Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, jedan je od najprepoznatljivijih boraca protiv režima Slobodana Milošević i srpskog nacionalizma. Za Klix.ba govori o genocidu u Srebrenici, njegovim uzrocima, odbijanju Srbije da se suoči s prošlošću...
“Ima zločina koji ne zastarijevaju i pred kojima ne postoji vremenska distanca jer su oni svjedočanstvo univerzalnog zla. Kao što su to bili koncentracioni logori smrti nacističkog režima u Njemačkoj, tako i zlo koje se događalo devedesetih, a bilo oličeno u liku Slobodana Miloševića i njegovih sluga, za mene lično, predstavlja tip strahote čiji karakter ne može promijeniti nikakva vremenska distanca”, kaže Čanak na početku razgovora za Klix.ba.
Kako danas, s vremenske distance od 20 godina, gledate na ulogu Srbije i tadašnjeg režima u genocidu u Srebrenici?
Treba biti svjestan i da je fizički nestanak Slobodana Miloševića samo doveo do toga da pravi tvorci čitavog tog načina mišljenja i najodgovorniji za sve što se događalo, ili što nije učinjeno da se spriječi zlo na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući tu i genocid u Srebrenici, ali i niz drugih strahota, nikad nisu bili suočeni sa svojom odgovornošću.
Od Garašaninovog “Načertanija” 1844. godine, preko četničkog memoranduma Stevana Moljevića 1941. godine, Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti 1985. godine, pa do danas, mi stalno imamo ponavljanje pod novim imenima starih ideja velike Srbije, nove glumce u staroj predstavi. I nikako da se zareže istinski u sam korijen tog zla. A korijen je zloupotreba nacionalnih osjećanja u političke svrhe i shvatanje države kao vojno policijske strukture koja služi tome da vlada, a ne da služi.
U čemu je problem, otkud taj “začarani krug”?
Problem je što Srbija nije prošla katarzu, što se nije suočila sa činjenicama. Ni opsada Sarajeva, ni Srebrenica, ni svi drugi nebrojeni zločini nisu ušli u udžbenike u Srbiji.
Nije se prošlo kroz ono kroz šta je Njemačka prošla poslije Hitlera, a to je proces denacifikacije. Denacifikacije u smislu otrežnjenja od strašnog nacionalističkog, šovinističkog narkotika kojim je obilato zalivana devedesetih. I upravo zbog toga, što se to nije desilo, danas niču u Srbiji nove generacije koje iz tih priča iz devedesetih izvlače inspiraciju za svoju budućnost. To je ono što me najviše plaši.
Skupštini Srbije je proteklih dana ponovo predloženo da usvoji Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, a inicijativu je podržao vrlo mali broj zastupnika, među njima i zastupnici LSV. Skupština i dalje šuti, ne odgovara. Je li u Srbiji šutnja i danas dominantan način “govora” o Srebrenici?
Srbija se, ponovit ću, nije suočila sa svojom prošlošću. Ni bližom, ni daljom. Praktično ni sa jednom. I stalno se nanose novi i novi slojevi boje misleći da će se tako pokriti hrđa, a ona stalno izbija i izbija na nezdravim dijelovima.
Liga socijaldemokrata Vojvodine je 2. jula podržala prijedlog rezolucije o Srebrenici koji je podnijela SDA Sandžaka, a koji dan prije toga, 29. juna, podnijela Inicijativu Odboru za ljudska i manjinska prava za razmatranje prijedloga grupe nevladinih organizacija da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. I sve to je logičan nastavak svega što smo radili u prethodnih petnaestak godina vezano za tu temu.
Kako danas, s vremenske distance od 20 godina, gledate na ulogu Srbije i tadašnjeg režima u genocidu u Srebrenici?
Treba biti svjestan i da je fizički nestanak Slobodana Miloševića samo doveo do toga da pravi tvorci čitavog tog načina mišljenja i najodgovorniji za sve što se događalo, ili što nije učinjeno da se spriječi zlo na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući tu i genocid u Srebrenici, ali i niz drugih strahota, nikad nisu bili suočeni sa svojom odgovornošću.
Od Garašaninovog “Načertanija” 1844. godine, preko četničkog memoranduma Stevana Moljevića 1941. godine, Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti 1985. godine, pa do danas, mi stalno imamo ponavljanje pod novim imenima starih ideja velike Srbije, nove glumce u staroj predstavi. I nikako da se zareže istinski u sam korijen tog zla. A korijen je zloupotreba nacionalnih osjećanja u političke svrhe i shvatanje države kao vojno policijske strukture koja služi tome da vlada, a ne da služi.
