Eh, da mi je Željko Komšić u Maloj Dubi, zagazio bih slobodno u plavi jadranski val. Opustio bih se kao prije dva, tri ljeta i plivao, plivao bez straha da će domaći pratiti rad mokraćnog mi mjehura. Pokazao bi gospodin Komšić kako se, pored bosanskih plivačkih prava nekada, danas bori i za slobodni bosanski stil u igranju s – frizbijem. Kad to već ne može sa strankama s kojima je pokušao koalirati u federalnoj vlasti
Ondašnji predsjednik Predsjedništva BiH, u pratnji svojih zaštitara, pokazivao je u pitoreksnom mjestašcu Makarske rivijere kako je i Bosancima more za uživanje, a ne samo za uriniranje. Kako je tvrdio neki lokalni novinar što je izazvao medijsku prašinu koja se još nije potpuno slegla...
Ovog puta na šanku uz bazen makarskog Hotela Meteor očekujem poziv prijatelja Jesenka Osmanagića, posljednjeg zaljubljenika te Male Dube, nekada glavnog odredišta većine sarajevske raje. To mjestašce sada su preplavili Česi, Bosanaca i Hercegovaca kao da je sve manje.
Da li je baš tako saznaću uskoro kada se budem susreo sa važnim ljudima turizma Makarske rivijere, Tončijem Lalićem i Vedranom Ribarevićem. Do tada idemo uživati u novim igricama po kojima su moji sunarodnici trenutno svjetski poznati.
Zato kažem volio bih da je ponovo s nama na dalmatinskoj obali današnji prvi čovjek stranke što se demokratski frontalno bori za sva prava. Pokazao bi gospodin Komšić kako se, pored bosanskih plivačkih prava nekada, danas bori i za slobodni bosanski stil u igranju s – frizbijem. Kad to već ne može sa strankama s kojima je pokušao koalirati u federalnoj vlasti.
Dakle, evo mene u modroj vali Dube. Jesenkov sin Jan započinje sa bacanjima plastičnog kruga i već osjećam kako po nama šaraju užareni pogledi mještana. Valjda se nadaju da ćemo i mi kao oni Bosanci sa snimka na You Tube umjesto laganog lansiranja letećih tanjura bez motora to činiti ljutiitim pokretima u stilu kamena s ramena. Ali, zahvaljajući uigranom klincu sve nam ide kao mlijeko, kako je nekada čuveni Pimpek govorio. Leti frizbi poput aviona izazivajući strogi domaći auditorij. Nadao sam se da ovo neko i snima, ali kakve vajde i od toga. Bosanac je jedino zanimljiv kada je tupav. E, ne damo im taj gušt, ćeif. Zato pići miško, pardon frizbi!
Poslije plićaka i plaže, zna se, gospodin Osmanagić tradicionalno nas vodi na padine Biokova, što su se izazivački nadvidile nad najljepšim plažama 52 kilometra duge Makarske rivijere. Odozgo, s jedne od terasa rijetkih restorana, pogled puca, čak, do Italije. Dok uživamo u gutljajima ljekovitih specijaliteta spravljenih od planinskih trava, primjećujemo nekoliko stranaca što su se samo u japankama i krakim hlačama zaputili u sure vrleti. Začudjeno ih pratim i ubrzo zaboravljam zaveden mirisima teletine i krompira ispod peke. Dok posežem za slasnim komadima nadolazi mi ona stara pametna Zuke Džumhura, dok je uz lozicu merakao u hladu hercegnovskih bašta – hodao ne hodao, koraci su ti odbrojani...
Pakleno vrući junski dan završavam u frizbi krugu. Započeo sam na bazenu Hotela Meteor, gdje se ponovo upućujem na sastanak s Tončijem Lalićem, direktorom Turističke zajednice Makarske rivijere i Vedranom Ribarevićem, direktorom najpoznatijeg hotelskog zdanja ovog dijela Dalmacije.
