U intervjuu za Buku, njegova ekselencija ambasador Kraljevine Holandije u BiH, Jurian Krak, govori o podršci koju njegova zemlja pruža Bosni i Hercegovini, o tome zašto je Holandija među najboljim državama u mnogim oblastima, o holandskom iskustvu sa Evropskom unijom, kao i o koracima koje BiH mora preduzeti ukoliko napredovati.
Vaša zemlja pruža veliku podršku razvoju BiH i u socioekonomskom i u političkom smislu. Možete li nam reći na šta trenutno najviše fokusirate svoje napore? Drugim riječima, koja su prema Vašem mišljenju najvažnija pitanja u BiH koja nam želite pomoći riješiti?
Holandija fokusira svoje napore na tri međusobno povezana cilja: 1. Potporu ambicijama Bosne i Hercegovine da postane članica Evropske unije (i NATO-a). 2. Promociju vladavine prava i 3. Poboljšanje poslovne i investicijske klime. Ova tri cilja imaju zajedničko uspostavljanje parlamentarne demokratije i funkcionalne tržišne ekonomije: vladavinu „naroda, od naroda i za narod" i privredu koja može opstati na unutrašnjem tržištu EU, te osigurati radna mjesta za sve one koji žele raditi.Osim toga, zbog naše veze sa BiH za vrijeme sukoba devedesetih, Holandija je naročito zainteresovana za proces pomirenja, sudsko gonjenje ratnih zločinaca i potragu za nestalim osobama. Za ove svrhe, moja zemlja je uložila znatnu finansijsku pomoć.
Holandija spada među najbolje države na svijetu u mnogim oblastima, u oblasti zapošljavanja, zdravstvene njege, obrazovanja, ljudskih prava...u svemu što je važno njenim građanima. Šta je najzaslužnije za tako visoke standarde? Koji je vaš recept za uspjeh?
Visoki standardi kvaliteta kada je u pitanju zapošljavanje, zdravstvo ili obrazovanje nisu došli preko noći. Za mnoge "uspješne" država to je duga borba. Holandija nije izuzetak. Pozitivni faktori u Holandiji jesu duga razdoblja mira (1815-1940), prihodi od naših kolonija, prilično egalitaran (tj. nefeudalan) način života i društveni ugovor između Vlade i onih kojima upravlja koji, uprkos značajnim unutrašnjim podjelama u holandskom društvu, nikada nije ozbiljno doveden u pitanje. Ovaj društveni ugovor je i dalje u osnovi procesa donošenja odluka i sporazumnog modela koji je tipično holandski: svi učesnici vjeruju da se većina problema može riješiti dogovorom i na osnovu temeljne spremnosti na kompromis.
Holandija je multinacionalna zemlja, poznata po toleranciji, otvorenosti, naprednim idejama i liberalnom razmišljanju. Da li biste koristili riječ “mentalitet” da to objasnite ili to ima veze na nečim drugim, nečim manje apstraktnim, kao što su npr. ekonomski i politički sistem, zakoni ili angažovano građanstvo?
Dio objašnjenja je da je Holandija oduvijek bila podijeljena zemlja. Unutrašnje podjele među Holanđanima su mnogobrojne: katolici nasuprot protestantima, vjernici protiv sekularnih, sjever protiv juga, zapad Holandije protiv ostatka zemlje, gradovi sa svojim trgovačkim, slobodno-tržišnim stavom protiv gradovi u provincijama gdje se interesi temelje na industriji i poljoprivredi itd.
Da bi se održao mir i da bi se smanjio rizik od trvenja između ovih skupina, holandsko društvo je nekad bilo organizovano u posebne društveno-političke grupe, pod nazivom „zuilen“, bukvalno stupce ili stubove. Svaka skupina - protestantska, katolička, jevrejske, socijalistička, liberalna – je imala vlastitu bolnicu, sindikat, novine, radio stanicu, fudbalski klub ili muzički orkestar. Sa sekularizacijom, te strukture su postale stvar prošlosti. Ali, neki od efekata su se i dalje zadržali, kao što je svijest o tome da ne postoji dominantna skupina koja može nametnuti svoju viziju i svoja pravila ostatku nacije, da morate uzeti u obzir osjećanja i mišljenja drugih i da važne odluke mogu biti samo rezultat kompromisa.