U čemu je problem, otkud taj “začarani krug”?
Problem je što Srbija nije prošla katarzu, što se nije suočila sa činjenicama. Ni opsada Sarajeva, ni Srebrenica, ni svi drugi nebrojeni zločini nisu ušli u udžbenike u Srbiji.
Nije se prošlo kroz ono kroz šta je Njemačka prošla poslije Hitlera, a to je proces denacifikacije. Denacifikacije u smislu otrežnjenja od strašnog nacionalističkog, šovinističkog narkotika kojim je obilato zalivana devedesetih. I upravo zbog toga, što se to nije desilo, danas niču u Srbiji nove generacije koje iz tih priča iz devedesetih izvlače inspiraciju za svoju budućnost. To je ono što me najviše plaši.
Skupštini Srbije je proteklih dana ponovo predloženo da usvoji Deklaraciju o genocidu u Srebrenici, a inicijativu je podržao vrlo mali broj zastupnika, među njima i zastupnici LSV. Skupština i dalje šuti, ne odgovara. Je li u Srbiji šutnja i danas dominantan način “govora” o Srebrenici?
Srbija se, ponovit ću, nije suočila sa svojom prošlošću. Ni bližom, ni daljom. Praktično ni sa jednom. I stalno se nanose novi i novi slojevi boje misleći da će se tako pokriti hrđa, a ona stalno izbija i izbija na nezdravim dijelovima.
Liga socijaldemokrata Vojvodine je 2. jula podržala prijedlog rezolucije o Srebrenici koji je podnijela SDA Sandžaka, a koji dan prije toga, 29. juna, podnijela Inicijativu Odboru za ljudska i manjinska prava za razmatranje prijedloga grupe nevladinih organizacija da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici. I sve to je logičan nastavak svega što smo radili u prethodnih petnaestak godina vezano za tu temu.
Funkcioner LSV Zoran Bošković je bio prvi političar iz Srbije koji je bio u delegaciji mirovnjaka i nevladinih aktivista 2003. godine u Srebrenici koju su organizovale “Žene u crnom”. Bojan Kostreš je, kao jedan od prvih državnih funkcionera u svojstvu predsjednika Skupštine AP Vojvodine 2005. položio vijenac u Potočarima. Delegacije poslanika LSV su svake godine u Srebrenici. Podnosili smo jednu informaciju u vojvođanskom i dvije deklaracije o Srebrenici u republičkom parlamentu 2007. i 2009. prije nego što je jedna takva i usvojena 2010. godine, tražili smo i da Srebrenica uđe u udžbenike. Jednostavno, smatramo da je od izuzetnog političkog i historijskog značaja da se u Skupštini Srbije i društvu uopšte započne proces razgovora o jednoj od najbolnijih tema odnosa bošnjačkog i srpskog naroda – žrtavama Srebrenice. Isto tako, veoma je važno da i iz Bosne dođe neselektivna osuda zločina, nad svima.
Zašto je u Srbiji omražena riječ genocid, zašto ne može da se izgovori?
Ta riječ je omražena iz jednostavnog razloga što je Srbija do Slobodana Miloševića u nizu krvavih i teških ratova bila ne samo na pobjedničkoj strani, nego zaista na strani pravde, slobode i nečega što danas zovemo evropske vrijednosti. Međutim, u tih deset godina, od 1990. do 2000. Miloševićev režim je uspio – uz nesebičnu pomoć Zapada koji se sada pravi da nije znao – spaliti međunarodni kredibilitet Srbije.
I sada, pošto je taj kredibilitet duboko poljuljan, s time se treba suočiti. A na to je malo ko od vodećih političara u Srbiji spreman. Stara je i dobra istina da nema dobrih i loših naroda nego da su narodi samo njive po kojima ore elita, a žanje potomstvo. I u tom svjetlu, tadašnja elita devedesetih je ona čije zlo sjeme je sada počelo ponovo rađati plodove. Dok neka druga elita ne postavi druge koordinate, dok ne postavi ciljeve života, a ne smrti, života različitih ljudi na istom prostoru, a ne uzajamno istrebljivanje do posljednjeg, sa svih strana, dotle će ovo stalno biti neko trusno i zemljotresno područje. Bilo bi nepravedno reći da neki pomaci u tom pravcu u Srbiji ipak ne postoje.
U vrijeme izvršenje genocida u Srbiji je dio vlasti bila i sadašnja politička elita, prije svega premijer Vučić i predsjednik Nikolić. Kako danas vidite njihov odnos prema Srebrenici?