Izravno, bez okolišanja, pitam je li bh. gostiju sve manje na ovim prostorima. Ovdje sam već nekoliko dana a još nijedno nisam čuo ono – bolan.
Tonči Lalić je iznenađeno pogledao i požurio da demantira.
- Tradicionalno najbolji gosti stižu nam iz Bosne i Hercegovine. Najveći dio kapaciteta u kućnoj radinosti je ovisan upravo o njima. Proteklih godina, nakon nespretnih medijskih istupa pojedinaca, osjetili smo da moramo još više poraditi na privlačenju turista iz vaše zemlje. Kao jedna od tih mjera je i naša odluka da cijene smještaja ostanu na razini lanjske godine. Uz to pripremili smo i sadržajnu lepezu kulturnih i estradnih događanja. Za većinu priredbi ulaz je potpuno besplatan.
Poslije plićaka i plaže, zna se, gospodin Osmanagić tradicionalno nas vodi na padine Biokova, što su se izazivački nadvidile nad najljepšim plažama 52 kilometra duge Makarske rivijere. Odozgo, s jedne od terasa rijetkih restorana, pogled puca, čak, do Italije. Dok uživamo u gutljajima ljekovitih specijaliteta spravljenih od planinskih trava, primjećujemo nekoliko stranaca što su se samo u japankama i krakim hlačama zaputili u sure vrleti. Začudjeno ih pratim i ubrzo zaboravljam zaveden mirisima teletine i krompira ispod peke. Dok posežem za slasnim komadima nadolazi mi ona stara pametna Zuke Džumhura, dok je uz lozicu merakao u hladu hercegnovskih bašta – hodao ne hodao, koraci su ti odbrojani...
Pakleno vrući junski dan završavam u frizbi krugu. Započeo sam na bazenu Hotela Meteor, gdje se ponovo upućujem na sastanak s Tončijem Lalićem, direktorom Turističke zajednice Makarske rivijere i Vedranom Ribarevićem, direktorom najpoznatijeg hotelskog zdanja ovog dijela Dalmacije.
Izravno, bez okolišanja, pitam je li bh. gostiju sve manje na ovim prostorima. Ovdje sam već nekoliko dana a još nijedno nisam čuo ono – bolan.
Tonči Lalić je iznenađeno pogledao i požurio da demantira.
- Tradicionalno najbolji gosti stižu nam iz Bosne i Hercegovine. Najveći dio kapaciteta u kućnoj radinosti je ovisan upravo o njima. Proteklih godina, nakon nespretnih medijskih istupa pojedinaca, osjetili smo da moramo još više poraditi na privlačenju turista iz vaše zemlje. Kao jedna od tih mjera je i naša odluka da cijene smještaja ostanu na razini lanjske godine. Uz to pripremili smo i sadržajnu lepezu kulturnih i estradnih događanja. Za većinu priredbi ulaz je potpuno besplatan.
Vedran Ribarević, koji je aktivan sudionik razvoja turizma na ovom području u proteklih 40 godina i uz to dopisnik raznih glasila u Hrvatskoj i regionu, primjećuje da je istina bh. gostiju manje u hotelskom smještaju. Ali, podvlači da je slično i sa hrvatskim građanima. Kriza čini svoje.
- U prvim poratnim godinama bilježili smo značajan posjet bh. dijaspore. Međutim, kako vrijeme prolazi ljudi vani kao da se polagano hlade od ljetovanja u mjestima mladosti i uspomena.
Dok Ribarević to kazuje prisjećam se nedavnih javljanja mojih prijatelja Nerkeza Lalića iz kanadskog Edmontona i Jadranke Čajić iz Toronta. Odmah poslije rata često su bili na ovoj obali, sada su na plažama Meksika i Kube. Kao i hiljade onih što su unisono uzvikivali nema nigdje našeg Jadrana.
