Ovu reportažu o Islamskoj zajednici u Velikoj Britaniji, odnosno o njenom džematu u Lonodnu, najvažnijoj svjetskoj metropoli, otpočeću lično sa svojim prvim susretom kako sa ovom zemljom tako i sa Bošnjacima koji su zbog agresije i progona nastavili svoje živote u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naime, prvi put sam u Velikoj Britaniji boravio uz ramazan 1998. godine, kao student. Sjećam se da nije bilo "lahko" dobiti priliku otići uz ramazan negdje u dijasporu, a nama studentima je to bio poseban izazov.
Iz tadašnjeg Ureda za dijasporu meni su ponudili da budem ramazanski imam u Velikoj Britaniji i rečeno mi je da su u toj zemlji uglavnom "logoraši". Čak su neki ponuđeni kandidati studenti odbili jer ranije niko nije išao na praksu u tu zemlju. Naravno, ja sam odmah bez ijedne riječi pristao. Ako mi mogu platiti kartu i omogućiti da imam gdje stanovati taj mjesec dana – zašto ne? Biće to izvanredna prilika da, pored ramazanskih aktivnosti, upoznam zemlju o kojoj sam mnogo čitao i učio iz engleskog jezika.
Na neki način, ta odluka će odrediti moje buduće školovanje i vezu sa ovom zemljom. Sjećam se da mi je taj put ustvari bio prvi izlazak iz Bosne nakon rata, a sjećam se i šoka koji sam doživio kada sam na Ostrvu zatekao "sve naopako", od smjera kojim se vozi na ulicama, do kuća u kojima se stanuje, električnih utičnica, hrane... sve je bilo drugačije. U Londonu me je dočekao Fahrudin-ef. Hamidović u maloj kancelariji BH Islamic Centra u Cricklewoodu, u sjeverozapadnom Londonu. Određeno je da ramazan provedem u Birminghamu i bilo je to nezaboravno iskustvo. U Birminghamu je to bio prvi ramazan ponovno aktiviranog džemata proveden uz imama iz Bosne. To se na kraju pretvorilo u inicijativu da se u ovom gradu osnuje stalni džemat koji i danas djeluje. Ovdje ću s posebnim poštovanjem spomenuti i predati rahmet dušama rahmetli nane Sadike i njenog sina Sejada Bijedića kod kojih sam tog ramazanskog mjeseca stanovao. I dan danas sam u nekoj vrsti kontakta i prijateljstva s velikim brojem tih mojih ramazanskih džematlija. S njima, ali i sa džematom u Londonu ću ostati u vezi i tokom mog postiplomskog studija u Brightonu 2004/5 godine. Ovaj malo poduži uvod sam imao potrebu napisati jer je Islamska zajednica Bošnjaka u Velikoj Britaniji nekako i moja.
Nova adresa: Acton Town
Tako sam i krajem ovog marta, nakon boravka na jednoj važnoj konferenciji u Oxfordu na kojoj sam pozvan od strane The Ditchley Foundation na raspravu o političkim kretanjima na Bliskom Istoku i problemima koji su se sručili na središnji dio muslimanskog svijeta, odlučio da u Londonu od 22. do 25. marta, ponovno posjetim BH Islamski centar. Tu me je kao i uvijek dočekao ljubazni Fahrudin-ef. Hamidović sa svojim džematlijama. Ono što je novina kod ove zajednice jesu novi prostori koje su kopili 2013. godine. Veći su i komotniji od onih na Cricklewoodu, o kojima sam ranije, 2006. godine pisao kada sam pposljednji put boravio u Londonu. Sada su kupili prostorije u prelijepom naselju Acton Town, u zapadnom dijelu Londona. To je jedan veoma uređen dio Londona na pola puta od centra do aerodroma Heathrow. Stanica podzemne željeznice, što je veoma važno u Londonu, od BH Islamic Centra udaljena je samo stotinjak metara. Centar je na glavnoj ulici i pored prostranog trospratnog prostora posjeduje i dvorište i garažu. To je za London i našu zajednicu koja broji oko dvije hiljade ljudi izuzetan uspjeh, posebice imajući u vidu da je Zajednica zadržala i raniji objekat na Criklewoodu. Inače Islamska zajednica u Londonu pored glavnog imama sada ima uposlenog još jednog imama i muallima Hakiju-ef. Šarčevića, rodom iz Okreča kod Sanskog Mosta. Svršenik je Cazinske medrese, a ranije je radio kao imam u Basićima, Medžlis IZ Banja Luka.