Na Nikolića ne bih trošio riječi. Poznato je da sam nedavno tražio i njegovu smjenu i jednostavno, mislim da je teško vjerovati u nečiju želju za pomirenjem kada ne samo da se nije odrekao titule četničkog vojvode koju mu je Vojislav Šešelj dodijelio na Romaniji, nego tačno 22 godine i jedan dan kasnije, u trenutku dok je predsjednik države, Srbija uz pomoć njegovih saradnika rehabilituje Dražu Mihailovića.
Šta je s Vučićem?
Što se Vučića tiče, ne sumnjam u njegovu iskrenost da želi istinski uspostaviti jedan pristojan i trajan mir i suživot na prostorima zapadnog Balkana. Ali opet tu postoji problem jer su neophodni ogromni koraci. Razlike u načinu razmišljanja između prošlosti i onoga što je današnja realnost su tako velike da jednostavno ne mogu da se naprave iz jednog poteza.
Zašto je u Srbiji omražena riječ genocid, zašto ne može da se izgovori?
Ta riječ je omražena iz jednostavnog razloga što je Srbija do Slobodana Miloševića u nizu krvavih i teških ratova bila ne samo na pobjedničkoj strani, nego zaista na strani pravde, slobode i nečega što danas zovemo evropske vrijednosti. Međutim, u tih deset godina, od 1990. do 2000. Miloševićev režim je uspio – uz nesebičnu pomoć Zapada koji se sada pravi da nije znao – spaliti međunarodni kredibilitet Srbije.
I sada, pošto je taj kredibilitet duboko poljuljan, s time se treba suočiti. A na to je malo ko od vodećih političara u Srbiji spreman. Stara je i dobra istina da nema dobrih i loših naroda nego da su narodi samo njive po kojima ore elita, a žanje potomstvo. I u tom svjetlu, tadašnja elita devedesetih je ona čije zlo sjeme je sada počelo ponovo rađati plodove. Dok neka druga elita ne postavi druge koordinate, dok ne postavi ciljeve života, a ne smrti, života različitih ljudi na istom prostoru, a ne uzajamno istrebljivanje do posljednjeg, sa svih strana, dotle će ovo stalno biti neko trusno i zemljotresno područje. Bilo bi nepravedno reći da neki pomaci u tom pravcu u Srbiji ipak ne postoje.
U vrijeme izvršenje genocida u Srbiji je dio vlasti bila i sadašnja politička elita, prije svega premijer Vučić i predsjednik Nikolić. Kako danas vidite njihov odnos prema Srebrenici?
Na Nikolića ne bih trošio riječi. Poznato je da sam nedavno tražio i njegovu smjenu i jednostavno, mislim da je teško vjerovati u nečiju želju za pomirenjem kada ne samo da se nije odrekao titule četničkog vojvode koju mu je Vojislav Šešelj dodijelio na Romaniji, nego tačno 22 godine i jedan dan kasnije, u trenutku dok je predsjednik države, Srbija uz pomoć njegovih saradnika rehabilituje Dražu Mihailovića.
Šta je s Vučićem?
Što se Vučića tiče, ne sumnjam u njegovu iskrenost da želi istinski uspostaviti jedan pristojan i trajan mir i suživot na prostorima zapadnog Balkana. Ali opet tu postoji problem jer su neophodni ogromni koraci. Razlike u načinu razmišljanja između prošlosti i onoga što je današnja realnost su tako velike da jednostavno ne mogu da se naprave iz jednog poteza.
Priznanje zločina koji je počinjen u nečije ime uvijek je spor proces, postoje različite faze negiranja i bježanja od istine. Vjerujete li da će Srbija nekad smoći snage da se suoči s genocidom u Srebrenici?
Tu nije jednostavan odgovor, jer, Srbija nije ista danas kao što je bila prije deset godina, niti je prije deset godina bila ista kao prije 20. U pitanju je evolucija, ali u kom pravcu će ići ta evolucija svijesti zavisi od toga koliko se na pojedinim pitanjima bude insistiralo. Mi smo zbog toga kao stranka insistirali da Srebrenica uđe u školske udžbenike i da se o tome uči u školama, a ne da to bude nekakva istina o kojoj se priča na pola usta i u pola glasa, dok istovremeno imate horde galamdžija koji divljaju po ulicama veličajući zločince koji su to počinili. Mislim da je tu suštinski nesporazum. Država se mora pokazati djelima, a onda će i suočavanje ići mnogo jednostavnije.
Zamjerka koja se može čuti često jeste da ni ove rezolucije, ali i općenito priča o genocidu, ne doprinose pomirenju. Šta je za vas pomirenje i kako da se mirimo?