Lalić dodaje da su protekli majski praznici, a i početak juna nagovjestili mnogo bolju sezonu sa bh. gostima nego što je to bilo lani. Što bi se reklo živi bili pa vidjeli. Meni se sve još čini pusto ili su naša raja navikla na odmor samo u julu i avgustu.
Dok razglabamo o turisčkoj politici i sadašnjem trenutku na najpoznatijem morskom magnetu za građane naše zemlje, primjećujem kako pogled Tončija Lalića svako malo luta po padinama planinskog masiva, što je posebno impozantno obgrlio makarske vale i žale. Ubrzo doznajem da je on već desetljećima jedan od najjaktivnijih članova ovdašnje Gorske službe spašavanja. Učestovao je u brojnim akcijama.
- U prvim poratnim godinama bilježili smo značajan posjet bh. dijaspore. Međutim, kako vrijeme prolazi ljudi vani kao da se polagano hlade od ljetovanja u mjestima mladosti i uspomena.
Dok Ribarević to kazuje prisjećam se nedavnih javljanja mojih prijatelja Nerkeza Lalića iz kanadskog Edmontona i Jadranke Čajić iz Toronta. Odmah poslije rata često su bili na ovoj obali, sada su na plažama Meksika i Kube. Kao i hiljade onih što su unisono uzvikivali nema nigdje našeg Jadrana.
Lalić dodaje da su protekli majski praznici, a i početak juna nagovjestili mnogo bolju sezonu sa bh. gostima nego što je to bilo lani. Što bi se reklo živi bili pa vidjeli. Meni se sve još čini pusto ili su naša raja navikla na odmor samo u julu i avgustu.
Dok razglabamo o turisčkoj politici i sadašnjem trenutku na najpoznatijem morskom magnetu za građane naše zemlje, primjećujem kako pogled Tončija Lalića svako malo luta po padinama planinskog masiva, što je posebno impozantno obgrlio makarske vale i žale. Ubrzo doznajem da je on već desetljećima jedan od najjaktivnijih članova ovdašnje Gorske službe spašavanja. Učestovao je u brojnim akcijama.
Približavanjem špica turističke sezone jača i aktivnost Stanice Gorske službe spašavanja u Makarskoj. Lalić kaže da pokušavaju na razne načine lakomislenim turistima predočiti da planinarenje po Biokovu nije kao šetnja po parku.
Pitam ga postoji li neka statistika, istraživanja što pokazuje iz kojih se zemalja nepripremljeni turisti zapućuju na često smrtonosne izlete. Nabraja, uglavnom države iz nekadašnje Istočne Evrope, Češku, Poljku, Slovačku, Mađarsku.
- A ima li Bosanaca, po tim vrletima? – dobacujem.
Pitam ga postoji li neka statistika, istraživanja što pokazuje iz kojih se zemalja nepripremljeni turisti zapućuju na često smrtonosne izlete. Nabraja, uglavnom države iz nekadašnje Istočne Evrope, Češku, Poljku, Slovačku, Mađarsku.
- A ima li Bosanaca, po tim vrletima? – dobacujem.
Zastaje, razmišlja i odgovora da je bio samo jedan. Ali, pola Amerikanac, pola Bosanac.
Mora da ga je ta američka polovina odvela. Kontam dosta je Bosancu njegovih planina, staza i bogaza. Valja uživati u papreno skupom moru. Biokovo je lijepo i dok se gleda izdaleka s neke terase uz lagano iće i piće.
A za fizička dokazivanja dovoljan je i frizbi jedan. Ako već nema kamena sa ramena.
Mora da ga je ta američka polovina odvela. Kontam dosta je Bosancu njegovih planina, staza i bogaza. Valja uživati u papreno skupom moru. Biokovo je lijepo i dok se gleda izdaleka s neke terase uz lagano iće i piće.
A za fizička dokazivanja dovoljan je i frizbi jedan. Ako već nema kamena sa ramena.
Nema komentara:
Objavi komentar