar 1866, Čitanka 1868), kao sve čitanke za vrijeme Austro-Ugarske, štampale su se bez imena autora.
Vladina komisije je pokrenula 1884. projekt izrade gramatike, te je Gramatika bosanskoga jezika objavljena je 1890. godine. Postoje tri mišljenje o početku standardizacije jezika u BiH: M. Minović smatra da standardnojezično razdoblje započinje 1878, a M. Šator pomiče granicu i standardnojezično razdoblje vezuje za 1866. i pojavu prvih listova i štamparija u vrijeme vladavine Osman Topal-paše, dok se počeci ujednačavanja mogu se pratiti od 1850. godine. Te godine počinje izlaziti Bosanski prijatelj koji je pokrenuo I. F. Jukić; osniva se Vilajetska štamparija 1866; Bosanski vjestnik počinje izlaziti 1866; Bosna, 1866 – službeno glasilo, a Sarajevski cvjetnik 1868. godine. Odmah po dolasku, Austro-ugarska uprava uočila je složenost jezičnoga pitanja u BiH. Benjamin Kallay bio je imenovan Austro-Ugarskim ministrom finansija i Upraviteljem Bosne i Hercegovine. Termin bosanski jezik i fonetski način pisanja bio je uobičajen do Kallayevoga dolaska u BiH. Međutim, njegova politika bosanstva nailazila je na otpore. Naravno, naziv za jezik BOSANSKI Kallay nije izmislio. On izjavljuje: “Naziv bosanski niti je izmišljen, a još manje importiran. To je naziv zemlje i kao takvog ga je Vlada usvojila.” Zemaljska vlada je izdala nekoliko uzastopnih naredaba u kojima se određuju različiti nazivi za nastavni jezik u školama: bosanski, zemaljski (hrvatski i srpski) jezik, bosanski zemaljski jezik, bosanski ili srpskohrvatski zemaljski jezik. Nakon smrti B. Kallaya (1903) novi protektor za Bosnu i Hercegovinu bio je Burian koji je donio naredbu, 4. 10. 1907. godine, bitnu za dalje jezične tokove u Bosni i Hercegovini, u kojoj, između ostaloga, piše: „Zemaljska vlada naređuje ovim, da se dojakošnje nazivanje jezika ovih zemalja kao bosanski jezik u ukupnom zvaničnom saobraćaju i u svim ispravama zemaljskih vlasti, ureda i zavoda, onda u bilo kakvom poslovanju zemaljskog erara, ima posve napustiti, te da u buduće za zemaljski jezik bez izuzetka ima vrijediti zvanični naziv ‘srpsko-hrvatski jezik’” (ABH ZMF, br. 168 539, 4. X 1907). Za one koji osporavaju bosanski jezik, evo odgovora, a postavit ću i pitanje: Ako bosanski jezik nije postojao, na osnovu čega je onda protektor Burian donio naredbu o ukidanju?! Nakon ove odluke bosanski jezik je, kao nominacija jezika u BiH, uglavnom sveden na upotrebu kod bošnjačkoga dijela stanovništva. Naziv Zemaljski jezik koristio se samo “tamo gdje je riječ općenito o jeziku,” kako navodi prof. Juzbašić. Od 1911. godine zvanično više nije u upotrebi naziv Bosanski jezik nego Srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik sve do 1992. godine. Sve vrijeme od „ukidanja“ službenoga naziva za jezik pa do njegovoga ponovnoga vraćanja u službenu upotrebu bosanski jezik je egzistirao u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca i govorima, posebno starijega, bošnjačkoga stanovništva.
Bošnjački sabor iz septembra 1993. godine je donio odluku o vraćanju narodnog i historijskog imena – Bošnjak, te imena za jezik – bosanski jezik.”
Nema komentara:
Objavi komentar