Vrlo je važno opšte priznanje da su tokom vijekova imigranti i pridošlice u holandsko društvo – Lombardijci, Flamanci, Igenoti, Jevreji iz Španije i srednje Evrope, ljudi iz bivših holandskih kolonija, izbjeglice iz Mađarske, Čehoslovačke i Vijetnama, te raseljena lica iz bivše Jugoslavije - doprinijeli javnom interesu donoseći nove ideje i nove izume u biznis, trgovinu, logistiku, bankarstvo, industriju, akademski život, umjetnost, sport i sl. Ukratko, pružena im je prilika ne iz čistog altruizma, već i zato što je to donosilo korist.
Presudna je, međutim, bila percepcija da je, unatoč mnogim razlikama, ono što ujedinjuje Holanđane jače od onoga što ih razdvaja. Ovaj osjećaj jedinstva očitovao se ranije u borbi protiv Neprijatelja broj jedan: Vode, mora i velikih rijeka. Ali također i u odbrani Holandije protiv Španaca, francuskog Kralja Sunce, kelnskog biskupa, Napoleona, Prusa, nacista i drugih.
Da bi se održao mir i da bi se smanjio rizik od trvenja između ovih skupina, holandsko društvo je nekad bilo organizovano u posebne društveno-političke grupe, pod nazivom „zuilen“, bukvalno stupce ili stubove. Svaka skupina - protestantska, katolička, jevrejske, socijalistička, liberalna – je imala vlastitu bolnicu, sindikat, novine, radio stanicu, fudbalski klub ili muzički orkestar. Sa sekularizacijom, te strukture su postale stvar prošlosti. Ali, neki od efekata su se i dalje zadržali, kao što je svijest o tome da ne postoji dominantna skupina koja može nametnuti svoju viziju i svoja pravila ostatku nacije, da morate uzeti u obzir osjećanja i mišljenja drugih i da važne odluke mogu biti samo rezultat kompromisa.
Vrlo je važno opšte priznanje da su tokom vijekova imigranti i pridošlice u holandsko društvo – Lombardijci, Flamanci, Igenoti, Jevreji iz Španije i srednje Evrope, ljudi iz bivših holandskih kolonija, izbjeglice iz Mađarske, Čehoslovačke i Vijetnama, te raseljena lica iz bivše Jugoslavije - doprinijeli javnom interesu donoseći nove ideje i nove izume u biznis, trgovinu, logistiku, bankarstvo, industriju, akademski život, umjetnost, sport i sl. Ukratko, pružena im je prilika ne iz čistog altruizma, već i zato što je to donosilo korist.
Presudna je, međutim, bila percepcija da je, unatoč mnogim razlikama, ono što ujedinjuje Holanđane jače od onoga što ih razdvaja. Ovaj osjećaj jedinstva očitovao se ranije u borbi protiv Neprijatelja broj jedan: Vode, mora i velikih rijeka. Ali također i u odbrani Holandije protiv Španaca, francuskog Kralja Sunce, kelnskog biskupa, Napoleona, Prusa, nacista i drugih.
Za Holandiju važi da je država koje zaista stavlja sreću svojih građana na prvo mjesto. Kako biste opisali ulogu vlasti i državnih službenika u Vašoj zemlji kada je u pitanju briga o javnom interesu? Šta znači biti političar u Holandiji u smislu odgovornosti i odnosa sa građanima?
Naravno, postoje mehanizmi za donošenje odluka u našem Ustavu, kao i temeljno pravo da se propituju zakoni, propisi ili vladine odluke na sudu ili putem upravnog postupka. U tom pogledu, Holandija se ne razlikuje od ostalih parlamentarnih demokratija u Evropi.
Međutim, ono što je možda specifično za Holandiju jeste postojanje snažnog i dobro organizovanog civilnog društva. Gotovo svaki posebni interes ima svoju platformu, web stranicu, bilten, portparola, aktivistu i lobi grupu.
To je dijelom zbog bivše organizacije društva u društveno-političke skupine. Generalno, izabrani predstavnici i imenovana tijela - političari i administrativci – će uzeti u obzir stavove tih interesnih skupina prije nego što počnu izrađivati zakon ili prije nego što donesu važnu odluku.
Često, prije nego što se napravi sljedeći korak, ova udruženja nude svoje savjete zakonodavcima i državnim službenicima i insistiraju na javnoj raspravi. Na kraju se dobije nešto što, u idealnom slučaju, kombinuje partikularni sa opštim interesom. U međuvremenu, političari i javni službenici treba da osiguraju da se ne zanemari provodivost i praktičnost takvih odluka. Ako postoji previše odstupanja, zakon će biti neučinkovit, a odluke nedjelotvorne.