Sa džematlijama iz Londona družio sam se u nedjelju, 22. marta, nakon podne namaza kada sam im održao predavanje, a to je bila i prilika da govorim o svojoj novoj knjizi. Kako su mi kazali tokom dana vikenda redovno se sastaju, a sada u dvorištu mogu upaliti i roštilj i spremiti svoja bosanska jela. Upravo tu, u svom kutku dijele radost i brige sa svojim sunarodnjacima. A najvažnija je i dalje tema njihova domovino Bosna. Budući da sada mogu pratiti skoro sve televizijske kanale iz domovine i da je danas komunikacija znatno lakša sasvim su upoznati sa stanjem u našoj zemlji. Djeca vikendom imaju vjerksu pouku, a nakon toga, dok se stariji druže, djeca iskoriste priliku za igru i svoje radosti. Pričaju na čistom britanskom engleskom jeziku – na specifičnim londonskim naglaskom. Bosanski jezik "održavaju" i on je na nivou kojeg uspije sačuvati dopunska škola ovog jezika koju pohađaju. Atmosfera u ovom centru je prava domaćinska, a na samom ulazu poredani su primjerci Preporoda koji redovno stiže. Još uvijek nije potpuno prilagođen prostor koji je nekada bio prodavnica muzičkih instrumenata, ali uz glavnu prostranu salu, na spratu su dvije kancelarije, u prizemlju je prostrana učionica sa sportskim rekvizitima za djecu, a kroz kuhinju se izlazi u dvorište ispred kojeg ima parking u sprorednoj ulici, a i to je veoma važno u metropoli kao što je London. Naše džematlije u Londonu su čestiti ljudi, svi iza sebe nose traume i teške sudbine iz prošlosti. Većina ih je u protekloj agresiji pored progona sa svojih ognjišta prošla i kroz logore, a ima i znatan broj teških ratnih invalida koji su ostali bez dijelova svoga tijela. Međutim, ono što je primjetno kod ovih ljudi jeste osmjeh, zadovoljstvo i optimizam i naravno neizmjerna ljubav prema domovini Bosni.
Nisu iscrpljeni svi resursi
Navečer u utorak, 24. marta, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Velikoj Britaniji i Irskoj Fahrudin-ef. Hamidović organizirao je druženje sa članovima Odbora BH Islamskog centra u Londonu s kojima sam razgovarao o trenutnom stanju u ovoj zajednici ali i o perspektivama i izazovima koji su pred njima. Na početku ovog druženja Fahrudin ef. kaže kako džemat nije iscrpio sve resurse u pogledu članstva i materijalnih resursa, te kako je sada pred njima projekat proširenja, odnosno, dogradnje posebnih prostorija mesdžida, abdestahne, gasulhane i dr. koje treba ova zajednica. "Jako je bitno da se najveći dio džemata identificira sa ovim džematom i želi biti dio njega," ističe glavni imam Hamidović. Na sastanku je prisustvovao i jedan od najstarijih, ali i najaktivnijih džematlija hadžija Osman Zukanović. Ovaj čestiti Krajišnik rođen je u Ključu, a u Sanskom Mostu živio je od 1970. godine. Kaže mi da u posljednje vrijeme svaki ramazan nastoji provesi u Sanskom Mostu i spominje lijepu ramazansku u Sani. U Veliku Britaniju je stigao 1992. godine iz logora Manjača. Praktično od kraja 1993. godine, od samog početka hadžija Zukanović je jedan od ključnih ljudi džemata. Ističe kako je dolazak Fahrudin ef. i njegove hanume Nure bio ključ pokretanja i održavanja ovog džemata. "Nadam se da su teška vremena iza nas, i da nas čekaju bolji dani. Sada imamo svoje mjesto i svoje planove," dodaje hadžija Zukanović posebno naglašavajući važnost rada i vezanosti za džemat u zemljama i sredinama kao što je britanska i londonska.