Nismo se mi svađali. Šta ima da se mirimo kad se nismo svađali?! Mi govorimo jezik koji i jedni i drugi razumijemo, imamo toliko zajedničke historije i toliko zajedničkih osobina, toliko zajedničkih rođaka, prijatelja, supružnika, toliko zajedničke djece da ja uopšte ne razumijem tu priču da mi treba da se mirimo?
Mi treba da izađemo svi zajedno iz položaja da neko treba da nam objasni šta nam se desilo. Desilo nam se to da smo svi zajedno bili žrtve. Ne podjednako, jer je Bosna platila najveću cijenu, to uopšte nije sporno. Ali, svako je na teritoriji Zapadnog Balkana nečim oštećen. Svako je nekoga izgubio, neko mu se odselio, ostao bez kuće i kućišta, a svi su ostali bez posla i bez budućnosti.
Šta tu treba da se dokazuje? I upravo zato, veoma je opasna priča o tome da će neko nas da miri. Jer onda ispada da se opet krivica za rat i krivica za sve što se događalo svodi na narod. Da se narod pobio sa drugim narodom. Ne, nije bilo tako. Jednostavno nije bilo tako. Nego su ratne vođe, vođeni svojim planovima, likvidirali svakoga ko se pozivao na razum. Srđan Aleksić, mladić kojeg su, dok je branio svoga druga, ubili njegovi sunarodnjaci dobio je maleni prolaz u Novom Sadu koji se zove po njemu, umjesto da dobije jednu od glavnih ulica. Taj maleni prolaz je dokaz koliko se stidljivo govori o svemu tome. Kada u Beogradu, oni koji su preko table Bulevar Zorana Đinđića lijepili naljepnicu Bulevar Ratka Mladića, nalijepe Bulevar srebreničkih žrtava onda ćemo znati da su se stvari zaista promijenile.
Šta bi Srbija, odnosno srpsko društvo, dobilo na unutrašnjem planu započinjanjem procesa suočavanja s prošlošću?
Dobilo bi velike tenzije, unutrašnje sukobe, ogromnu količinu nepristajanja na istinu, ali bi dobilo i katarzu koja bi onda otvorila perspektivu za normalan razvoj Srbije u budućnosti. Ovako se stalno i iznova nastavlja život na lažima iz prošlosti, na šutnji o prošlosti, na iskrivljenoj prošlosti, na mitovima iz prošlosti i nikada ne može dovesti do toga da kao država može komunicirati sa okruženjem. Jer, kada se u vašoj državi istina razlikuje od svih istina u okruženju, onda vi vrlo teško možete sarađivati sa okruženjem. Nije uzalud Sjeverna Koreja potpuno izolovana, jer u njoj možete proglasiti da je Sjeverna Koreja učestvovala na Olimpijadi i osvojila sve zlatne medalje, a da je veliki vođa Sjeverne Koreje u trećoj godini napisao operu. Znači, sve može kada se ne komunicira ni sa kim. A Srbija se tu stalno lomi - da li je dio Evrope, a jeste, ili je nekakva evropska Sjeverna Koreja, što bi neki željeli da bude. Tu je taj veliki nesporazum.
U tom svjetlu mislim da svakom ko hoće da pomogne da Srbija krene evropskim putem u Srbiji treba dati podršku. Svakome ko promijeni svoje mišljenje i shvati da je griješio treba dati šansu da se promijeni i pokuša ispraviti svoje greške. Jer, da ljudi nisu mijenjali mišljenje u Srbiji, Slobodan Milošević bi i dan danas bio na vlasti. Za njega je prije 25 godina glasalo više od 3,5 miliona glasača. I to bez krađe izbora. Poslije toga je on sklonjen sa vlasti izborima, jer su ti isti glasači promijenili mišljenje.
U BiH, ali i u Srbiji, još uvijek je prisutno negiranje genocida. Koliko bi zakonska zabrana negiranja genocida bila pametno rješenje?
Ne znam da li bi bilo pametno rješenje, ali mislim da je neophodno rješenje.
Tu nije jednostavan odgovor, jer, Srbija nije ista danas kao što je bila prije deset godina, niti je prije deset godina bila ista kao prije 20. U pitanju je evolucija, ali u kom pravcu će ići ta evolucija svijesti zavisi od toga koliko se na pojedinim pitanjima bude insistiralo. Mi smo zbog toga kao stranka insistirali da Srebrenica uđe u školske udžbenike i da se o tome uči u školama, a ne da to bude nekakva istina o kojoj se priča na pola usta i u pola glasa, dok istovremeno imate horde galamdžija koji divljaju po ulicama veličajući zločince koji su to počinili. Mislim da je tu suštinski nesporazum. Država se mora pokazati djelima, a onda će i suočavanje ići mnogo jednostavnije.
