Izjava ruskog predstavnika u Vijeću sigurnosti Vitalija Ivanoviča Čurkina, o “porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu”, koju je dao nešto kao komentar na redovni izvještaj visokog predstavnika Valentina Inzka o situaciji u Bosni i Hercegovini, opasan je presedan s mogućim ozbiljnim implikacijama.
Da ne bude da su riječi ambasadora izvučene iz konteksta, on je tom prilikom rekao: “Moram zaključiti i pozvati vas da obratite pažnju na činjenicu na koju treba da se zabrinete ne samo zbog BiH nego zbog cijele regije. Govorim o porastu ekstremizma posebno među bošnjačkom populacijom u BiH kao i u drugim muslimanskim zajednicama na Balkanu. Ova prijetnja se mora procijeniti na pravi način. Napad u Zvorniku na policijsku stanicu u aprilu je pravi dokaz za to.”
Rusija je posebno vješta u tome i pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim “historijskim saveznicima na Balkanu”, prije svega Srbiji, želi ponuditi čečenski model rješavanja problema.
Tačno je da je prijetnja radikalizma i terorizma ozbiljan i globalni problem s kojim se sve države, pa tako i BiH, moraju nositi, no ipak legitimno je zapitati se zašto Rusija na najvišem međunarodnom nivou forsira ovaj problem kao najveći u BiH i regiji. Naročito kada svi bolje upućeni u situaciju u regiji znaju koje političke snage i opcije su najveća prepreka stabilizaciji odnosa i euroatlantskim integracijama kao jedinoj realnoj viziji izlaska iz sadašnjeg stanja sveopće neizvjesnosti. Uostalom, ni visoki predstavnik kao najviši tumač Dejtonskog mirovnog sporazumu u svome izvještaju nije krio koje političke opcije, a ne narodi, vjerske zajednice ili skupine su izvor nestabilnosti u BiH, a samim time i na Balkanu.
Odgovor na razloge izricanja ove ruske opaske se možda krije u tome što Rusija strah od terorizma već dugo politizira i koristi kao način da opravda svoje uplitanje u zemlje u kojima je nekadašnji Sovjetski Savez imao utjecaj ili njima direktno vladao, pa bi možda da taj metod patentira i na Balkanu.
Slučaj Čečenije
Najslikovitiji primjer tome je slučaj Čečenije i toga kako se državnom brutalnošću prvo stvorila “teroristička prijetnja” kroz torturu, nasilje i nepravdu koje su onda iz čitavog svijeta privukle sumnjive dobrovoljačke elemente s vlastitim agendama, a sve s ciljem kompromitiranja borbe čečenskog naroda za nezavisnost. Sve je okončano okretanjem pažnje svjetske javnosti, pa i one američke, od onoga što se tamo dešavalo i opravdanjem ponovne ruske okupacije Čečenije kao legitimne borbe protiv globalnog terorizma.
Pravdi na volju, istim metodama se koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku. Najlakši način da se danas ospore legitimni zahtjevi građana, da se delegitimiziraju politički ciljevi i umrtvi ono malo svjetske empatije prema žrtvama i obespravljenim narodima jeste da se čitave zajednice i njihove političke i vjerske elite optuže za terorizam.
Rusija je posebno vješta u tome i pitanje je da li ovom izjavom njenog ambasadora u UN-u svojim “historijskim saveznicima na Balkanu”, prije svega Srbiji, želi ponuditi čečenski model rješavanja problema kao alternativu koju nudi perspektiva euroatlantskih integracija, a koja barem deklarativno počiva na ideji brisanja granica, zajedničke ekonomske, kulturne i svake druge saradnje koja u konačnici treba da iskorijeni socijalne i političke uzroke radikalizma i terorizma.
Balkanu je najmanje potrebna vještačka eskalacija nasilja i dizanje tenzija koje nikome osim globalnim hegemonima ne može donijeti dobro. Takvi scenariji su nažalost stvarnost brojnih država svijeta.
Tako lideri centralnih azijskih republika koriste tvrdnje o usponu radikalizma i opasnostima od izvoza terorizma iz Afganistana da sebi osiguraju vojnu pomoć od Rusije i od Zapada. Ovo odgovara Rusiji koja želi da proširi svoj vojni i politički utjecaj na region koji se ekonomski sve više okreće Kini. ProšlosedmičniThe Economist je pisao o tome kako jedva da sedmica prođe bez izvještaja da su navodni ekstremisti uhapšeni u ovom dijelu svijeta zbog „namjere da se pridruže grupi Islamska država Irak i Levant (ISIL)“. Human Rights Watch je saopćio kako je samo u Uzbekistanu 12.000 muslimana uhapšeno pod „nejasnim optužbama povezanim s njihovom vjerom“.
Istim metodama se koristila i neokonzervativna administracija Georgea Busha da bi opravdali intervencije u Iraku i Afganistanu. Isto radi i Bashar al-Assad u Siriji i brojni drugi despotski arapski režimi na Bliskom istoku.
Sada vidimo kako se i na Balkanu prijetnje od terorističkih napada od Makedonije do Zvornika, pokušavaju iskoristiti kako bi se vladajuće elite suočene sa svojim neuspjesima, aferama i nezadovoljstvom naroda održale na vlasti. Čini se da za takve politike imaju podršku još samo Rusije čija su oni zadnja stopa uporišta na Balkanu.
Rastući trend
Naravno, nije ovo ništa novo, ali jeste trend koji uzima sve više maha. Nekada se strah od vanjskog neprijatelja koristio da se na vlasti održe despotski i diktatorski režimi i da se pažnja javnosti sa životnih problema skrene na sigurnosna pitanja. Danas tu ulogu u brojnim zemljama svijeta igra terorizam. Strahom se najlakše manipulira i on najefikasnije konsolidira redove gurajući sve ostale probleme u drugi plan.
Terorizam je realna globalna prijetnja, ali se njime danas politizira i tzv. „rat protiv terorizma“ već dugo zloupotrebljava za ostvarivanje raznih hegemonijskih, ekonomskih i svakih drugih interesa i to nerijetko na način da samo jača terorizam i stvara nove potencijalne teroriste. Sigurnosne agencije ne mogu “borbu protiv terorizma” voditi po nalogu političkih elita ili pod pritiskom medija. To mora biti samo profesionalni angažman neovisnih sigurnosnih i sudskih organa koji neće izvoditi spektakularne akcije po nalogu vladajućih elita. Cilj sigurnosnih agencija nije da zaštite poredak države nego građane koji u njoj žive.
Pored toga, svima je već odavno jasno da terorizam kao taktika nikada i nigdje nije poražen samo sigurnosnim metodama nego je za njegovo iskorjenjivanje neophodno imati cjelokupnu društvenu strategiju koja cilja na iskorjenjivanje izvora radikalizma i terorizma. Ne smijemo bježati ni od pitanja kome uspon radikalizma i teroristički incidenti odgovaraju? Onima u ime čijih interesa se dešavaju takvi napadi sigurno ne.
Zato je podjednako opasno ignoriranje i guranje pod tepih izazova radikalizma i terorizma kao i njihova politizacija koja ne samo da ne rješava problem nego ga još i produbljuje.
Nema komentara:
Objavi komentar