Aktuelni predsjednik Zajednice je Islam Omanović iz Biljana kod Ključa. I on je u Veliku Britaniju stigao iz logora Manjača 1993. godine. Od dolaska je uključen u džemat. "Došao sam na čelo ove zajednice na gotovu i uređenu zajednicu. Nisam osjetio nikakve poteškoće," kaže predsjednik Omanović ne krijući zadovoljstvo što je učestvovao u akciji da se u radni odnos primi još jedan imam. On je objasnio i način, ustvari solventnost zajednice koju održava poslovanje humanitarnih prodavnica koje ona posjeduje. Inače, od klasičnih vazifa u Velikoj Britaniji se ne bi moglo ni sanjati o održavanju imama i prostorija. "Troškovi zajednice su oko 100 hiljada funti godišnje, a mi vazifom učestvujemo tek oko desetak procenata," kaže Omanović objašnjavajući da je poduzetništvo ključ opstanka, organizacije i rada ove zajednice. "S ovim ljudima je ljepota raditi," zaključuje predsjednik džemata Omanović. I Ermin Nasić je kao i većina Bošnjaka svoj život u Velikoj Britaniji nastavio nakon logorskog zatočeništva u Omarskoj kod Prijedora. Inače je rodom iz Hambarina, a 1993. godine je na prognaničkom putu za Veliku Britaniju upoznao svoju sadašnju suprugu Enisu koja je došla s tetkom na spajanje familije. Naime tetka ju je predstavila kao svoju kćerku da bi kasnije uspjela dobiti boravišne papire. Ermin i Enisa su vrijedni članovi zajednice i zajedno sa svojom porodicom svestrano su uključeni u rad džemata. "Važno je da se naša omladina ovdje školuje, a mi svoju vezu sa domovinom nastojimo održati preko Islamske zajednice, jer, ona je jedina institucija koja nam može pomoći," ističe Ermin.
Rad s mladima i mekteb
Mladi imam Hakija-ef. Šarčević je u Velikoj Britaniji nešto više od pet godina i radi kao drugi imam i muallim. "Došao sam na gotovo među ljude koji ozbiljno shvataju svoje obaveze. Moja glavna aktivnost je rad s mladima i mekteb. Od 2011. godine imamo 28 djece na vjerskoj pouci što je za naše uslove veliki uspjeh. Također organiziramo druženja i horsku sekciju koja izvodi programe prilikom važnih događaja i vjerskih svečanosti," kazuje mladi efendija Šarčević. On napominje koliko je truda i odricanja potrebno jednoj bošnjačkoj familiji koja želi svoje dijete dovesti da nešto nauči o vjeri i da se druži sa svojim vršnjacima i zemljacima. "Neke porodice iako žive u Londonu moraju vozariti više od sat vremena da bi svoju djecu dovele na mekteb," ističe on.