Zamjerka koja se može čuti često jeste da ni ove rezolucije, ali i općenito priča o genocidu, ne doprinose pomirenju. Šta je za vas pomirenje i kako da se mirimo?
Nismo se mi svađali. Šta ima da se mirimo kad se nismo svađali?! Mi govorimo jezik koji i jedni i drugi razumijemo, imamo toliko zajedničke historije i toliko zajedničkih osobina, toliko zajedničkih rođaka, prijatelja, supružnika, toliko zajedničke djece da ja uopšte ne razumijem tu priču da mi treba da se mirimo?
Mi treba da izađemo svi zajedno iz položaja da neko treba da nam objasni šta nam se desilo. Desilo nam se to da smo svi zajedno bili žrtve. Ne podjednako, jer je Bosna platila najveću cijenu, to uopšte nije sporno. Ali, svako je na teritoriji Zapadnog Balkana nečim oštećen. Svako je nekoga izgubio, neko mu se odselio, ostao bez kuće i kućišta, a svi su ostali bez posla i bez budućnosti.
Šta tu treba da se dokazuje? I upravo zato, veoma je opasna priča o tome da će neko nas da miri. Jer onda ispada da se opet krivica za rat i krivica za sve što se događalo svodi na narod. Da se narod pobio sa drugim narodom. Ne, nije bilo tako. Jednostavno nije bilo tako. Nego su ratne vođe, vođeni svojim planovima, likvidirali svakoga ko se pozivao na razum. Srđan Aleksić, mladić kojeg su, dok je branio svoga druga, ubili njegovi sunarodnjaci dobio je maleni prolaz u Novom Sadu koji se zove po njemu, umjesto da dobije jednu od glavnih ulica. Taj maleni prolaz je dokaz koliko se stidljivo govori o svemu tome. Kada u Beogradu, oni koji su preko table Bulevar Zorana Đinđića lijepili naljepnicu Bulevar Ratka Mladića, nalijepe Bulevar srebreničkih žrtava onda ćemo znati da su se stvari zaista promijenile.
Šta bi Srbija, odnosno srpsko društvo, dobilo na unutrašnjem planu započinjanjem procesa suočavanja s prošlošću?
Dobilo bi velike tenzije, unutrašnje sukobe, ogromnu količinu nepristajanja na istinu, ali bi dobilo i katarzu koja bi onda otvorila perspektivu za normalan razvoj Srbije u budućnosti. Ovako se stalno i iznova nastavlja život na lažima iz prošlosti, na šutnji o prošlosti, na iskrivljenoj prošlosti, na mitovima iz prošlosti i nikada ne može dovesti do toga da kao država može komunicirati sa okruženjem. Jer, kada se u vašoj državi istina razlikuje od svih istina u okruženju, onda vi vrlo teško možete sarađivati sa okruženjem. Nije uzalud Sjeverna Koreja potpuno izolovana, jer u njoj možete proglasiti da je Sjeverna Koreja učestvovala na Olimpijadi i osvojila sve zlatne medalje, a da je veliki vođa Sjeverne Koreje u trećoj godini napisao operu. Znači, sve može kada se ne komunicira ni sa kim. A Srbija se tu stalno lomi - da li je dio Evrope, a jeste, ili je nekakva evropska Sjeverna Koreja, što bi neki željeli da bude. Tu je taj veliki nesporazum.
U tom svjetlu mislim da svakom ko hoće da pomogne da Srbija krene evropskim putem u Srbiji treba dati podršku. Svakome ko promijeni svoje mišljenje i shvati da je griješio treba dati šansu da se promijeni i pokuša ispraviti svoje greške. Jer, da ljudi nisu mijenjali mišljenje u Srbiji, Slobodan Milošević bi i dan danas bio na vlasti. Za njega je prije 25 godina glasalo više od 3,5 miliona glasača. I to bez krađe izbora. Poslije toga je on sklonjen sa vlasti izborima, jer su ti isti glasači promijenili mišljenje.
U BiH, ali i u Srbiji, još uvijek je prisutno negiranje genocida. Koliko bi zakonska zabrana negiranja genocida bila pametno rješenje?
Ne znam da li bi bilo pametno rješenje, ali mislim da je neophodno rješenje.
Nema komentara:
Objavi komentar