Još jedan element koji se ističe jest, po mom mišljenju, društveni pragmatizam: iako su mnogi od tih pojedinih lobija utemeljeni na vjerskim, moralnim i idealističkim uvjerenjima, na kraju obično prevlada pragmatizam. Svijest o tome da će neki problemi uvijek biti prisutni, ali da se moramo njima baviti na neki način, vodi ka naporu da se pronađe rješenje sa kojim bi sve strane učesnice mogle da žive.
Holanđani su prilično vješti u pronalaženju sredine između mirenja sa nekim problemom i provođenja reda i zakona. Primjer za to je regulisanje upotrebe lakih i teških droga i alkohola, ili prihvatanje stvari koje će ljudi raditi bez obzira na sve, kao što su abortus, prostitucija i eutanazija.
Međutim, ono što je možda specifično za Holandiju jeste postojanje snažnog i dobro organizovanog civilnog društva. Gotovo svaki posebni interes ima svoju platformu, web stranicu, bilten, portparola, aktivistu i lobi grupu.
To je dijelom zbog bivše organizacije društva u društveno-političke skupine. Generalno, izabrani predstavnici i imenovana tijela - političari i administrativci – će uzeti u obzir stavove tih interesnih skupina prije nego što počnu izrađivati zakon ili prije nego što donesu važnu odluku.
Često, prije nego što se napravi sljedeći korak, ova udruženja nude svoje savjete zakonodavcima i državnim službenicima i insistiraju na javnoj raspravi. Na kraju se dobije nešto što, u idealnom slučaju, kombinuje partikularni sa opštim interesom. U međuvremenu, političari i javni službenici treba da osiguraju da se ne zanemari provodivost i praktičnost takvih odluka. Ako postoji previše odstupanja, zakon će biti neučinkovit, a odluke nedjelotvorne.
Još jedan element koji se ističe jest, po mom mišljenju, društveni pragmatizam: iako su mnogi od tih pojedinih lobija utemeljeni na vjerskim, moralnim i idealističkim uvjerenjima, na kraju obično prevlada pragmatizam. Svijest o tome da će neki problemi uvijek biti prisutni, ali da se moramo njima baviti na neki način, vodi ka naporu da se pronađe rješenje sa kojim bi sve strane učesnice mogle da žive.
Holanđani su prilično vješti u pronalaženju sredine između mirenja sa nekim problemom i provođenja reda i zakona. Primjer za to je regulisanje upotrebe lakih i teških droga i alkohola, ili prihvatanje stvari koje će ljudi raditi bez obzira na sve, kao što su abortus, prostitucija i eutanazija.
Kakvo je holandsko iskustvo sa Evropskom unijom?
Kao mala i istorijski neutralna zemlja na kontinentu opustošenom ratovima od Napoleona do Hitlera, EU ( i NATO) su Holandiji pružili zaštitu i novi poziv. Kao jedna od samo šest osnivačkih članica, u ranim godinama, Holandija je bila nesrazmjerno uticajna. Moja zemlja je dosta profitirala od toga što je članica Evropske zajednice, a kasnije i Unije. Uz pomoć subvencija, uspjela je iz uglavnom poljoprivredne i industrijske zemlje na uslužnu ekonomiju.
Pristup jedinstvenom tržištu i korištenje poboljšane evropske infrastrukture viđeno je kao jedinstvena prednost, koja je bila izvan domašaja Holandije kao samostalne države. Međutim, nakon uzastopnog proširenja Evrope, holandski uticaj je slabio, i kao posljedica toga, Evropska unija je doživljena kao nedemokratska i nepotrebno nametljiva. Također, holandski građani su se osjećali manje sigurno: slobodno kretanje osoba i radne snage, porozne vanjske granice, učinci globalizacije, doveli su do osjećaja da Evropska kuća više ne pruža takvu zaštitu kao prije. Stoga je 2005. godine Holandija odbacila Ustav EU na referendumu. Slično kao u ostalim zemljama članicama EU, eurokriza i proces proširenja koji se percipira kao previše aljkav, doveli su do rasta euroskepticizma.
Generalno, Holanđani su oprezni kada je riječ o davanju više ovlašćenja Briselu, ne žele povećanje budžeta EU i insistiraju na strogom ali poštenom procesu proširenja. U isto vrijeme, država shvata da ne postoji drugi izbor osim da se slijedi Evropski projekat.
Pristup jedinstvenom tržištu i korištenje poboljšane evropske infrastrukture viđeno je kao jedinstvena prednost, koja je bila izvan domašaja Holandije kao samostalne države. Međutim, nakon uzastopnog proširenja Evrope, holandski uticaj je slabio, i kao posljedica toga, Evropska unija je doživljena kao nedemokratska i nepotrebno nametljiva. Također, holandski građani su se osjećali manje sigurno: slobodno kretanje osoba i radne snage, porozne vanjske granice, učinci globalizacije, doveli su do osjećaja da Evropska kuća više ne pruža takvu zaštitu kao prije. Stoga je 2005. godine Holandija odbacila Ustav EU na referendumu. Slično kao u ostalim zemljama članicama EU, eurokriza i proces proširenja koji se percipira kao previše aljkav, doveli su do rasta euroskepticizma.
Generalno, Holanđani su oprezni kada je riječ o davanju više ovlašćenja Briselu, ne žele povećanje budžeta EU i insistiraju na strogom ali poštenom procesu proširenja. U isto vrijeme, država shvata da ne postoji drugi izbor osim da se slijedi Evropski projekat.
Kakvo je Vaše mišljenje o procesu evrointegacija u BiH? Nedavno je došlo do napretka u vezi sa stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali sada se čini da je taj process opet u zastoju, zbog neslaganja iz Republike Srpske. Kakva su Vaša očekivanja za BiH u tom smislu i koja bi bila Vaša poruka učesnicima u ovom procesu?
Na ovu temu bih želio biti kratak, jer sam svoje mišljenje, odnosno mišljenje naše Vlade, iznio mnogo puta. Ipak, želim iskoristiti ovu priliku da istaknem sljedeće:
Nedavna incijativa EU je neponovljiva ponuda. BiH neće dobiti drugu priliku u doglednoj budućnosti. Holandija - kao i sve ostale države članice EU- očekuje da će se političari, koji su stavili svoje potpise na "neopozivo pismeno opredjeljenje 'za implementaciju socioekonomske i institucionalne reforme u ovoj zemlji“ održati svoji riječ ovaj put. Njihova reputacija u Evropi nije dobra: prečesto su obmanuli svoje kolege i ugovorne partnere praznim obećanjima. Sjećate se Mape puta iz juna 2012. godine? Dva od tri sadašnja člana Predsjedništva su to potpisala. Niti jedan uslov sa Spiska stvari koje treba uraditi nikada nije ispunjen.
Reformska agenda i Sporazum za rast, koje su obećali provesti, udaraju u korijene političkog sistema koji je toliko profitabilan za političku elitu ove zemlje: smanjenje javnog sektora podrazumijeva zatvaranje stjecišta partijskih sluga, reforma sistema socijalne zaštite podrazumijeva da nema više finansijske pomoći ljudima kojima ona nije potrebna, nedavni pokušaj uklanjanja stranačkih dužnosnika iz procesa proizvodnje aluminija i električne energije u javnim poduzećima predstavlja, po mom mišljenju, toliko potrebne privredne reforme i tome se gospoda Čović i Izetbegović ne bi trebali protiviti.
Stupanje na snagu SSP je formalni korak ka priključenju EU. To podrazumijeva napredak prema evropskim standardima transparentnosti, odgovornosti i obične demokratske pristojnosti, kao i brigu za zajednički interes. To će uzdrmati trenutni status quo stagnacije i egoizma, što ne odgovara interesima političke elite, zbog čega oni ne sarađuju, blago rečeno. Samo strogo finansijsko uslovljavanje i strogi nadzor nad naporima političara koje su obećali preduzeti, će ih natjerati da sarađuju. Oni bi trebali znati da je postignut visok stepen koordinacije između EU-a i drugih međunarodnih finansijskih institucija (kao i sa ostalim prijateljima i donatorima u BiH). Osim ovog pritiska odozgo, građani ove zemlje treba konačno da izvrše pritisak odozdo: tražeći od političara za koje su glasali da se ponašaju odgovorno, podsjećajući ih na njihova obećanja i tražeći dokaze da su održali svoju riječ.
Da zaključim, Bosna treba požuriti. Ovaj bosanski zastoj nije jedina kriza u ili blizu Evrope, problemi sa kojima se BiH suočava nisu jedinstveni - druge zemlje su raskrstile sa sličnim problemima uspješno.Dakle, treba se prestati skrivati iza bosanskih "specifičnosti" i kriviti „Dayton“, „rat“, „našu komplikovanu istoriju“ za nečinjenje - donatori su sve to već čuli. Nakon više od 20 godina ogromne finansijske podrške, oni žele vidjeti neki povrat investicije. Znam da to Holandija to želi.
Ništa manje važno, građani ove zemlje trebaju biti svjesni da kapital u prijateljima i donatorima BiH, a to je cijela generacija vojnika, humanitarnih radnika, posmatrača, parlamentaraca i diplomata sa ličnim i direktnim učešćem u ovoj zemlji još od devedesetih godina napušta scenu. Nova generacija političara i donosilaca odluka, manje strpljivih, sa manje empatije i manje razumijevanja, preuzima kormilo. To je još jedan razlog da se ova šansa ne propusti.
Nedavna incijativa EU je neponovljiva ponuda. BiH neće dobiti drugu priliku u doglednoj budućnosti. Holandija - kao i sve ostale države članice EU- očekuje da će se političari, koji su stavili svoje potpise na "neopozivo pismeno opredjeljenje 'za implementaciju socioekonomske i institucionalne reforme u ovoj zemlji“ održati svoji riječ ovaj put. Njihova reputacija u Evropi nije dobra: prečesto su obmanuli svoje kolege i ugovorne partnere praznim obećanjima. Sjećate se Mape puta iz juna 2012. godine? Dva od tri sadašnja člana Predsjedništva su to potpisala. Niti jedan uslov sa Spiska stvari koje treba uraditi nikada nije ispunjen.
Reformska agenda i Sporazum za rast, koje su obećali provesti, udaraju u korijene političkog sistema koji je toliko profitabilan za političku elitu ove zemlje: smanjenje javnog sektora podrazumijeva zatvaranje stjecišta partijskih sluga, reforma sistema socijalne zaštite podrazumijeva da nema više finansijske pomoći ljudima kojima ona nije potrebna, nedavni pokušaj uklanjanja stranačkih dužnosnika iz procesa proizvodnje aluminija i električne energije u javnim poduzećima predstavlja, po mom mišljenju, toliko potrebne privredne reforme i tome se gospoda Čović i Izetbegović ne bi trebali protiviti.
Stupanje na snagu SSP je formalni korak ka priključenju EU. To podrazumijeva napredak prema evropskim standardima transparentnosti, odgovornosti i obične demokratske pristojnosti, kao i brigu za zajednički interes. To će uzdrmati trenutni status quo stagnacije i egoizma, što ne odgovara interesima političke elite, zbog čega oni ne sarađuju, blago rečeno. Samo strogo finansijsko uslovljavanje i strogi nadzor nad naporima političara koje su obećali preduzeti, će ih natjerati da sarađuju. Oni bi trebali znati da je postignut visok stepen koordinacije između EU-a i drugih međunarodnih finansijskih institucija (kao i sa ostalim prijateljima i donatorima u BiH). Osim ovog pritiska odozgo, građani ove zemlje treba konačno da izvrše pritisak odozdo: tražeći od političara za koje su glasali da se ponašaju odgovorno, podsjećajući ih na njihova obećanja i tražeći dokaze da su održali svoju riječ.
Da zaključim, Bosna treba požuriti. Ovaj bosanski zastoj nije jedina kriza u ili blizu Evrope, problemi sa kojima se BiH suočava nisu jedinstveni - druge zemlje su raskrstile sa sličnim problemima uspješno.Dakle, treba se prestati skrivati iza bosanskih "specifičnosti" i kriviti „Dayton“, „rat“, „našu komplikovanu istoriju“ za nečinjenje - donatori su sve to već čuli. Nakon više od 20 godina ogromne finansijske podrške, oni žele vidjeti neki povrat investicije. Znam da to Holandija to želi.
Ništa manje važno, građani ove zemlje trebaju biti svjesni da kapital u prijateljima i donatorima BiH, a to je cijela generacija vojnika, humanitarnih radnika, posmatrača, parlamentaraca i diplomata sa ličnim i direktnim učešćem u ovoj zemlji još od devedesetih godina napušta scenu. Nova generacija političara i donosilaca odluka, manje strpljivih, sa manje empatije i manje razumijevanja, preuzima kormilo. To je još jedan razlog da se ova šansa ne propusti.
Kolika je bosanskohercegovačka dijaspora u Holandiji i kakvo je mišljenje o ovoj zajednici u vašoj zemlji?
Do tačne brojke je teško doći. Naša ambasada koristi brojku od 50000 (bivših) Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji. Oni se ne ističu i to je dobra stvar. To znači da su dobro integrisani, da su uspješni i da su prihvaćeni kao članovi holandskog društva. Napominjem s velikim zadovoljstvom da su neki od njih pokrenuli mala i srednja preduzeća u zemlji njihovog rođenja. Oni su inspirativni primjeri za mlade preduzetnike u Bosni i Hercegovini i pružaju prijeko potrebnu pozitivnu energiju.
Razgovarala Milica Plavšić
Nema komentara:
Objavi komentar