U londonskom džematu su od njegovih prvih dana posebna priča sestre Suada i Fahire (rođene Jamaković). One su sa svojom djecom i rahmetli majkom iz Olovskih Luka 1992. godine preko Hrvatske došle do Velike Britanije. Njihova priča o egzilu i borbi za dostojanstvo svakog slušatelja će natjerati na suze. Tužan je bio i način na koji su se prvi put susrele sa džematom u Londonu. Naime, njihova majka, koja je u izbjeglištvo sa svojim kćerkama krenula sa dijagnosticiranim karcinomom preselila je nedugo nakon što su se konačno skrasili u ovoj zemlji. Tek su se bili sa sjevera zemlje gdje su prvobitno bili smješteni doselili u London i nedugo nakon toga majka im je preselila. I danas ne zaboravljaju veliku susretljivost i pažnju koju su im pružili Fahrudin ef. i njegova hanuma Nura. "Bio je to tužni povod koji nas je tada zbližio, a tada smo tek bile mjesec dana u Londonu. Od tada zajedno radimo. Zajednica nas je vezala umjesto Bosne i kuće," kaže Suada ističući svoj ponos što je potpisnica i jemac kupovine novih prostora u Acton Townu. Njena sestra Fahira Japalak je prije rata živjela u Sarajevu, a iz glavnog grada je uspjela izaći dva dana prije potpune blokade. Njihova prognanička priča i tumaranje od Olova preko Hrvatske i Mađarske do Velike Britanije u kojoj su dobile smještaj na sjeveru u Škotskoj pravi je scenario za film. Ustvari, kod svih Bošnjaka koje sam u posljednjih sedamnaest godina sreo, a koji su se skrasili u ovoj zemlji– njihova prognanička golgota je ustvari dobar scenario za film: priča o progonu i preživljavanju, ali i o uspravljanju i povratku i jačanju veze sa svojom domovinom. Danas su svi ti bivši logoraši finansijski i materijalno jači i sposobniji od nekadašnjih svojih progonitelja. I na slučaju ovih ljudi kao uostalom i na brojnim primjerima širom naše dijaspore pokazuje se i dokazuje pravilo da Bog, a ne ljudi, upravljaju sudbinom i historijom. I da nikada nijedna osoba ne zna u kojoj zemlji joj je propisano da stiče nafaku i na poslijetku u kojoj će zemlji svoj život okončati.
Druženja sa ženama
I Fikreta Avdić je u ovu zemlju stilga iz logora Trnopolje kod prijedora. Sjeća se tačno datuma. "Bio je 7. septembar, 1992. godine. Živjela sam u Hambarinama kod Prijedora. Danas sam presretna i zadovoljna što imamo svoj džemat i mjesto u kome se sastajemo i održavamo vezu sa svojom vjerom i domovinom," kaže Fikreta. Posljednja se u grupi entuzijasta ovog džemata predstavila Nura Hamidović, supruga Fahrudin-ef. Hamidovića. Hadži Nura je jedna neobično prijatna žena. Njena susretljivost, razdraganost i raspoloženje se nisu promijenili ni za trunku od kada sam je prvi put upoznao 1998. godine tokom svog prvog boravka u Velikoj Britaniji. Tada je pitala za svoje kolege iz medrese i sa Fakulteta islamskih nauka. Danas je ova vrijedna muallima majka troje prekrasne djece: Muaza, Ahmeda i Lamije. Muaz i Ahmed su završili fakultete i sada rade, a Lamija studira medicinu na Imperial koledžu, jednoj od najprestižnijih škola u Londonu. Hadži Nura hanuma kaže kako je profesionalno i porodično od prvih dana vezana za ovaj džemat. Ona od početka radi sa ženama i organizira njihova druženja na kojima im drži predavanja iz vjere. Ističe kako nije baš zadovoljna odzivom mlađih žena i kako je na tom potrebno još raditi. Također, prisutni članovi Odbora nisu zaboravili da mi napomenu posebno aktivne članove Zijada Subašića i njegovu suprugu Fatu, koji su porijeklom iz Srebrenice, kao i Irfana Hamulića, također rodom iz Hambarina kod Prijedora.
"Pred ovim džematom je još mnogo rada i naravno mi tu računamo na naše mlade i djecu. Oni su ti koji trebaju uzeti učešća i organizirati tribine i omladinska druženja. Na nama je bilo da im stvorimo osnovne uslove, a sada je na njima da nastavljaju," kaže hadži Nura hanuma. Naime, BH Islamic Centre u Londonu prije dva mjeseca je pokrenuo akciju prikupljanja 100 hiljada funti za dogradnju mesdžida i popratnih prostorija. Ostali prostori centra, velika sala, podrumske učionice, kuhinje i dvorište, biće uglavnom korišteni za druge namjene, za druženje omladine i njihove aktivnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar